“Svaljujete svoju priču na drugoga. Ionako će biti jasno da ste to vi”, govori u četvrtoj sceni drame “Podmornica” gospodin Lahotski, nekadašnji skladatelj, čiji se vid s godinama ugasio, studentici Emi, šezedesetak godina mlađoj djevojci koju je njegov skrbnik unajmio kako sam ne bi morao provoditi vrijeme sa starcem na čije se uzdržavanje obvezao imajući na umu tržišnu vrijednost kvadrata njegove zagrebačke nekretnine. Ema, za iste kvadrate posve nezainteresirana studentica književnosti, odgovara mu kako možda i nije riječ o njoj, na što gospodin, s mudrom blagošću kakvu samo starost donosi, odvraća da “čak i on, koji ne vidi, vidi da je to ona”. Doista, tvrdnja da pisci upisuju dio sebe niti je neutemeljena, a nije ni nastala uzalud. I nije nužno da to bude kostur osobnosti ili dominantno prepoznatljiva neobičnost. Pisac Marina Vujčić je u Veroniku Vinter, protagonistkinju “Pitanja anatomije”, prepisala sklonost prema - neobičnim oglasima. Za studentskih dana i u doba prije interneta njezina se generacija, tragajući za stanom ili kakvim studentskim poslom, morala pouzdati u oglasnike. Jednim se takvim, u rubrici “ostalo”, gdje su se krili najzanimljiviji oglasi, “tražila djevojka za čitanje slijepcu”. Marina Vujčić, tad studentica druge godine književnosti, dobila je angažman, a tridesetak godina po njegovu završetku nastala je “Podmornica”, dramski tekst 2016. nagrađen nagradom “Marin Držić”.
274
prikaza
Drama koja pokazuje svijet iza zatvorenih očiju
1/6
U jednom se oglasu tražila djevojka za čitanje slijepcu. Književnica i dramatičarka Marina Vujčić dobila je angažman, a tridesetak godina po njegovu završetku nastala je ‘Podmornica’, nagrađeni dramski tekst
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
