O Africi, točnije: o afričkoj kulturi, do prošle srijede znala sam vrlo malo, tek nekoliko nedostatnih informacija skupljenih iz medija, usputnih razgovora, literature. Bila sam prilično neobrazovana što se teme tiče. Prije mnogo, mnogo godina na radionici za mlade kazališne kritičare u jednom od francuskih provincijalnih gradova, Limogeu, na Festivalu frankofonskog teatra, sjećam se kako su afričke predstave redom počinjale glazbom, koncertima, što su svojom efektnošću potisnuli moja sjećanja na izvedbene vještine afričkih glumaca. Dvadesetak godina kasnije, u Obali Bjelokosti, gdje je Ivica Buljan postavljao Karakaševu dramu, bila sam zatečena nekom gotovo zavičajnom tugom. Reminiscencije na moje požeško djetinjstvo zaustavile su se na prašnjavoj ulici na kojoj su djeca razvlačila drvene igračke, a uokolo su se otkrivali znakovi siromaštva, puno vidljiviji i očitiji od onih komunističkih što su kod nas krajem 60-ih godina 20. stoljeća transparentno upućivali na socijalističku jednakost. Bilo bi to sve od “moje Afrike”.
208
prikaza
Dubravka Vrgoč: Moja Afrika
U Obali Bjelokosti bila sam zatečena nekom gotovo zavičajnom tugom. Reminiscencije na moje požeško djetinjstvo zaustavile su se na prašnjavoj ulici na kojoj su djeca razvlačila drvene igračke...
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
