Kultura
173 prikaza

Dovoljno zanatski potkovan da se nenametljivo igra žanrom

1/4
Srećko Niketić/Pixsell
Usprkos mogućim zamjerkama ponegdje pretjeranoj zanatskoj ambiciji spisatelja, roman Ivice Ivaniševića naći će svoju publiku

Bez obzira na to što je visoka ili ozbiljna književnost dugo zazirala od žanrovske literature - našlo se u žanrovskim opusima i književno kvalitetnih ostvarenja, a ne treba zaboraviti da su Dostojevski, Poe, Borges, Umberto Eco i ini iz razreda “ozbiljnih” napisali duboka i vrijedna književna ostvarenja uokvirena pravilima krimića. U čemu je onda razlika između, recimo, Simenona i Eca? Najprije u kanonu u koji ih smješta književna kritika, pa su neki pisci ozbiljne književnosti izletima u “niže” sadržaje ostali dijelom one umjetnosti riječi koju izdižemo iznad žanra, a piscima poput Agathe Christi cilj je eksploatirati jednu temu, jedan kompleks kao isključivi sadržaj cjelokupna ljudskog iskustva. Netko je ubio, netko otkrio umorstvo, put do rješavanja zagonetke napet je i zamršen i – to je sve. Nikakva druga vrijednost i općeljudska poruka ne zanima žanrovskog pisca. Za razliku od, recimo, Henryja Millera, koji, iako opscen, mjestimično i perverzan, uspijeva svoje likove predočiti u njihovu egzistencijalnom totalitetu, prikazavši čak i seksualne eskapade dijelom beznađa suvremena života, a ne predmetom pornofilna uživanja. 

 | Author: Srećko Niketić/Pixsell Srećko Niketić/Pixsell

Gdje je u toj križaljci Ivanišević sa svojim najnovijim romanom? Najprije, on se već dokazao kao ozbiljan pisac. Stvorio je dobra djela, ispisana pitkim stilom, solidno ocrtavajući životne zavrzlame svojih likova, osobito uspješan u prikazu njihova nutarnjeg svijeta, njihovih želja, maštarija, radosti i razočaranja, pritom nikad ne napustivši uvjerenje da je zadaća književnosti i zabaviti. Dovoljno zanatski potkovan da se nenametljivo igra žanrom i pritom šalje i dobre i ozbiljne poruke, svoj je status dobrog spisatelja potvrdio i ovim djelom. On pripovijeda jednostavno, ali ne i suho. On vjeruje u zaplet kao jamstvo književne privlačnosti, no potpuno svjestan da i najbolju fabulu može ubiti banalna rečenica. Njegovi su iskazi precizni, jezik uvjerljivo prilagođen svakom liku, karakteri dvostruko učinkoviti – autentični kao višedimenzionalne osobnosti i savršeno uklopljeni u fabulu. Jedini problem ovdje jest narušavanje žanrovskog pravila prema kojem u krimiću imamo umorstvo ili zločin i pravocrtno rješavanje zagonetke o počinitelju i njegovim motivima. Nekoliko uvodnih priča, predočenih kao iskazi raznih ljudi o zagonetnom liku, svojevrsnom čovjeku bez svojstava, o kojem njegova okolina uglavnom zna malo ili ništa, traju ponešto predugo zbunjujući i pomalo zamarajući čitatelja, koji ne shvaća ni tko je lik o kojem svjedoče drugi, ni što se s njim dogodilo, ni zašto je on uopće važan u priči. Postupno uvođenje u radnju i otkrivanje događaja izvedeno je uz mnogo okolišanja, ali to narušavanje žanrovskih pravila nije u književnosti ništa novo – nije li, recimo, od samog početka jasno da je ubojica Raskoljnikov? 

 | Author: Srećko Niketić/Pixsell Srećko Niketić/Pixsell

Ipak, cijela jedna galerija zanimljivo ocrtanih karaktera i njihovih specifičnih idioma bolje bi funkcionirala da je pisac imao snage “ubiti ljubimca” i reducirati broj protagonista. Sredina i kraj romana, ispričani uglavnom u trećem licu, zbog toga i jesu mnogo uvjerljiviji od uvodnih poglavlja. Čak i usprkos nezgrapnostima: erotska avantura odjednom, bez ikakva motiviranja, postaje standardno stereotipna floskula o ženi koju inspektor voli. No usprkos mogućim zamjerkama ponegdje pretjeranoj zanatskoj ambiciji spisatelja, ovaj će roman naći svoju publiku i opravdati reputaciju svog autora kao zrela književnog profesionalca, duhovita naratora i dobra poznavatelja ljudske naravi.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.