Duhovi prošlosti na pozornici svijeta koji nestaje

U svijetu književnosti teško je naći većeg depresivca i melankolika od Sandora Maraija. Beskonačna mađarska ravnica, krivac za neka od najmračnijih umjetničkih ostvarenja 20. stoljeća, kod Maraija je sveprisutni psihološki balast. Ne moramo je vidjeti da znamo da je tu, kao što on izrijekom ne mora spomenuti raspad Austro-Ugarske, da znamo da imućna buržoazija drugačije diše, da se u društvo uvukao crv propasti i tugaljive reminiscencije za prohujalim vremenima. Njegovi protagonisti su samotni muškarci, takozvana gospoda, često na proputovanju, ponekad su doputovali kući, ponekad otputovali od nje, ili kao u njegovu najpoznatijem romanu “Kad svijeće dogore”, dočekali nekoga koga nije bilo više od 30 godina. Samo da ga priupitaju dva pitanja, oba od životne važnosti, iako je život već skoro prošao. To je ono što Maraijevi likovi jedino i čine: muče najprije sebe, a onda i druge. Mislima koje se nižu jedna na drugu, pitanjima i sponama nevidljivima oku, ali koje svejedno drže ljude čvrsto vezanima. U režiji Branka Ivande, predstavu prema Maraijevu romanu “Kad svijeće dogore” (Mirakul, 2009.), na pozornicu je postavio zagrebački HNK. Glavnu ulogu u komadu, onu generala Henrika, s nevjerojatnom glumačkom prisutnošću i energijom tumači Siniša Popović.