Kultura
208 prikaza

Drama koja pokazuje svijet iza zatvorenih očiju

1/6
PROMO
U jednom se oglasu tražila djevojka za čitanje slijepcu. Književnica i dramatičarka Marina Vujčić dobila je angažman, a tridesetak godina po njegovu završetku nastala je ‘Podmornica’, nagrađeni dramski tekst

“Svaljujete svoju priču na drugoga. Ionako će biti jasno da ste to vi”, govori u četvrtoj sceni drame “Podmornica” gospodin Lahotski, nekadašnji skladatelj, čiji se vid s godinama ugasio, studentici Emi, šezedesetak godina mlađoj djevojci koju je njegov skrbnik unajmio kako sam ne bi morao provoditi vrijeme sa starcem na čije se uzdržavanje obvezao imajući na umu tržišnu vrijednost kvadrata njegove zagrebačke nekretnine. Ema, za iste kvadrate posve nezainteresirana studentica književnosti, odgovara mu kako možda i nije riječ o njoj, na što gospodin, s mudrom blagošću kakvu samo starost donosi, odvraća da “čak i on, koji ne vidi, vidi da je to ona”. Doista, tvrdnja da pisci upisuju dio sebe niti je neutemeljena, a nije ni nastala uzalud. I nije nužno da to bude kostur osobnosti ili dominantno prepoznatljiva neobičnost. Pisac Marina Vujčić je u Veroniku Vinter, protagonistkinju “Pitanja anatomije”, prepisala sklonost prema - neobičnim oglasima. Za studentskih dana i u doba prije interneta njezina se generacija, tragajući za stanom ili kakvim studentskim poslom, morala pouzdati u oglasnike. Jednim se takvim, u rubrici “ostalo”, gdje su se krili najzanimljiviji oglasi, “tražila djevojka za čitanje slijepcu”. Marina Vujčić, tad studentica druge godine književnosti, dobila je angažman, a tridesetak godina po njegovu završetku nastala je “Podmornica”, dramski tekst 2016. nagrađen nagradom “Marin Držić”.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Tekst, kao i njegov naslov, u sebi sadrži dvostrukost značenja. “Podmornica” je, naravno, klaustrofobično skučena podrumska izba u koju skrbnik smješta onemoćalog starca, ali i imaginacija što je videći ljudi razviju o sljepoći, o njezinu neprobojnome mraku i svakoj, pa i mentalnoj skučenosti, o neviđenju i nevidljivosti. Marina Vujčić drugu razinu, ispisujući dramu o svijetu iza zatvorenih očiju, razbija na komadiće, prikazujući na kako je dobrom tragu sa svojom kanonskom o “bitnom, a očima nevidljivom” bio De Saint-Exupery. Naime, bez imalo patetike i vrlo uvjerljivo raskrinkava dosege kolektivne zablude spram “hendikepa” ovisnosti o tuđoj pomoći, o “nama” i “njima” i u njihovoj punini prikazuje paletu drugih, dobrim vidom katkad zamagljenih i zbog njega zapostavljenih, osjetila. Kako sam Lahotski u tekstu razotkriva, ljudi se mraka isprva boje, on ih čini nemoćnima, prestrašenima, prestravljenima, no s godinama simbioze može postati vjeran saveznik osluškivanju, zapažanju, osjećanju... Na tim se temeljima zasniva i dinamika odnosa djevojke i starca koji, naizgled, ne dijele baš ništa, a zapravo ih povezuje snažna ljubav prema umjetnosti i sposobnost da jedno drugo u traganju za njom ili borbi za njezino očuvanje u njihovim životima osnaže. Taj osobni odraz, površinski sloj teksta, odražava osobnu priču autorice, čiji je prvi čitatelj, i prvi poticatelj njezina literarnog stvaralaštva, bio starac kojemu je poslana kao nadničarka, čitačica. Druga, puno ozbiljnija i društveno važna, metatekstualna razina upliće se kad skrbnik, ustrašen da bi djevojka mogla zadobiti starčevo povjerenje i navesti ga da promijeni odluku već upisanu u ugovor o doživotnom uzdržavanju, Emu otjera bez objašnjenja, uz jadan izgovor o “nepotrebnosti njezinih usluga”. Upravo ovdje u dramskom tekstu počinje fikcija, jer autorica ne zna i ne može znati što li su starcu rekli o razlozima njezina odlaska, kao ni o mogućem intenzitetu njegova tugovanja za njihovim druženjima, o intenzitetu nedostajanja. Sociološki promatrano, ovdje počinje život, jer ugovori o doživotnom uzdržavanju za mnoge su potpisnike teški poput smrtne presude, sata na njihovim leđima koji tad počinje ubrzano otkucavati. 

 | Author: PROMO PROMO

Ne postoji, naravno, jednostavno rješenje tome problemu, kao i mnoge pravne zavrzlame i ova se doima nerazmrsivim klupkom pa “Podmornici” i nije primaran cilj progovoriti o njoj. Nije joj, vjerojatno, niti u primisli eksplicirati baš takve ugovore kao centralni problem. Njezin je središnji problem usamljenost. No ne nastaju li upravo iz usamljenosti nekad najteže ili čak najnepromišljenije odluke? Pitanje i poruku sigurno su prepoznali i dvadesetak uzvanika koji su se našli na subotnjoj premijeri “Podmornice” Kazališta slijepih i slabovidnih “Novi život”. Epidemiološke su mjere gledalište Scene Vidra srezale na desetinu uobičajenog kapaciteta, a povišena temperatura u vremenu kad ista nosi stigmu ravnu onoj gubavih krasta onemogućila je i neke među njima da predstavu posjete i iz prve ruke osjete što znači doista vidjeti, a ne samo gledati. Kako kaže Vojin Perić, voditelj Kazališta čijim se daskama suvereno kreće posljednjih četrdeset godina, za to je potrebna posebna sposobnost imaginacije koju su on, u ulozi skladatelja Lahotskog, Suzana Bliznac kao Ema i omraženi skrbnik Polak, kojeg je utjelovio Damir Mizdrak, za jednosatne predstave u režiji Ivana Planinića uspjeli prenijeti publici. “Jedan mi je gospodin rekao da je predstava bila fenomenalna, ali on na nju ne može pljeskati”, rekao nam je Perić. Doista, i treba li uvijek? Ili je ponekad dobro dopustiti kazališnoj, umjetničkoj katarzi da preuzme prevlast pred zaboravom u zanosu zabave?

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.