Kultura
94 prikaza

Dva Šoljanova romana u novom ruhu

1/3
PROMO
Jedan od reizdanih romana, “Kratki izlet”, u kritike je već okarakteriziran autobiografijom jednog naraštaja, a po mome sudu spada u sam vrh hrvatskih romana prošlog stoljeća

Na pitanje treba li ponovno objavljivati klasike, priznajem samo odgovor - da! Ne samo zbog objektivne činjenice da mnogih knjiga više nema ili barem nema dovoljno, nego i stoga što se tako svjetla reflektora (ok, pretjerujem, ipak govorimo o knjigama) okreću prema autorima koji nam mnogo toga mogu reći o tome gdje smo i kako trenutačno stojimo, jer vrijeme, pa tako ni ono književno, ne počinje od nas samih. Antun Šoljan, čija je dva romana upravo reizdala nakladnička kuća Vuković&Runjić, jedan je od klasika kojemu bi se doista trebalo stalno vraćati. Potez nakladničke kuće u ovom je slučaju još važniji jer je jedan od dva objavljena romana ovom prilikom doživio svoje prvo izdanje u formatu knjige. Riječ je o krimiću “Osumnjičeni”, koji je sredinom 50-ih godina 20. st. pod naslovom “Jednostavno umorstvo” izlazio u nastavcima u tjedniku Globus, da bi potom 1960. bio objavljen u roto izdanju pod pseudonimom A. T. Solar, a tek je naknadno postalo jasno kako je zapravo riječ o prvom poslijeratnom hrvatskom krimiću iz pera jednog klasika.

Antun Šoljan pripada književnom naraštaju kojeg nazivamo krugovaškim. Što je taj naraštaj pedesetih godina, kad se “grupirao”, značio za kontinuitet i daljnji razvoj hrvatske književnosti toliko je jasno da se može pročitati čak i u povijestima hrvatske književnosti. Šoljanovi romani su romani o njegovu naraštaju smješteni u kontekst društveno-povijesnih koordinata. Iako, s jedne strane, njegov (do “Osumnjičenog”) romaneskni kvartet (“Izdajice”, “Kratki izlet”, “Luka” i “Drugi ljudi na Mjesecu”) možemo objediniti i univerzalnijom označnicom jeans proze i čitati ih u širem kontekstu, oni su, ipak, odraz jedne od izgubljenih generacija koja u svijetu povijesnih silnica bezuspješno traga za svojim identitetom, romani koji do danas nisu izgubili od svoje aktualnosti jer se u njima iščitava i jedna dublja, filozofska dimenzija, koja njegove romane približava egzistencijalnim.

 | Author: PROMO PROMO

Jedan od reizdanih romana, “Kratki izlet”, u kritike je već okarakteriziran autobiografijom jednog naraštaja, a po mome sudu spada u sam vrh hrvatskih romana prošlog stoljeća. Grupa mladih povjesničara umjetnosti, arheologa, slikara, fotografa i jedan novinar (pripovjedač) kreće na put, nekakvo kolektivno ljetovanje po Istri. Grupa je na početku homogena skupina pojedinaca svjesnih i sretnih što predstavljaju masu, ali tijekom putovanja, koje se pretvara u lutanje za Gradinom, potpuno imaginarnim ciljem, duh zajedništva sve više nestaje i pojedinci postaju pojedinci po sebi, a ne po grupi čiji dio čine. Roman je prepun apsurdnih situacija i likova čija nam višeznačnost otvara različite putove njegove interpretacije, ali i “Kratki izlet” čini jedinstvenim, alegorijskim i istovremeno ironičnim romanom, ne samo u kontekstu Šoljanove romaneskne proizvodnje, nego i uopće u kontekstu suvremenog hrvatskog romana. Prvi apsurd s kojim se susrećemo jest apsurd vođe. Roko,vođa ove čudne ekskurzije, okarakteriziran je već prvom rečenicom romana: “Počet ću od toga da je moj prijatelj Roko lud”. Apsurd je, naravno, u tome što kao takav prerasta u vođu čitave jedne grupe koja ga, u početku, bespogovorno slijedi. No Roko, apsurdni vođa ove šarolike skupine, nije tako jednodimenzionalan. On, naime, svjedoči i o grupi i njezinu apsurdu da, do trenutaka pojedinačnih osvještenja, prati upravo takvog čovjeka jer “bilo nam je dovoljno da on tako kaže. Takav je valjda uopće princip dovoljnog razloga”. Putem prema Gradini, cilju koji zacrtava Roko, u nizu kratkih epizoda pred nama se, poput filma (koji je i snimljen 2017.), odvija čitav naraštajni životopis. Grupa nailazi na brojne prepreke, naravno apsurdne, prolazi labirintima u kojima se jedan po jedan pojedinac gubi i stalno imamo dojam kako kretanje nije linearno, prema naprijed, nego vrtnja u krug. Prepreke u labirintu nekad su opasne po život, a nekad su samo iskušenja strasti, poroka, ali i vrlina na kojima jedan po jedan izletnik odustaje od daljnjega puta: u društvu grotesknih, debelih žena, popustivši putenosti, u krčmi tajanstvenog starca, ne odoljevši alkoholu, ili povratkom samome sebi, svojim korijenima. Ako je “Kratki izlet” i započeo u maniri jeans proze, tijekom romana ona će se ispreplesti s, fragmentarno nazočnim, dijelovima pikarskog, egzistencijalističkog i postmodernističkog romana-labirinta koji se miješa s obilježjima gotskog romana, upravo na kraju romana, u scenama dolaska do cilja, Gradine. U početku ona je Rokova izmišljotina, metafora nekakvog cilja koji bi svako putovanje trebalo imati. Ona je mjesto na kojemu pojedinac doživljava deja vu, zapravo samostan koji čuva tajanstveni stari fratar, mjesto u kojem ne postoje dimenzije sadašnjeg vremena. Gradina je i čuvar tajanstvenih fresaka koje više ne postoje. Za pripovjedača pronalazak Gradine, iako ona ni izbliza nije ostvarenje onoga cilja kojemu se nadao, trenutak je promjene, svojevrsne katarze. Osim što je taj trenutak ujedno i trenutak rastanka od Roka, tajanstvenost i mistika koja ga okružuje pripovjedača dovodi do spoznaje vrijedne nezgoda koje je izlet donio sa sobom. Kraj ovoga romana simbolizira spoznaju o prošlom, precima, tradiciji kao kolažu čijeg je i on dio. Nakon prvotnog razočaranja ciljem do kojega je mukotrpno došao pripovjedač osuđen na samostalno dalje istraživanje tajanstvenih hodnika, doživljava trenutačno prosvjetljenje i konstatira: “A onda, i ne videći ih, prepoznajem ih u tami: to su moji preci oko mene. I znam sada da moj put, moje traženje nije bilo besmisleno...”. Freske za kojima se traga, ne slučajno baš u Istri, i ne slučajno samo reliquiae reliquiarum, zasigurno simboliziraju i hrvatsku umjetničku baštinu i odnos prema istoj šezdesetih godina, kad roman nastaje. Posljednja rečenica ovog kratkog izleta, zapravo pokušaja povratka sebi - “Učinit ću nešto” - roman ostavlja otvorenim za nadopisivanja interpretacija koje su još intrigantna zadaća.

 | Author: PROMO PROMO

”Osumnjičeni”, pak, svoju interpretaciju još traži, kao i pozicioniranje na pravo mjesto u kontekstu suvremene hrvatske proze. Već okarakteriziran kao Šoljanov “kratki izlet” u žanrovsku prozu, kojim se autor nije previše hvalio, nastao je u vrijeme kad opreka trivijalne i tzv. prave književnosti još nije bila riješena, a danas poprilično mijenja sliku žanrovske književnosti prošlog stoljeća, postavljajući Šoljana na početak uzleta toga žanra koji će kulminirati u vrijeme Pavličića i Tribusona. Njegova današnja recepcija svakako treba uzeti u obzir vrijeme u kojem je nastao i bilo bi ga doista nepravedno uspoređivati s recentnim uspješnicama, primjerice “booma” skandinavskog krimića i trilera. “Osumnjičeni” pripada tipu tzv. engleskog krimića u kojem se zločin događa na početku, a potom slijedi postupno otkrivanje zločinca (whodunit), prije svega zahvaljujući intelektualnim sposobnostima inspektora Horvata. Hitno pozvan nakon što se u gostionici Zvono dogodilo ubojstvo tupim predmetom, Horvat korak po korak raspliće mrežu mračnih tajni, sumnja na sve i nikoga, da bi na kraju inteligentno riješio slučaj. Osim zanatske umješnosti koja je važan preduvjet ovoga žanra, a tu doista sve štima, svakako treba spomenuti još dvije dimenzije ovoga romana. Prva se odnosi na vrlo uvjerljivo oslikavanje Zagreba onoga vremena, njegovih mračnih ulica (tadašnjeg) predgrađa, birtija u kojima se odigravaju egzistencijalne drame i mutni poslovi, odnosno ocrtavanja socijalne pozadine zločina koji se dogodio i ljudi koji su u njega upleteni. Koliko god bio pisan po špranci žanra, ovaj je Šoljanov roman i važan zbog svoje “lokalnosti” i ocrtavanja socijalnog miljea. Važan je, također, i njegov početak u kojem se pojavljuje Horvatov prijatelj, odvjetnik Matetić, koji će pratiti istragu jer ga amaterski zanima, a na prvim stranicama romana s Horvatom vodi razgovor u kojemu se dotiču upravo osobina detektivskog romana, njegovih likova, utemeljenosti na životnim istinama i konceptu koji se bazira na šahovskom problemu, dok će na samom kraju prokomentirati i “kalupe” u ljudima i prilike koje ih čine zlim, pa i ubojicama. Upravo u tim dvjema sastavnicama jasno se prepoznaje ruka autora koji i sam, pišući krimić, istovremeno promišlja njegovu poziciju, karakteristike, odnosno ne zanima ga samo žanrovska špranca, iako je u potpunosti poštuje.

Dva Šoljanova romana u novom ruhu, osim onoga što već znamo o poziciji toga pisca u prošlostoljetnom književnom životu, upućuju i na to, na što možemo biti samo ljubomorni, kako se nekad dobro pisalo i koliko je visoka bila razina čak i onih romana koje su pisci potpisivali pseudonimom. Zato jedan od njih svakako treba pročitati ponovno, a drugi konačno i u knjizi.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.