U tri hrvatske vojarne, u Kninu, Slunju i Požegi ulaze prvi ročnici nakon više od 18 godina. Njih 800, od čega je 446 dragovoljaca među kojima su i 82 žene, u dva mjeseca usvojit će temeljne vojničke vještine, svladati pružanje prve pomoći i osnove samoobrane, ali i učiti o vojnim operacijama Domovinskog rata. A kako bi odobrovoljili mlade da se odazovu, Ministarstvo obrane pažljivo je radilo na balansu između vojnih dužnosti i svojevrsnog komfora koji uključuje više vrsta obroka i nutricionistički uravnoteženu prehranu te mjesečnu naknadu ročnicima u iznosu od oko 1100 eura neto. Dobili su i još niz drugih benefita čime je služenje vojnog roka od početnog otpora postalo poželjna služba pa je tako samo 10 pozvanih mladića uložilo priziv savjesti.
No, služenje vojnog roka u nekadašnjoj Jugoslaviji bio je neizbježan, gotovo mitski obred prijelaza iz dječaka u muškarca. Odlazak u JNA nije bilo samo vojna obveza, već duboko društveno iskustvo, "škola života" koja je oblikovala njihove identitete, prijateljstva i sjećanja. I desetljećima nakon raspada države i same armije, priče iz vojske, anegdote o "bratstvu i jedinstvu" i solidarnosti unutar kasarni i danas žive, kako u osobnim sjećanjima tako i na internetskim forumima, evocirajući složenu mješavinu nostalgije i traume. A najviše bolnih sjećanja izazivala je upravo hrana.
Najpoznatije jelo koje se služilo u JNA bilo je vojnički grah i dan je bio dobar ako je on bio na meniju. Ostalim danima, kako su se za tjedni Express svojedobno prisjetili ročnici starijih generacija, služio se DRNČ što je bio sinonim za sva jela koja se nisu mogla sa sigurnošću prepoznati. U službenoj vojnog terminologiji, DRNČ je ustvari bio kratica za "Deterdžentski razrjeđivač naslaga čađe" kojim su ročnici čistili oružje.
Košarkaš i novinar Zoran Čutura prisjetio se sa su mu kobasice, za koje se nije moglo sa sigurnošću znati što je u njima izmiješano, obilježile njegov vojni rok.
- Bilo je to kao neko jelo bogova jer sam ih imao na pretek kad god su bile na meniju. Ostalo, svi oni drnčevi, gulaši, grahovi/pasulji, suhi dnevni obroci, napolitanke zalijevane pivom, sve je to izblijedilo i pretvorilo se u amalgam odvratnosti nakon kojeg sam se kući vratio držeći jednom rukom hlače, a drugom torbu. "Dijetalni JNA program" puno je učinkovitiji od bilo koje dijete 21. stoljeća iz časopisa – rekao se Čutura.
Književni Edo Popović koji je služio u JNA 1982. u Svilajncu u središnjoj Srbiji, sa žalošću je konstatirao da je "u vojničkoj menzi jeo uglavnom splačine".
- I to ne zato što sam izbirljiv po pitanju hrane, niti zato što je kulinarska strategija JNA bila serviranje splačina vojnicima, već zato što me je sudbina bacila u kasarnu za obuku pekara, kuhara i hidrotehničara. Mene je zapalo potonje, hidrotehnička služba - moji drugovi i ja uz pomoć nekih naprava vodu obližnjih rijeka Resave i Morave pretvarali smo u tobože pitku vodu; "naša" voda je nakon pijenja redovito izazivala određene želučane tegobe, koje smo poslije liječili domaćom šljivovicom. Hrana u menzi bila je, priznajem, ipak bolja od naše vode. Stvar je u tome što je obuka kuhara trajala 3 mjeseca. Jesti hranu koju pripremaju momci koji prije toga nisu skuhali ni jaje nije neko iskustvo; prvih tjedana u menzu se išlo s grčem u želucu, kako je vrijeme odmicalo stvar se popravljala, i baš kad bi se momci naučili kuhati, odlazili su u prekomandu, na njihovo mjesto dolazili su novi splačinari, kako smo ih zvali, i kulinarski kotač nastavljao se vrtjeti. Iz tog vremena potječe moja slabost prema konzerviranim mesnim narescima. U usporedbi s kuhinjom splačinara, naime, sadržaj konzerve s goveđim ili svinjskim nareskom činio mi se vrhunskom kulinarskom majstorijom, pa bi se u prvim tjednima obuke kuhara moj ručak često sastojao od dvije konzerve mesnog nareska i pola kruha – prisjetio je Popović. Mesnog doručka po dobrom pamti i glumac Goran Grgić koji ga ocjenjuje kao pravu delikatesu.
- Samo onaj tko je bio u vojsci može shvatiti koliko nam je značila ta konzerva nakon dugotrajnih pješačenja pod punom opremom – kazao je Grgić.
Nogometaš i trener Blaž Slišković u JNA je išao 1982. godine i priznaje da mu je samo grah bio dobar, čak fenomenalan.
- Nikad u životu nisam jeo bolji grah od toga u vojsci. Kad bi grah bio za ručak, onda ne bih imao problema, ali kad ga nije bilo, onda sam uglavnom ručao i večerao u restoranu do vojarne – priznao je Slišković.
Pokojni glumac Špiro Guberina prisjetio se slavne popare.
- To je neko čudno jelo od starog kruha koji bi se razmočio u pari i zalio nekim mastima, tako nešto. To ništa nije valjalo i uvijek sam se pitao kome je palo na pamet da tako nešto sprema i naziva to jelom. Najbolji mi je bio grah s kobasicom. Ovisi koji bi ga kuhar spremao, znao je biti lošiji ili bolji, a neki puta je bio toliko dobar da bih ga i danas rado pojeo – kazao je Guberina.
A JNA je u svoje vrijeme, posebice krajem sedamdesetih, smatrana četvrtom vojnom silom u Europi, s oko 270 tisuća aktivnih vojnika i golemom rezervom. No, njezina snaga nije počivala samo na tenkovima i zrakoplovima, već i na jedinstvenom konceptu općenarodne obrane koji je prožimao čitavo društvo.
Trajanje obveznog vojnog roka mijenjalo se kroz povijest Jugoslavije, prilagođavajući se geopolitičkim prilikama i unutarnjim procjenama. Neposredno nakon Drugog svjetskog rata, kada se zemlja tek oporavljala, a prijetnje su bile stvarne, vojni rok je bio najduži. U nekim rodovima vojske, poput ratne mornarice, mladići su u uniformi provodili i do četiri godine, dok je služba u kopnenoj vojsci trajala između dvije i tri godine. Tijekom pedesetih i šezdesetih godina, rok se stabilizirao na dvije godine za većinu vojnika, odnosno tri za mornare. S vremenom, kako je Jugoslavija učvršćivala svoju poziciju nesvrstane sile, a vojna doktrina se modernizirala, rok se počeo skraćivati. Zakonom iz 1964. služba je smanjena na 18 mjeseci, da bi početkom osamdesetih bila dodatno skraćena na 15, a potom i na samo 12 mjeseci za većinu regruta. Studenti i mladići s višom ili visokom stručnom spremom često su imali povlasticu služenja kraćeg roka ili su upućivani u škole za rezervne oficire (ŠRO), gdje je obuka bila intenzivnija, ali je status bio prestižniji.
Služenje vojske započinjalo je mnogo prije ulaska u kasarnu. Odlazak mladića bio je prvorazredni društveni događaj, obilježen velikim obiteljskim slavljima poznatima kao "ispraćaji", koji su po raskoši i broju uzvanika ponekad nalikovali svadbama. Bio je to način da se iskaže ponos i podrška budućem vojniku. No, prava avantura započinjala je putovanjem u nepoznato, jer je JNA sustavno provodila načelo "Upoznaj domovinu da bi je više volio". To je u praksi značilo da su regruti gotovo bez iznimke slani u druge republike, što dalje od kuće. Tako bi Slovenac služio u Makedoniji, Hrvat u Srbiji, a Makedonac na obali Jadrana. Cilj je bio jasan: poticanje "bratstva i jedinstva". Život u kasarni bio je podređen strogoj disciplini. Dan je počinjao u cik zore, oko pet ili šest sati ujutro, uz obaveznu tjelovježbu, nakon koje je slijedilo namještanje kreveta "pod konac", jutarnja smotra i dizanje zastave. Ostatak dana bio je ispunjen vojnom obukom, od rukovanja oružjem i taktičkih vježbi do političke nastave na kojoj se učilo o vrijednostima socijalističkog sustava. Nakon nekoliko tjedana temeljne obuke, vojnici su polagali svečanu prisegu, obvezujući se na vjernost domovini. Iako je ideološki pritisak bio snažan, antropolozi i sociolozi danas ističu da se prava kohezija među vojnicima nije stvarala zbog vjere u parole, već zbog zajedničke sudbine. Kako je za BIRN objasnio kulturni antropolog Tomislav Pletenac, stroga hijerarhija i odvojenost od civilnog života stvarali su snažnu unutarnju solidarnost među regrutima, sličnu onoj u zatvorima. Vojnici su zajedno brojali dane do kraja roka (legendarni "DMB" ili "daj mi bože"), a oni koji bi surađivali s nadređenima, takozvani "cinkaroši", bili su kolektivno kažnjavani od strane svojih kolega. U knjizi "Utopija uniforme", antropologinja Tanja Petrović tvrdi da su upravo takve "afektivne infrastrukture" držale Jugoslaviju na okupu.
A što se tiče hrane koju su nekadašnje generacije "uživale" teško da bi ista dobro sjela i današnjim ručnicima. Ovo su neki od recepata po kojima su kuhari u kasarni spremali jela koja su sažeta u izdanju "JNA kuvar" koja prenosimo kako su i otiskana.
Vojnički pasulj
Prebran pasulj držati u hladnoj vodi 1-3 časa. Ocediti pa kuvati 10-15 minuta od proključavanja. U međuvremenu na deo vrele masnoće dodati sitno seckani luk i mrkvu, malo propržiti pa dodati goveđe meso isečeno na kocke. Iz prokuvanog pasulja ocediti vodu, dodati prodinstane sastojke kuvati dok sve ne omekša. Preostalu masnoću zagrejati, dodati brašno i kuvati da blago porumeni. Dodati začine. Kada pasulj omekša dodati lovorov list, začine, koncentrat paradajza i kuhati još 20-30 minuta.
Popara sa sirom
U pogodne posude ili kazane naliti određenu količinu tople vode (2,5 do 3 dl) pa dodati margarin (5 g), mast ili ulje (10 g) i so (po ukusu) i zagrejati do stepena ključanja, zatim dodati hleb (150 grama) isečen na sitne komadiće i kuvati na tihoj vatri uz stalno miješanje oko pet minuta. Potom dodati usitnjeni beli sir (100 g), dobro izmešati, po potrebi posoliti i deliti ravnom francuskom kašikom. Ovaj normativ obezbeđuje oko 500 grama gotovog jela.
Kendle od džigerice
U pogodnom sudu ulupati penasto odgovarajuću količinu masti ili margarina. Zatim dodati žumanca i sve zajedno mutiti dok se ne dobije ujednačena smesa. U ovu masu dodati samlevenu jetru i slezinu, pšenični griz ili prezlu, brašno, beli luk i čvrstu penu od belanaca. Sve mešati dok se ne dobije ujednačena masa. Staviti u hladnjak na 30-60 minuta. Formirati knedle kašikom i stavljati ih u supu koja polagano vri. Kendle se kuvaju 10 minuta od stavljanja zadnje knedle.
Puding od vojničkog dvopeka
Dvopek izrendisati (na univerzalnoj kuhinjskoj mašini sa najsitnijim rendetom) pa u njega dodati razmućena jaja i dobro izmešati. Ovu masu sipatu u proključalo mleko u koje je prethodno dodat šećer i vanilin šećer. Sve zajedno kuvati uz stalno mešanje 5-10 minuta. Skinuti s vatre pa preručiti (kutlačom od 2,5 dl) u šolje koje prethodno treba ovlažiti hladnom vodom. Kada se puding u šoljama potpuno ohladi i zgusne, presuti ga u male tanjire i preliti voćnim sirupom.
