Bez obzira na to što je visoka ili ozbiljna književnost dugo zazirala od žanrovske literature - našlo se u žanrovskim opusima i književno kvalitetnih ostvarenja, a ne treba zaboraviti da su Dostojevski, Poe, Borges, Umberto Eco i ini iz razreda “ozbiljnih” napisali duboka i vrijedna književna ostvarenja uokvirena pravilima krimića. U čemu je onda razlika između, recimo, Simenona i Eca? Najprije u kanonu u koji ih smješta književna kritika, pa su neki pisci ozbiljne književnosti izletima u “niže” sadržaje ostali dijelom one umjetnosti riječi koju izdižemo iznad žanra, a piscima poput Agathe Christi cilj je eksploatirati jednu temu, jedan kompleks kao isključivi sadržaj cjelokupna ljudskog iskustva. Netko je ubio, netko otkrio umorstvo, put do rješavanja zagonetke napet je i zamršen i – to je sve. Nikakva druga vrijednost i općeljudska poruka ne zanima žanrovskog pisca. Za razliku od, recimo, Henryja Millera, koji, iako opscen, mjestimično i perverzan, uspijeva svoje likove predočiti u njihovu egzistencijalnom totalitetu, prikazavši čak i seksualne eskapade dijelom beznađa suvremena života, a ne predmetom pornofilna uživanja.
Gdje je u toj križaljci Ivanišević sa svojim najnovijim romanom? Najprije, on se već dokazao kao ozbiljan pisac. Stvorio je dobra djela, ispisana pitkim stilom, solidno ocrtavajući životne zavrzlame svojih likova, osobito uspješan u prikazu njihova nutarnjeg svijeta, njihovih želja, maštarija, radosti i razočaranja, pritom nikad ne napustivši uvjerenje da je zadaća književnosti i zabaviti. Dovoljno zanatski potkovan da se nenametljivo igra žanrom i pritom šalje i dobre i ozbiljne poruke, svoj je status dobrog spisatelja potvrdio i ovim djelom. On pripovijeda jednostavno, ali ne i suho. On vjeruje u zaplet kao jamstvo književne privlačnosti, no potpuno svjestan da i najbolju fabulu može ubiti banalna rečenica. Njegovi su iskazi precizni, jezik uvjerljivo prilagođen svakom liku, karakteri dvostruko učinkoviti – autentični kao višedimenzionalne osobnosti i savršeno uklopljeni u fabulu. Jedini problem ovdje jest narušavanje žanrovskog pravila prema kojem u krimiću imamo umorstvo ili zločin i pravocrtno rješavanje zagonetke o počinitelju i njegovim motivima. Nekoliko uvodnih priča, predočenih kao iskazi raznih ljudi o zagonetnom liku, svojevrsnom čovjeku bez svojstava, o kojem njegova okolina uglavnom zna malo ili ništa, traju ponešto predugo zbunjujući i pomalo zamarajući čitatelja, koji ne shvaća ni tko je lik o kojem svjedoče drugi, ni što se s njim dogodilo, ni zašto je on uopće važan u priči. Postupno uvođenje u radnju i otkrivanje događaja izvedeno je uz mnogo okolišanja, ali to narušavanje žanrovskih pravila nije u književnosti ništa novo – nije li, recimo, od samog početka jasno da je ubojica Raskoljnikov?
Ipak, cijela jedna galerija zanimljivo ocrtanih karaktera i njihovih specifičnih idioma bolje bi funkcionirala da je pisac imao snage “ubiti ljubimca” i reducirati broj protagonista. Sredina i kraj romana, ispričani uglavnom u trećem licu, zbog toga i jesu mnogo uvjerljiviji od uvodnih poglavlja. Čak i usprkos nezgrapnostima: erotska avantura odjednom, bez ikakva motiviranja, postaje standardno stereotipna floskula o ženi koju inspektor voli. No usprkos mogućim zamjerkama ponegdje pretjeranoj zanatskoj ambiciji spisatelja, ovaj će roman naći svoju publiku i opravdati reputaciju svog autora kao zrela književnog profesionalca, duhovita naratora i dobra poznavatelja ljudske naravi.
