Vjerni sljedbenik tradicije britanske farse, Ray Cooney (1932.), davno je Royu Plomleyu priznao da je njegov jedini talent pisanje komedija. Rođen u Claphamu, predgrađu Londonu, u obitelji koja je štedjela svaki novčić ne bi li se školovao, s četrnaest prevratnički odlučuje postati glumac. Praktički kao tinejdžer odlazi na audicije te nastupa u mjuziklu ''Song of Norway'' Edvarda Griega i queer drami ''The Hidden Years'' Traversa Otwaya. Nakon služenja vojnog roka više nije dječak. S odrastanjem, fizičkim promjenama, vlastitu poziciju unutar kazališta mora izgrađivati ispočetka. Javlja se na oglas u The Stageu i postaje članom putujuće glumačke družine u kojoj dvije godine radi gotovo sve - od oglašavanja, prodaje karata, razvoženja scenografije do utjelovljenja šesnaest različitih lica u tjednim izvedbenim maratonima po engleskim selima. Kad upoznaje majstora komedije i upravitelja kazališta Whitehall, Briana Rixa, dolazi razdoblje plodne suradnje i velikih uspjeha. Umara se od igranja tenisa i zavođenja te polako počinje pisati. U prvom komadu ''One For The Pot'', koji nastaje s Tonyjem Hiltonom, glumi njegova buduća supruga. Westendovske uspješnice poput ''Chase Me, Comrade'' (1964.) i ''Kidaj od svoje žene'' (1983.) zadržavaju se na repertoaru zavidnih tri i devet godina.
Glumac tako postaje ne samo dramski pisac, nego i redatelj, pa posljedično i producent kad osniva Theatre of Comedy (1983.), gdje se komedija shvaća kao nimalo podcjenjujući žanr. Mnogo će puta istaknuti da je za njihov nastanak važan čvrst, uvjerljivi zaplet, koji crpi iz bavljenja matematikom, rješavanja križaljki i igranja šaha. Važne su i dnevne novine jer će iz sulude stvarnosti nastajati zabune s kaputom i ljubavnicama poput one u ''Not Now, Darling'' (1973.). Publika je u središtu. Prije londonske praizvedbe komadi se igraju od Leicestera do Richmonda kako bi se pravodobno unosile potrebne izmjene. Potrebna su mnoga vrata i spavaće sobe, ali i nevjerojatna izvedbena točnost kako bi ritam bio brz, a kaos tim veći. Britanski kazališni kritičar Michael Billington u Guardianu će dometnuti kako Cooneyju, nažalost, nikad nisu bila otvorena vrata Narodnog kazališta. S druge strane, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku možemo reći da se u svakoj dekadi od devedesetih igra po jedna njegova farsa. U ratnim okolnostima ''Kidaj od svoje žene'' (red. Želimir Mesarić, 1993.), na krilima tog uspjeha ''Pokvarenjak'' (red. Želimir Mesarić, 1994.), zatim ''Uhvaćen u mrežu'' (red. Želimir Mesarić, 2003.) i nedavno ''Dva u jedan'' (red. Olja Đorđević, 2023.). Sudeći prema recepciji, nisu se odmicale od standardne komedije koju publika voli, no trag koji ostavljaju kratkog je daha.
Donedavno dugogodišnja ravnateljica Drame na srpskom jeziku Narodnog pozorišta Subotica, Olja Đorđević, u Osijeku je dosad režirala Simonov ''Apartman'' (2010.) i Nušićevo ''Sumnjivo lice'' (2015.). U obje se predstave zrcale mijene unutar glumišta. Koliko je ''Apartman'' sidrište gradio na iskustvu Darka Milasa, Ane Stanojević i Velimira Čoljkata, toliko je ''Sumnjivo lice'' najavilo pomlađeni ansambl koji će se kontinuirano izgrađivati na komedijama, kadikad improvizacijama i metateatarskim pošalicama, no rijetko će riskirati i dublje se razvijati. Uostalom, za to neće dobiti ni pravu priliku. ''Dva u jedan'' pripada klasičnoj komediji situacije u kojoj naoko jednostavna premisa, preljub konzervativnog političara u hotelu gdje odsjeda sa suprugom, postaje lakmus-papirom nesporazuma gdje smotani pomoćnik završava s političarevom suprugom, ljubavnica zaglavi u kolicima za posluživanje, njezin suprug dolazi na audiciju za pornofilm, a posluga je pijana ili ne govori jezik. Da bi se stvar spasila slaže se jedna laž na drugu te predvidivo nastaje ludnica. Junaci su od krvi i mesa, zaplet moguć, situacije pretjerane.
Smještena u starinsko hotelsko predvorje, a kasnije i sobe, scenografija Damjana Paranosića unaprijed je zadana, kao i kostimi Milice Grbić Komazec, gdje se već sakrivanjem iza velikih novina vidi da smo u osamdesetima. Ispod čvrstine i odlučnosti Margaret Thatcher krije se ljudska prizemnost, kontrola i želja za avanturom, ali i smještanje dobro nam poznatih fora u izvedbeni geg. Počinje sporo, sa starinskom numerom Irene Popović Dragović, u nesporazumima oko količine kave i dugim upisivanjem pomoćnika u knjigu gostiju. U trenutku kad jezgra postaje suigra, odnosno sukob dvaju svjetova, Ivana Ćaćića kao Willeyja i Miroslava Čabraje kao Pigdena, stvari se ubrzaju te se pred nama rastvara komedija s hrpom loših fora, no one začudo djeluju. Izvedbenu čvrstinu nemaju u toj mjeri Ivana Soldo Čabraja kao Pamela Willey ni Antonia Mrkonjić kao Jennifer Bristow. Nerijetko završavaju u karikaturi i visokim tonovima. Baš kao i na drugim, a opet slično neuvjerljivim registrima, orijentalni konobar Duška Modrinića, padajuća recepcionarka Mirka Ilibašića te pretjerana statičnost Marija Rade kao hotelskog menadžera. Zabadalo Anite Schmidt kao Lily Chatterton u prolazu naglašuje realnost, koja će se sunovratiti s pojavom Aljoše Čepla kao Edwarda. Frizurom i gipsom je preko ruba, no funkcionira. Osječki ''Dva u jedan'' izaziva podijeljene osjećaje. Koliko god je predah u ludilu svakodnevice, toliko je korak unatrag za ansambl koji bi mogao i trebao više od zacrtane mu putanje.
