Kultura
241 prikaza

Dubravka Vrgoč: Moja Afrika

Sandra Šimunović/PIXSELL
U Obali Bjelokosti bila sam zatečena nekom gotovo zavičajnom tugom. Reminiscencije na moje požeško djetinjstvo zaustavile su se na prašnjavoj ulici na kojoj su djeca razvlačila drvene igračke...

O Africi, točnije: o afričkoj kulturi, do prošle srijede znala sam vrlo malo, tek nekoliko nedostatnih informacija skupljenih iz medija, usputnih razgovora, literature. Bila sam prilično neobrazovana što se teme tiče. Prije mnogo, mnogo godina na radionici za mlade kazališne kritičare u jednom od francuskih provincijalnih gradova, Limogeu, na Festivalu frankofonskog teatra, sjećam se kako su afričke predstave redom počinjale glazbom, koncertima, što su svojom efektnošću potisnuli moja sjećanja na izvedbene vještine afričkih glumaca. Dvadesetak godina kasnije, u Obali Bjelokosti, gdje je Ivica Buljan postavljao Karakaševu dramu, bila sam zatečena nekom gotovo zavičajnom tugom. Reminiscencije na moje požeško djetinjstvo zaustavile su se na prašnjavoj ulici na kojoj su djeca razvlačila drvene igračke, a uokolo su se otkrivali znakovi siromaštva, puno vidljiviji i očitiji od onih komunističkih što su kod nas krajem 60-ih godina 20. stoljeća transparentno upućivali na socijalističku jednakost. Bilo bi to sve od “moje Afrike”.

Konferencija “Deconfinig”, koju je organizirao madridski Goethe institut povodom istoimenog europskog projekta, a čiji je jedan od partnera i riječko kazalište, bila je posvećena turbulentnom i u svakom slučaju kulturološki i sociološki te politički često konfuznom odnosu između Europe i Afrike. “U doslovnom značenju ‘pokraj kraja’ (cum-fine), terminus confines aludira na blizinu drugoga - opisuje kraj granica koje okružuju subjekt i odvajaju ga od drugoga. Svrha projekta ‘Deconfining Arts, Culture and Policies in Europe and Africa’ već se može pronaći u doslovnoj nijansi prefiksa de-, koji upućuje na ograničenja što postoje u ograničavanju odnosa između dvaju kontinenata, a koji se teško može definirati pojmovima pravednosti ili jednakosti. Cilj projekta razviti je referentnu praksu između Europe i Afrike za jačanje održivih međukontinentalnih kulturnih veze. Želja mu je doprinijeti boljem razumijevanju obrazaca zatvaranja iz interkontinentalne perspektive, s pogledom na uključivu budućnost u kojoj se mogu graditi novi narativi”, zabilježeno je u najavi.

A želja prve u nizu konferencija na istu temu bila je usredotočiti se na teritorijalno izmještene modele afričko-europskih odnosa, s fokusom na sadašnjosti, ali još više na budućnosti, kako bi se kritički raspravljalo o mogućnostima i izazovima povezivanja, upoznavanja lokalnih umjetničkih praksi kao polazišta za razmišljanje i razmjenu te uspostavljanja umjetničkih veza kroz međunarodnu suradnju. Tijekom samo jednog dana otvorena su mnoga pitanja kao i bolne teme što razotkrivaju povijest traumatičnog i opterećujućeg odnosa dvaju kontinenata koje dijeli tek 13 kilometara u najbližim geografskim točkama. No granice ne ispisuju samo geografske dužine nego su mnogo dublje i zadiru u kolektivna sjećanja cijelih naroda i nikad prevladanih osobnih trauma. Upravo se o tome najviše i govorilo kako bi se fragmentarno naznačila priča stara stoljećima u koju je upisano mnoštvo strahova iz prošlosti i isto toliko nada u bolju budućnosti. Pisac El Hadj Souleymane Gassama, producent Alejandro de Los Santos, ravnatelj muzičkog festivala Eddie Hatitye, arhitektica Carole, sociolog Elgas, povjesničar i novinar Donato Ndongo i pjevačica Astrid Jones bili su neki od (su)govornika.

S jedne su strane mislioci i umjetnici koji nisu napustili Afriku i neprestano se bore s prisutnim sjenama kolonijalne prošlosti i odrazima postkolonijalne nemoći, a s druge oni koji već desetljećima žive u Europi i suočavaju se sa svojim “unutrašnjim demonima”, migrantskom prošlošću i s vječitim konfliktom identiteta. Tko sam ja i koji su moji pravi korijeni - često se pitaju i time zapravo nesvjesno počinju javne i osobne polemike vezane za probleme teritorija, iluziju slobode, osjećaje manjka digniteta… te zaključuju kako “Europa ne zna niti razumije što se dogodilo ili što se događa u Africi”. Jer navode kako Afriku danas određuje iznimno siromaštvo lokalnog stanovništva, stalne inflacije, mnogobrojni sukobi u luku od političkih do društvenih, međugeneracijsko nerazumijevanje i nedostatak ikakve vanjske podrške. Na afričkom se kontinentu neprestance izmjenjuju politički modeli, vlade mnogih afričkih država nemaju nikakvu strategiju o podupiranju ili financiranju umjetnosti, a putovati između dvije afričke države gotovo je nemoguće, kao što je vizni sustav onemogućio mnogima putovanje u Europu. Danas, primjerice, 60% senegalskog stanovništva želi napustiti zemlju, a to je slučaj i s lokalnim stanovnicima ostalih država, koji zbog toga nerijetko za prvu europsku destinaciju izabiru upravo Lampedusu.

Danas u Africi, sudeći prema izlaganjima na konferenciji, vladaju dva narativa. Jedan je narativ starijeg stanovništva, onih koji su ostali, kao i onih koji su davno već emigrirali u Europu, koji, govoreći iz traumatičnog iskustva afričke prošlosti i sadašnjosti, ne vjeruju u promjene i onaj mlađe generacije, koji ne sumnjaju da do promjena, napose onih u relaciji između Afrike i Europe (kontekstualnog razumijevanja), mora doći. Mladi vjeruju kako je već došlo do novih narativa što su promijenili današnju sliku Afrike u očima Europljana i sugeriraju kako je potrebno što prije dekonstruirati povijesne predrasude i stereotipe te ispričati nove, suvremene afričke priče neopterećene duhovima prošlosti. “Ljudi nemaju korijene nego dvije noge i s njima hodaju po zemlji”, poručio je najstariji govornik, povjesničar Ndongo, i podsjetio nas kako, uz sva ograničenja, postoji i osobni izbor te hrabrost pojedinaca koji u konačnici uspijevaju prijeći ne samo geografske nego i one simboličke granice.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.