Već prvi kadrovi filma upozoravali su me da će s novom ekranizacijom Shakespeareova “Macbetha” biti problema.
Budući zločinački kraljevski par, Macbeth i njegova žena Lady Macbeth, pokapaju dijete. Toga u Shakespeareovoj tragediji nema. Zašto nema? Zato jer piscu nisu trebale kvazipsihološke štake da bi objasnio njihovu strast za vlašću i moći.
Tijekom drame njih dvoje se zdvajaju nad činjenicom da nemaju djece, a drugi pretendenti na kraljevsko prijestolje imaju.
Oni, nakon što ubiju kralja i zauzmu tron, ubijaju pretendente, njihove žene i, naravno, njihovu djecu, da bi se riješili mogućih nasljednika i osvetnika. Krv se lije u Shakespeareovu “Macbethu” s pokrićem krivnje, straha i patnje glavnih junaka.
Oni svoj zločin plaćaju životom nalik filmu strave i umiru s olakšanjem jer je njihovoj noćnoj mori kraj. Čemu na početku tragedije izmišljena smrt djeteta?
Što drama time dobiva? Što Macbeth i njegova žena? Ništa. Oni u drami pate što nemaju djece. Shakespeare im je dao njihovu porciju patnje i boli, točno koliko je bilo potrebno.
U kontekstu drame to što nemaju djece daje im motiv za nove zločine, ne za onaj prvi i najvažniji.
Nije ih gubitak djeteta nagnao da ubiju kralja i zauzmu prijestolje nego ambicija i želja za moći. Djecu su počeli ubijati kad su već bili moćni jer su se bojali da bi im ta djeca, kad odrastu, tu moć mogla oteti.
Čemu oslabljivati središnji Shakespeareov motiv koji je stoljećima bio dovoljan svim poklonicima drame, scenom koja može navesti gledatelja da pomisli kako oni posežu za zločinom zato što im je sudbina ili Bog oteo dijete pa se sad osvećuju...
Kome? Prva scena “Macbetha” australskog redatelja Justina Kurzela nije samo nepotrebna i štetna, nego i, nažalost, glupa, a to se događa onima koji pokušavaju biti pametniji od Shakespearea.
Klasična zabluda većine modernih kazališnih i filmskih uprizorenja Shakespearea jest da Shakespearea treba približiti našem vremenu, da ga treba “osuvremeniti”, “objasniti” modernoj publici jer ga ona inače neće razumjeti.
Stvar je u tome da je Shakespeare daleko ispred našeg vremena i mi trebamo tražiti naše vrijeme u njegovim dramama, a ne njegove drame u našem siromašnom, sivom i površnom vremenu.
Time ne želim reći da je ijedno doba, pa tako i Shakespeareovo, bilo bogatije i zanimljivije od našega. Sva su doba na svoj način siromašna, siva i površna, a Shakespeare je jedan, i to za sva doba, kako za svoje, tako i za naše.
U Shakespeareovim ćemo komedijama, historijama i tragedijama naći sve modele za suvremene špijunske trilere, akcijske spektakle, romantične komedije, ratne epove, obiteljske drame i, uopće, sve matrice dramskog i narativnog pripovijedanja.
Shakespeare je bio, zajedno sa svojom generacijom elizabetanskih i jakovljevskih dramatičara, londonski Hollywood svojega doba. Bio je ono što je danas film.
A njegove drame, ma koliko bile bliske filmu, nisu dobar predložak za ekranizacije. Film se u Shakespeareovim dramama može naći, Shakespeareove se drame na filmu gube.
Pa zašto onda redatelji, scenaristi, producenti, glumci i svi koji se bave filmom već više od stotinu godina kao opsjednuti neuspješno pokušavaju prenijeti Shaskespearea na film?
Razlog je jednostavan. Od svih velikih pisaca u povijesti drame i književnosti Shakespeare ima najbolje priče i najzanimljivije junake.
I to ne samo junake, nego stotine lica - malih, velikih, različitih i vrlo životnih. Zagrabite li u Shakespearea, zagrabili ste u najzanimljivije strane života samog.
Shakespeare je jedini pisac za odrasle, otkad postoji književnost, čije su sve drame prepričane u priče za djecu, kao da se radi o bajkama. Zar to ne govori dovoljno?
Govori, ali ne dovoljno. Problem je u tome što su Shakespeareove priče napisane jezikom poezije, genijalnim i uzbudljivim dijalozima u stihovima i prozi, stiliziranim jezikom svojega doba koji na kazališnoj sceni živi i danas, no na filmu predstavlja nepremostivu barijeru, kako redateljima i glumcima, tako i publici.
Tako ono što je navrednije kod Shakespearea, njegova poezija, na filmu postaje smetnja. Kad se Macbeth bori mačem, sve je u redu, on je poput Russella Crowea u “Gladijatoru” ili Vikinga u istoimenoj televizijskoj seriji.
No kad nakon fizičkog okršaja, počne recitirati stihove, a krv, trupla i blato postaju smiješni. Priča je uzbudljiva, junaci zanimljivi, a stihovi začudni jer junak koji se sekundu ranije borio kao zvijer nema više daha govoriti poeziju.
I, uostalom, valjda je sretan što je živ. Ako želite vidjeti pravog filmskog “Macbetha”, pogledajte klasičnu japansku samurajsku verziju Akire Kurosawe pod naslovom “Krvavo prijestolje”. S mačevima, bez stihova.
Samo jedno remek-djelo
Snimljeno je 410 filmova po Shakespeareovim dramama, više nego po djelima bilo kojeg pisca (danas, krajem prosinca 2015. u produkciji je 19 filmova po Shakespeareu!), a od svih njih vrijedi jedva desetak. I tek jedno jedino remek-djelo - “Ponoćna zvona” Orsona Wellesa. Imamo li ovo na umu, onda australskom redatelju Justinu Kurzelu treba oprostiti ruglo od filma koje je napravio prema Shakespearovu “Macbethu”.
