Kultura
157 prikaza

Duhovi prošlosti na pozornici svijeta koji nestaje

1/3
HNK Zagreb
U kazališnoj sezoni okljaštrenoj pandemijom, ‘Kad svijeće dogore’ u HNK Zagreb ističe se kao iskreno i intimno putovanje ka vlastitom osjećaju za ljubav i prijateljstvo te uopće svemu što nam je bitno

U svijetu književnosti teško je naći većeg depresivca i melankolika od Sandora Maraija. Beskonačna mađarska ravnica, krivac za neka od najmračnijih umjetničkih ostvarenja 20. stoljeća, kod Maraija je sveprisutni psihološki balast. Ne moramo je vidjeti da znamo da je tu, kao što on izrijekom ne mora spomenuti raspad Austro-Ugarske, da znamo da imućna buržoazija drugačije diše, da se u društvo uvukao crv propasti i tugaljive reminiscencije za prohujalim vremenima. Njegovi protagonisti su samotni muškarci, takozvana gospoda, često na proputovanju, ponekad su doputovali kući, ponekad otputovali od nje, ili kao u njegovu najpoznatijem romanu “Kad svijeće dogore”, dočekali nekoga koga nije bilo više od 30 godina. Samo da ga priupitaju dva pitanja, oba od životne važnosti, iako je život već skoro prošao. To je ono što Maraijevi likovi jedino i čine: muče najprije sebe, a onda i druge. Mislima koje se nižu jedna na drugu, pitanjima i sponama nevidljivima oku, ali koje svejedno drže ljude čvrsto vezanima. U režiji Branka Ivande, predstavu prema Maraijevu romanu “Kad svijeće dogore” (Mirakul, 2009.), na pozornicu je postavio zagrebački HNK. Glavnu ulogu u komadu, onu generala Henrika, s nevjerojatnom glumačkom prisutnošću i energijom tumači Siniša Popović. 

 | Author: HNK Zagreb HNK Zagreb

Popovićeva uloga ovdje je krucijalna. Muškarac je to koji se sastaje s prijateljem kojeg nije vidio 31 godinu, no jasno je da je to susret koji je dugo očekivao, koji je za njega sudbonosan. Dijalozi koje muškarac vodi sa svojim prijateljem, koji je više nalik na sjenu nego na stvarnog čovjeka, nalik su monolozima. Oni teku frenetično, pretvaraju se u misaone, introspektivne eskapade o smislu postojanja, dok se krhkost muškarčeve psihe posve ne iskristalizira pred gledateljem. Vođeni toliko puta u njegovoj glavi, ti monolozi napokon oživljavaju, doista bivaju izrečeni, s namjerom da se nešto razriješi, da se nešto važno izgovori. Naime, muškarac koji dolazi u posjet nakon toliko godina, Konrad, stari je vojni drug, veliki prijatelj. No taj muškarac započeo je ljubavnu aferu s njegovom ženom Kristinom i kad je trebalo prelomiti da par pobjegne zajedno, prijatelj je u tajnosti napustio zemlju. Kristina ostaje s Henrikom, no trajno nesretna, zarobljena i zauvijek promijenjena tim iskustvom. Kad je više i ne bude, njezina sjena bit će uz Henrika, kao i sjena njegova najboljeg prijatelja. “Kad svijeće dogore” su svijet satkan od sjena iz prošlosti, od strastvenih ljubavi i velikih prijateljstava, koja su se urušila, baš kao i carstvo, a s njima se urušio i svijet pojedinaca. 

 | Author: HNK Zagreb HNK Zagreb

Ulogu prijatelja Konrada tumači Goran Grgić. On je žitelj svijeta, nouveau riche u pomodnom odijelu. Pola života je proveo u tropima, a ostatak u Londonu, dok je na njemu vidljiv umor onoga koji je lutao, ali nikad nije dolutao do pravoga mjesta, gdje će se osjećati dobro. Ulogu mrtve supruge, preljubnice, žene koju su voljela dva muškarca, igra Zrinka Cvitešić, koja je slavu stekla upravo u Ivandinu “Konjaniku” prije 18 godina. Ona najprije u prostoriju ulazi kao Henrikova 90-godišnja dadilja Nini, da bi se skidanjem mantije preobrazila u prekrasnu i senzibilnu Kristinu, ljubiteljicu književnosti i klasične glazbe. U jednom trenutku će i zasvirati klavir te tako samo pojačati dojam koliko je lako u životu izgubiti stvari koje su nam važne. Grgić i Cvitešić su ovdje tek nešto više od silueta, njihova prisutnost može biti stvarna, no i umišljena. Kad progovore, to je možda tek sjećanje u glavi protagonista. 
Stoga kad Henrik postavi Konradu pitanje, on na njega ne očekuje odgovor, kao što ga Konrad ni ne ponudi. Svijet je to koji imamo pred očima, koji se čini čvrstim i očiglednim, jer te ljude vidimo pred sobom, no koji se do kraja predstave posve uruši, razjedini, a ono što se činilo jasnim i sigurnim postaje suprotno od toga. Scenografija, koju potpisuje Branko Ivanda s Andreom Lipej i koja se sastoji od dva kožna naslonjača, salonskog stolića, klavira, kabineta za piće i visokih prozora kakvi su se mogli vidjeti samo u imućnim kućama, vjerno oslikava vrijeme s prijelaza 19. na 20. stoljeće. Po prozorima i klaviru jasno je da je to aristokratski dom, dok kožni naslonjači kazuju da tu boravi muškarac, da je ta prostorija sastajalište intelektualaca i gospode. S druge strane, jasno je da je to interijer koji se desetljećima nije mijenjao i da svijet vani izgleda nešto drugačije. U kazališnoj sezoni okljaštrenoj pandemijom, koja pretjerano nije briljirala ni inventivnošću ni kvalitetom predstava, “Kad svijeće dogore” ističe se kao iskreno i intimno putovanje prema vlastitom osjećaju za ljubav i prijateljstvo te uopće svemu onome što nam je u životu bitno. Ivanda ovaj komad postavlja s jednostavnom pomnošću, moglo bi se reći i mudrošću, ostavljajući dojam da mu je ova priča izuzetno važna.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.