Nedavno su, zahvaljujući izvrsnom prijevodu Vande Mikšić za Meandar Mediju, hrvatski čitatelji dobili priliku čitati i novu, treću, knjigu Négar Djavadi, autorice iranskog podrijetla, koja je rodnu zemlju, zbog očeva političkog angažmana, napustila kao dijete i od tada živi u Francuskoj. “Posljednje mjesto” u izvorniku je objavljeno 2023. godine, nakon izvrsnih romana “Dezorijentalna” i “Arena”.
Središnji događaj ovog nefikcionalnog književnog teksta pad je aviona na letu PS752, iz Teherana u Kijev, 8. siječnja 2020. godine. U spomenutoj je zrakoplovnoj nesreći poginulo 178 putnika, a među njima je bila i autoričina sestrična Niloufar. Boeing je eksplodirao i srušio se svega nekoliko minuta nakon polijetanja s teheranskog aerodroma, u tjednima koji su bili obilježeni izrazitom političkom napetošću između Irana i SAD-a. Tekst, napisan u sjećanje na Niloufar Sadr, bavi se puno duljim razdobljem, onim između 1958. i 2020. godine. Jednim je dijelom posvećen Niloufarinu životu, životu sestrične koja je s obitelji živjela u Kanadi i koja je tog kobnog siječnja u domovinu doputovala na nekoliko tjedana, u posjet sestrama. Boravak je produljila za tri dana i tako dobila posljednje mjesto na kobnom letu. Autorica kroz razgovore s članovima njihove obitelji pokušava rekonstruirati posljednje dane Niloufarina života, ali i pripovijeda o djetinjstvu koje su proživjele u Iranu prije odlaska u egzil. Tako Négar Djavadi u “Posljednjem mjestu” ispisuje i povijest vlastite obitelji, rasute po raznim kontinentima, kao i povijest Iranaca koji su zbog političkih (ne)prilika bili primorani život izgraditi u drugim državama.
Djavadi iz vlastita doma, zahvaljujući internetu, povodi svojevrsnu istragu. Grozničavo prati objave na društvenim mrežama vezane uz pad aviona i pokušava saznati istinu o onome što se dogodilo tog siječanjskog dana. Suočava se s nizom laži koje je iranski režim plasirao u javnost u pokušaju skrivanja činjenice da je avion srušen s dva projektila koja je uputio taj isti režim te putnike aviona, različitih nacionalnosti, pretvorio u žrtve političkih sukoba između SAD-a i Irana. Tako priča o autoričinoj sestrični Niloufar postaje priča o iranskom režimu i političkim prilikama koje u toj državi traju već desetljećima. “Posljednje mjesto” je i svojevrsna kratka povijest Irana druge polovice 20. stoljeća, ispričana kroz prizmu obiteljske povijesti. Tekst konstantno oscilira između usredotočenosti na Niloufarin život i one na širu društveno-političku situaciju, u kojoj Iranci danas žive. “Posljednje mjesto” nefikcionalni je, gotovo dokumentarni, tekst, u koji su utkani tvitovi, cjeloviti popis imena poginulih putnika i fotografije. Tekst je ujedno i svjedočanstvo o osobnoj, tj. obiteljskoj tragediji koja prerasta u kolektivnu priču o egzilu, identitetu i političkom nasilju. Kroz intimnu pripovijest o pogibiji sestrične Niloufar, Négar Djavadi progovara o tamnim stranama iranskog režima i složenoj povijesti moderne iranske dijaspore. Njezin tekst spaja osobno i političko, u velikoj se mjeri oslanjajući na osobno pamćenje i sve ono što je iz službene povijesti Irana izbrisano.
