Kultura
201 prikaza

Đorđe Matić o odlascima, gubicima, traženjima, pronalaženjima i povratku

1/4
Elana Uljančić
Matićeva pozicija nije ona koju je tako lijepo opisao austrijski pisac Grillparzer tvrdnjom kako ima ‘dvije tuđine, a nijednu domovinu’ - njegov junak nešto je bliži Kranjčevićevu ‘ja domovinu imam, tek, u srcu je nosim’

Opisujući iz svog holandskog doma nacionalnu kulturu, oslanjajući se na dva važna pisca egzilanta - Josifa Brodskog i Česlava Miloša - Đorđe Matić uočio je prije nekoliko godina čudnu ljepotu svoga položaja. “S distance, očišćena od svoje neposredne okoline i ukaljanosti svakodnevnim stvarima, nacionalna kultura zablista posebno, kao da tek s daljine i s vremenskim odmakom ‘pravim sjajem može sjati’, arsenovski rečeno. Pojavljuje se u svojoj punoj ljepoti. I problematičnosti, naravno...”, rekao je Matić u Vremenu. Matić je dugo - od 1993. godine - živio u Nizozemskoj, ali se sustavno bavio našom nacionalnom kulturom, odnosno našim nacionalnim kulturama. Pjesnik i esejist rođen 1970. u Zagrebu završio je studij engleske i talijanske književnosti na sveučilištu u Amsterdamu.  

 | Author:

“Otišao sam iz Hrvatske još i prije, iz pacifističkih razloga, kao i toliki drugi. Ili jednostavnije rečeno - dezertirao. Nasreću, pokojni nas je predsjednik sve pomilovao”, rekao je u jednom intervjuu. Objavio je knjige pjesama “Lingua franca” i “Haarlem Nocturne” (na nizozemskom). Matić je autor zbirke eruditnih muzikoloških eseja “Tajni život pjesama” i “Tajne veze”, koautor je trojezičnog priručnika “Eastern European Folk Tunes”. U “Tajnom životu pjesama” skupio je poeziju raznih autora pop glazbe iz 1990-ih tražeći - i nalazeći - u njima duh vremena. “Glazba je kao neki simbolički dom u koji se čovjek može sakriti od nesigurnosti svijeta”, misli Matić. U knjizi su pjesme Francija Blaškovića, Arsena Dedića, Dubravka Ivaniša, Miroslava D. Rusa, Zlatana Stipišića Gibonnija, Jakše Fiamenga i Ljube Stipišića Delmate. Ali osim duha vremena, Matić je u tim pjesmama živio, nalazio snagu i utjehu. “Ono strašno puknuće sve nas je izbacilo iz ravnoteže i zapravo se od njega nismo još ni dosad oporavili. Sumnjam i da hoćemo do kraja. Sasvim pak osobno, podudarilo se s odrastanjem, s razvojem ličnosti i, paralelno, s autorskim razvijanjem - a sve to u kontekstu emigracije. U najvećem dijelu bilo je to nesumnjivo najgore razdoblje, no ponekad i ‘vrijeme čuda’, kako bi se reklo naslovom čuvenog romana. Ono što je to vrijeme učinilo podnošljivijim bile su upravo i pjesme o kojima pišem. One su se pojavile kao neobično i neočekivano sidro stabilnosti u posvemašnjoj nesigurnosti”, rekao je jednom Matić. Urednik je i koautor glasovitog “Leksikona YU mitologije” a “Niotkuda s ljubavlju...” mu je prvi roman. U njemu se zapravo, u fikcijskom ključu, prepliću svi Matićevi opsesivni motivi - glazba, emigracija, zavičaj, bezdomnost, ono što Rusi zovu “domotužje”, nacionalna kultura, nacionalni identiteti...

 | Author: Elena Uljančić Elena Uljančić

Glavni junak “Niotkuda s ljubavlju” odlazi 1991. iz domovine jer osjeća da će stvari krenuti po zlu i da će njegovo, dotad uobičajeno ime odjednom zazvučati kao poziv na nasilje. To je sudbina stotina tisuća ljudi s ovih prostora. Kao egzilant koji se “nije izgubio, ali se nije ni našao”, luta od sjevera do juga kontinenta. Privremeni dom nalazi u Amsterdamu, u zemlji i gradu “gdje su snovi nepoželjni”, a on ih, ustrajno, sanja. On sanja o jednoj ženi i jednoj knjizi. Obje su spona s domovinom. (“Da, to je ta knjiga: De regnum Dalmatie et Croatie libri sex koju je iz amsterdamske biblioteke odlučio ukrasti dvojac emigrantskih očajnika kako bi je vratio domu o kojemu knjiga govori. Dvojac se susreo u Rimu, odakle je autor djela Ivan Lučić svoje misli o domovini uputio gradu i svijetu. Nosivi lik radnje Matićeva romana u rimskim će prostorima, kao i amsterdamskim klubovima tražiti neku Mašu bez koje mu nema života, neprisutan je čuti kako pjeva pogašene ruske pjesme, tražiti nju/sebe, razloge dogođenog i njegove posljedice”, piše Nada Gašić.) Matićeva pozicija nije ona koju je tako lijepo opisao austrijski pisac Grillparzer tvrdnjom kako ima “dvije tuđine, a nijednu domovinu” - njegov junak nešto je bliži Kranjčevićevu “ja domovinu imam, tek, u srcu je nosim”.

 | Author:

“Ovaj roman, ozvučen sad već prepoznatljivim matićevskim jezikom vrsnog esejista superiorne naobrazbe i intelektualne raskoši, zavest će i provesti čitatelja kroz posve autentičan svijet emigracije kao trajne traume izlječive tek neraskidivom vezom s kulturom zemlje i prostora koju glavni lik nije napustio svojom voljom. Matić, kao najsamosvojniji autor koji trenutačno piše jezikom ‘pouzdano bez prethodnika’ (Teofil Pančić), nakon ovog romana dokazuje da mu neće tako skoro biti nasljednika. Majstorski ljušteći introspektivne slojeve koji se isprepliću s pričom o prostorima u kojima se kretao, Matić je u paralelnom hodu ispričao roman o odlascima, gubicima, traženjima, pronalaženjima i povratku. Ovdje ćete susresti riječi koje su se svojoj kući vratile same, ali i one začudne, autorske koje nemaju pretenziju biti nametnute, pa su stoga trajno pamtljive. One su samo jedan od dokaza da ovaj samosvojni autor trajno pomiče granice onoga što se trenutačno stvara u književnosti, i to ne samo našoj”, piše Gašić.
Pisan otmjenim, rafiniranim, eruditnim stilom - u kojemu mnogoznanje ne zvuči nametljivo - “Niotkuda s ljubavlju” priča o potrazi za izgubljenim objektom ljubavi. Matić suvereno vlada jezikom koji je, kao malo koji u tradiciji naše fikcijske proze, prepun lirike i glazbe. Ulazak u ovo majstorski pisano djelo nalik je na odiseju u kojoj plovimo po moru glazbe, sjećanja, čežnje za iskonom. To je nostalgičan glazbeni spomenar generacije rođene krajem šezdesetih, u koju su presudan pečat udarile osamdesete, a u tragediju ih gurnule devedesete.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.