Negdje u drugoj ili trećoj epizodi televizijske serije “Our Boys” (Naši dečki), koja se bavi istinitim slučajem okrutnog ubojstva palestinskoga dječaka u Izraelu, Simon, agent izraelske službe unutarnje sigurnosti Šin Beta, kao najlogičniji motiv sugerira zločin iz osvete nakon otkrića masakriranih tijela trojice nestalih židovskih tinejdžera. “Židovi nikad ne bi napravili tako nešto”, kategorički mu odgovaraju kolege policajci. “Jeste li sigurni?”, pita Simeon. “Da”, odgovaraju. “Tako misli i moja majka”, govori Simeon i pokazuje im majčin SMS: “Hvala bogu da Židovi nisu odgovorni za to. Čuvaj se”. U razgovoru s izraelskim piscem Drorom Mišanijem, koji je bio jedan od suradnika na scenariju, saznajem da onome tko poznaje izraelski mentalitet takav stav nije niti najmanje čudan: Izraelci sebe doživljavaju kao bezgrešan narod; takva vrsta okrutnosti naprosto se ne uklapa u njihovu predodžbu o sebi. Serija je dobila gomilu nagrada izraelske filmske akademije, uključujući onu za najbolju dramsku seriju, no tadašnji izraelski premijer Benjamin Netanyahu proglasio ju je antisemitskom i pozvao Izraelce da je bojkotiraju. Odlučan odmaknuti se od nacionalnoga kanona koji kao književnost priznaje samo klasično mitologiziranje nacije, u zemlji u kojoj žanrovska književnost gotovo da i ne postoji, Mišani (1975.) izgradio je karijeru pišući krimiće o stvarnim zločinima, stvarnim žrtvama i stvarnoj patnji: svoj prvi roman u serijalu o policijskom inspektoru Avrahamu Avrahamu objavio je 2011., a niz od tri knjige preveden je na više od 20 jezika, donoseći Mišaniju status pisca bestselera. Cijenjeni znanstvenik specijaliziran za povijest detektivskih romana dobitnik je niza književnih nagrada, među kojima su one za roman godine na hebrejskom, za najbolji kriminalistički roman preveden na švedski, kao i nagrade kritike za najbolji kriminalistički roman preveden na francuski, a bio je u užem izboru niza cijenjenih nagrada, među kojima su i Nagrada Sapir te francuski Grand Prix de littérature policière. Surađuje i na ekranizacijama svojih romana. Živi s obitelji u Tel Avivu, gdje predaje na sveučilištu. Mišani će ove jeseni posjetiti Zagreb kao gost Festivala svjetske književnosti, nakladnika Frakture, koji je upravo objavio njegov roman “Tri” (2018.), napeti psihološki triler sa zapletom šekspirijanske drame, koji je kritika proglasila predvodnikom novog vala izraelske fikcije. Knjigu je s hebrejskog prevela Laila Šprajc, a tim povodom s piscem razgovaramo o suvremenoj izraelskoj književnosti, pisanju o zločinima i društvenoj ulozi umjetnosti te, naravno, o njegovoj knjizi, koja je sve samo ne tipičan krimić.
BestBook: Hrvatski čitatelji dobro poznaju i cijene izraelsku književnost: Amos Oz, David Grossman, Ephraim Kishon, Etgar Keret samo su neka od imena koja već godinama volimo i čitamo. Ali čini mi se da nikada dosad nisam nabasala na neki izraelski krimić; dapače, čak sam negdje pročitala da izraelski pisci i nisu osobito skloni tom književnom žanru. Kako to objašnjavate? Zašto Izraelci ne pišu krimiće?
Točno je da Izrael nema neku osobitu tradiciju krimi-romana; prvi ozbiljniji krimići kod nas su se pojavili tek krajem 80-ih godina prošlog stoljeća s djelima dviju izvrsnih spisateljica, pokojne Batye Gur i divne Shulamit Lapid. Zašto je tome tako? Razloga je više i nije ih lako ukratko objasniti, ali dio odgovora svakako leži u činjenici da je izraelska književnost bila – i još je – izrazito ‘nacionalna’, što drugim riječima znači da se uglavnom bavi onime što bi se moglo nazvati ‘ozbiljnim’ nacionalnim temama; oduvijek je previše usmjerena na naciju i ponekad previše predana glorificiranju priča svojih pionira i njihovih potomaka. S druge strane, krimi-fikcija bavi se društvenim transgresijama i upire prstom u “mračne zakutke” društva, a budući da izraelsko društvo sebe u osnovi doživljava kao posve besprijekorno, etika pisca krimića – koji piše ‘za novac’ i za mase – u suprotnosti je s onom tzv. nacionalnih pisaca, koji ‘pišu za sebe’ ili ‘za narod’, i u određenoj mjeri čak razotkriva njihove različite krinke. Ali pazite sad ovo: za dvije godine Izrael bi mogao postati prva zemlja u svijetu na čijem se čelu nalazi jedan pisac krimića! Naime, Yair Lapid, sin Shulamit Lapid, aktualni ministar vanjskih poslova i za dvije godine izraelski premijer, u ‘90-ima je napisao nekoliko detektivskih romana…
BestBook: Vaš roman ‘Tri’ prilično se odmiče od žanrovskih konvencija u smislu odnosa prema priči i likovima. Tko je ikad vidio krimić koji naglašava psihološko stanje žrtava prije nego što uopće postanu žrtve?!? Uz to je dijelom i ljubavni roman te roman o obitelji, a ipak je i napeti krimić i detektivska priča. Priznajem, potpuno iznenađenje.
Ta se priča u mojoj mašti od početka oblikovala kao knjiga u tri dijela, s tri ženska protagonista i tri različita čitateljska procesa. Tako se prvi dio čita poput romana, drugi kao horor priča, a treći je policijska istraga. Znao sam da ću je tako oblikovati čak i prije nego što sam znao na čemu ću temeljiti zaplet i tko će biti njegovi protagonisti. Takav, kako vi kažete, odmak od konvencija žanra dijelom je svakako vezan i za moju potrebu da se odmaknem od tradicionalne strukture detektivskog romana i junaka mojih prethodnih knjiga, detektiva Avrahama Avrahama. Jednostavno, bilo mi je potrebno nešto novo, trebala mi je avantura. A za pisca je vrlo često prava avantura upravo eksperimentiranje s formom. Tek sam kasnije, kad sam počeo pisati, shvatio kakav će točno oblik ta avantura poprimiti. Svjesno sam odlučio, od samog početka, da ta priča neće biti ispričana iz pozicije istražitelja, kao što je uobičajeno kod krimića; niti iz pozicije ubojice, što je također u krimi-fikciji sve češće. Odlučio sam da će moja priča pripadati žrtvama. Želio sam ih upoznati i želio sam da ih moji čitatelji upoznaju, i to ne samo na brzinu, tijekom onih nekoliko minuta prije nego što postanu žrtve, i ne niti nekoliko sati ili nekoliko dana prije toga, nego da žive s njima mjesecima ili čak godinama prije. Takva je odluka imala etičke i estetske dimenzije, i znao sam da će jednako tako imati i određenu cijenu, jer je istodobno podrazumijevala da će zato ubojičina priča morati biti ispričana s distance, izvan fokusa. Htio sam ubojicu konstruirati tako da čitatelj o njemu ne zna ništa ni više niti manje nego što o njemu znaju njegove žrtve. I nije mi žao zbog toga: ovo je knjiga o žrtvama, ona ne pripada njihovom ubojici. Tek nakon što sam ispisao zadnju stranicu, shvatio sam kakvu je to zanimljivu strukturu dalo romanu: ‘Tri’ je krimić u kojem niste sigurni hoće li se zločin uopće dogoditi, detektivski roman u kojem ne znate hoće li se detektiv ikad pojaviti.
BestBook: Pišete o nasilju i individualnoj viktimizaciji u svijetu u kojemu je solidarizacija s paranoidnim idejama opće viktimizacije postala moćna poluga oblikovanja društvenih kretanja. Čitatelji obično imaju predvidljiva očekivanja od pisaca koji pripadaju određenim tradicijama. Od židovskih se autora nekako očekuje da se bave židovskom stvarnošću i identitetom, koji su neodvojivi od židovske recentne povijesti. Kako se vi u to uklapate?
U pravu ste. Točno se to očekuje od izraelskih pisaca. Ali ja nastojim ne pisati ono što se od mene očekuje; pisanje za mene predstavlja prostor (relativne) slobode, više od bilo kojeg drugog područja mojeg života – na toliko sam mnogo načina ograničen i sputan, zašto bih sam sebi to nametao i u književnosti?! Na hebrejskome čak postoji i uzrečica da pisac mora biti ‘onaj koji pazi na kuću Izrael’. Ali to je smiješno – ne postoji jedna kuća Izrael, a ja svakako ne bih želio biti onaj koji je čuva! Ne, meni je draža drukčija pozicija: ja sam onaj koji potajno viri kroz ključanice mnogih kuća različitih Izraelaca… Mislim da je to daleko zanimljivija i daleko inspirativnija pozicija za pisca. Književnost shvaćam kao priliku za dijalog sa samim sobom; koristim je kao platformu za slanje kriptiranih poruka ljudima koje volim i koje mrzim, ali ne pišem kako bih prikazao svijet onakvim kakav jest ili kakvim ga ja vidim nego kakav bi jednog dana mogao biti ili kakav bih želio da bude. I iskreno se nadam da u stvarnosti mojih priča postoji dimenzija ili sloj ‘tikuna’ (hebrejski: ‘spasenje’, op. a.).
BestBook: Zvučite kao pravi idealist. Danas su, naprotiv, mnogi prilično skeptični prema idealu boljeg svijeta sutrašnjice, koji sve više poprima auru dekadentnog romantičnoga koncepta nagrizenog realnošću koja nas okružuje…
Ja i dalje svejedno vjerujem da književnost ima moć utjecati na čitatelja, otvoriti mu oči, ‘razbiti led u njemu’, kao što kaže Kafka, kako bi pokušali biti bolja ljudska bića. Književnost u tome nije sama – smatram da to može svaka umjetnost, kao i religija. Jasno, možda neće nužno uvijek u tome uspjeti, ali to nikako ne znači da bismo trebali prestati pokušavati. Marcuse je napisao: ‘U svojem obećanju sreće, umjetnost štiti sjećanje na izgubljene razloge te se tako može nametnuti kao ideal, u očajničkom nastojanju da promijeni svijet’. Te se rečenice sjetim svaki put kad počinjem pisati novi roman.
BestBook: Književnost sve više služi upravo kao poligon za propitivanje društvenih tema – posljednjih desetljeća svaka rasprava o književnosti sve se više bavi pitanjima politika manjina, jednakosti spolova i alternativnih narativa. Odražava li se taj trend i u izraelskoj književnosti, u odabiru tema ili načinu na koji im pristupa?
Donekle da: počeli smo puno više pažnje pridavati ženskim piscima, uviđamo koliko smo divnih spisateljskih glasova propustili čuti jer naprosto nismo bili u stanju slušati njihove različite priče. Vjerujem da se uspjeh mojih romana u Izraelu dijelom može pripisati upravo toj novoj senzibilnosti i razumijevanju – počeo sam kao književni znanstvenik čije je glavno područje interesa bila kritika mainstream pisaca koji pripadaju kanonu i načinu na koji su prikazivali mizrahe, Židove iz arapskih država. Ja, međutim, u svojim romanima nastojim vjerno opisivati mjesta i ljude koji prije nisu imali dovoljno prostora u hebrejskoj književnosti. Umjesto priča o slavnoj prošlosti države, meni je, naprotiv, jedino bitno moći ispričati priču o mojoj obitelji i prijateljima, o mjestima i ljudima mojeg odrastanja. Bitno mi je pokazati da su i te priče jednako zaslužile biti ispričane.
BestBook: Je li teško pisati krimiće u zemlji s izrazito niskom stopom ubojstava? Kako pronalazite ideje za zaplete – ‘posuđujete’ li ipak i iz stvarnog života?
Kad sam prije deset godina počeo pisati, donio sam odluku: želim pisati o stvarnim zločinima, stvarnim žrtvama, stvarnoj patnji koju vidimo ovdje u Izraelu, a ne o izmišljenim serijskim ubojicama ili sofisticiranim ubojstvima sa šalicom vruće čokolade u nekom dvorcu. U Izraelu nema dvoraca, a bogme niti serijskih ubojica! To znači da je čitateljima koji očekuju akcijski triler s gomilama leševa ili zgodan detektivski roman čija se radnja odvija u prekrasnoj palači bolje da odmah potraže neko drugo štivo. Moji romani traže nešto povrh običnog ‘whodunita’; tragaju za ‘stvarnim’, za ‘istinom’, sporijeg su tempa i često usredotočeni na obiteljsko nasilje, koje je, nažalost, svugdje u svijetu najrašireniji oblik nasilja. Ne vidim to kao manu, naprotiv: književnost oduvijek zna da su najveće drame upravo one koje se događaju kod kuće, između roditelja i djece, braće i sestara, ljubavnika i prijatelja (Edip? Abraham i Izak? Hamlet?). Književnost oduvijek zna da je najokrutnije nasilje ono koje dolazi od nekoga kome vjerujemo i da tragedija počinje kad se ljubav i smrt dogode istodobno. Eto, o tome pokušavam pisati.
BestBook: Što je s vašim čitateljima – koje sile oblikuju njihove ukuse? Jesu li to uvijek iste sile ili su Izraelci prevrtljiva publika?
Svi mi svoje ‘čitateljske ukuse’ doživljavamo kao nešto vrlo osobno, ali oni su u stvarnosti oblikovani našim kulturama i tržištima, u značajno većoj mjeri nego što smo to spremni priznati. Izraelci desetljećima nisu čitali nikakvu žanrovsku književnost jer im je rečeno da je ona ‘inferiorna’. Posljednjih godina sve je više takve književnosti pisane na hebrejskom. Osim toga, sve je više prijevoda stranih krimića, tako da se ‘ukusi’ čitatelja mijenjaju. Počeli su otkrivati užitak čitanja Simenona, Christie, Highsmith, Chandlera, kao i suvremenih pisaca krimića. Doista se nadam da će to utjecati na njihov ukus. Možda ga neće iz temelja promijeniti, ali će barem proširiti spektar njihovih književnih interesa.
BestBook: Kako se u izraelski književni mainstream uklapaju arapski pisci rođeni u Izraelu? Gdje je njihovo mjesto? Gdje bi ono po vama trebalo biti?
Ne znam uklapaju li se – niti bi li se uopće i trebali uklapati. Ali znam da su najbolji među njima, arapski pisci koji su pisali u Izraelu i na hebrejskom, napustili zemlju i gotovo prestali pisati – kao što je slučaj s Antonom Shamasom i, isto tako, s mojim vrlo dragim prijateljem Sayedom Kashuom. Volio bih da ostaju i pišu još romana kako bi pokušali promijeniti ovo mjesto – ali jasno mi je da im je draža neka druga budućnost. No još je važnije pitanje arapskog jezika u našem društvu i kulturi: jer mi ne učimo, ne čitamo niti prevodimo dovoljno s arapskog. S jedne strane sve je više pisaca koji pripadaju različitim etničkim skupinama, a s druge, naša je književna scena previše monolingvalna. To se mora promijeniti.
BestBook: Prije nekoliko tjedana Izrael je dobio novu, vrlo raznoliku vladu, koju podržava čak i stranka izraelskih Arapa. Što očekujete od nove vlade, koju vode dva vrlo različita čovjeka i političara, Naftali Bennett i Yair Lapid?
Suradnja s arapskom strankom na čelu s Mansurom Abbasom i njegov utjecaj – nova prisutnost – u izraelskom političkom diskursu jedan je od malobrojnih aspekata ove vlade koji ulijevaju optimizam. Osim toga, baš i nema nekih velikih razlika između ove vlade i prethodnih, a ako ih i ima, nisu uvijek dobrodošle. Tako da nemam neka velika očekivanja – ali možda je baš to preduvjet da bi čovjek bio ugodno iznenađen.
BestBook: Biste li ipak rekli da je svijet u kojem odrastaju vaša djeca bolji od onoga u kojemu ste odrastali vi?
Nisam siguran da moja djeca žive u boljem svijetu. Uostalom, uvijek bismo se trebali zapitati – boljem za koga?. Ali mislim da žive u svijetu koji je ipak malo otvoreniji i više poštuje razlike. No hoće li taj svijet biti sigurniji svijet za sve ljude? Nisam baš siguran. Hoće li taj svijet zauvijek poštovati različitosti? Ni u to baš nisam siguran. Ali u jedno sam siguran, i žao mi je zbog toga: moja djeca odrastaju u svijetu u kojem su knjige izgubile vrijednost.
BestBook: Nije valjda sve tako crno za knjige? Zbog njih ove jeseni dolazite u Zagreb, kao gost Festivala svjetske književnosti; nadamo se uživo, ako okolnosti dopuste. U romanu ‘Tri’ jednog od svojih likova poslali ste upravo u Hrvatsku na odmor – jeste li već posjetili ovaj dio svijeta?
Nikad nisam bio u Zagrebu i jako se veselim tom posjetu i ne namjeravam dopustiti nikakvom virusu da me u tome spriječi!
BestBook: I posljednje, iako ne i najmanje važno, pitanje za pisca krimića koji je ujedno stručnjak za detektivsku fikciju: Različita vremena donose različite vrste junaka. Tko će biti junak detektivske priče budućnosti?
Ja jedino znam tko će biti junak moje sljedeće detektivske priče, ali to vam ne mogu otkriti!
