"Talijanska riječ straniero, portugalska estrangeiro, francuska étranger i španjolska extranjero etimološki su povezane s riječima strano, estranho, étrange, extraño, odnosno strancem…. Prema oxfordskom rječniku, prvo značenje riječi 'queer' je upravo "čudno" (strange). Fokus izložbe su: queer umjetnici, često progonjen ili stavljeni izvan zakona, umjetnici autsajderi s margina umjetničkih svjetova, folk umjetnici i autohtoni umjetnici, svi često tretirani kao stranci u svojoj zemlji".
Da bi još detaljnije pojasnio koncept selekcije jubilarnog Venecijanskog bijenala, njegov izbornik Adriano Pedrosa, umjetnički ravnatelj Museu de Arte de São Paulo, kaže: "Izraz Stranieri Ovunque/Fereigners Everywhere ima nekoliko značenja. Prije svega, kamo god idete i gdje god se nalazite, uvijek ćete naići na strance - oni/mi smo posvuda. Drugo, da bez obzira na to gdje se nađete, uvijek ste istinski, duboko u sebi, stranac. Umjetnici su oduvijek putovali i kretali se, pod različitim okolnostima, kroz gradove, zemlje i kontinente, nešto što se samo ubrzalo od kasnog 20. stoljeća - ironično, razdoblja obilježenog sve većim ograničenjima u pogledu preseljenja ili premještanja ljudi. Primarni fokus Bijenala 2024. zbog toga su umjetnici koji su i sami stranci, imigranti, iseljenici, dijaspora, emigranti, prognanici ili izbjeglice - osobito oni koji su se kretali između globalnog juga i globalnog sjevera. Migracije i dekolonizacija ovdje su ključne teme".
I doista, gotovo su svi izložbeni prostori Giardina, Arsenala, venecijanskih muzeja i adaptiranih paviljona za potrebe Bijenala ispunjeni radovima čiji su autori društveno marginalizirani umjetnici ili radovima koji govore o ljudima s društvenih margina, ljudima koji su raseljeni, koji su izgubili svoj kulturni identitet, koji su oduvijek i zauvijek stranci. Platna što podsjećaju na platna naših "naivnih umjetnika" gotovo su zaštitni znak ovogodišnje izložbe čiji umjetnici većinom dolaze iz Afrike, Latinske Amerike, Azije i Bliskog istoka kako bi svojim narativima svjedočili o specifičnostima života u prostorima koji su nam još, bez obzira na lagodnosti globalizacijskih komunikacija, daleki i time posve strani. S druge strane, mnogobrojni videozapisi i filmovi upućuju na krajolike koji zastrašuju svojom geografsko simboličkom usamljenošću ili ekološkom opustošenošću ili prikazuju osobe čija izgubljenost u zadanom prostoru čini prostor užasavajućim i nesnošljivim u rasporedima ljudskog stradanja. I dok u pojedinim izložbenim sobama zidove obasjavaju vrišteće boje, u drugima prevladava crna i siva, te svijet s rubova društva u oba slučaja upozorava na svoju prisutnost.
Do sada su nas strukturalistički i poststrukturalistički teoretičari, filozofi, lingvisti, antropolozi, psihoanalitičari … učili kako je stranac uvijek onaj Drugi, onaj kojeg ne razumijemo ili koji nas ne razumije, pa nas uvijek i plaši i užasava, njegova pojava ne proizlazi iz prisutnosti nego upravo iz odsutnosti, za nas je on uvijek nedostupan, nestalan i nestvaran. Drugi je onaj koji vreba iza ugla i čini nas slabima, jer mu se uporno želimo približiti na fizičkoj i simboličkoj razini kako bismo to razdvajanje između nas i njega učinili što manje vidljivim te kako bismo u konačnici u njemu pobijedili sve ono po čemu se razlikuje od nas samih. I koliko god prizivali njegovu bliskost, Drugi je uvijek prijetnja jer u svom izmicanju Drugi uvijek ostaje neuhvatljiv, uz njega se vezuje nesvjesni gubitak te ga je potrebno sagledati kroz prazno mjesto koje se tek privremeno ispunjava. Drugi je, dakle, uvijek stranac.
Izdali su nas prijatelji, i to oni koji su se najviše kleli na lojalnost i bili uvijek tu u našim dobrim danima. Izdali su nas poslovni partneri s kojima smo zamišljali zajedničke projekte i ostvarivali ih vjerujući u njihovu budućnost. Izdali su nas ljubavnici koji su se nametali našim životima nastojeći zauvijek svojom nestalnom vjernošću izmijeniti poredak svijeta. Izdali su nas poznati i nepoznati, često onako usput, ne ostavljajući nam mogućnost da se u svemu tome snađemo. Svi su oni, kako god nam se to tad nije činilo, bili stranci. No nismo li i mi na tom traumatičnom putu otkrivali kako smo sami sebi stranci te da su stranci, kako poručuje ovogodišnji Venecijanski bijenale, posvuda?
