Dovoljno zanatski potkovan da se nenametljivo igra žanrom

Bez obzira na to što je visoka ili ozbiljna književnost dugo zazirala od žanrovske literature - našlo se u žanrovskim opusima i književno kvalitetnih ostvarenja, a ne treba zaboraviti da su Dostojevski, Poe, Borges, Umberto Eco i ini iz razreda “ozbiljnih” napisali duboka i vrijedna književna ostvarenja uokvirena pravilima krimića. U čemu je onda razlika između, recimo, Simenona i Eca? Najprije u kanonu u koji ih smješta književna kritika, pa su neki pisci ozbiljne književnosti izletima u “niže” sadržaje ostali dijelom one umjetnosti riječi koju izdižemo iznad žanra, a piscima poput Agathe Christi cilj je eksploatirati jednu temu, jedan kompleks kao isključivi sadržaj cjelokupna ljudskog iskustva. Netko je ubio, netko otkrio umorstvo, put do rješavanja zagonetke napet je i zamršen i – to je sve. Nikakva druga vrijednost i općeljudska poruka ne zanima žanrovskog pisca. Za razliku od, recimo, Henryja Millera, koji, iako opscen, mjestimično i perverzan, uspijeva svoje likove predočiti u njihovu egzistencijalnom totalitetu, prikazavši čak i seksualne eskapade dijelom beznađa suvremena života, a ne predmetom pornofilna uživanja.