Sa zakašnjenjem, ovih sam dana, pogledala film “Mračna kći” (The Lost Daughter) iz 2021. godine, koji je snimljen po romanu Elene Ferrante i uživala u psihološkom poniranju u referentne polufiktivne svjetove u kojima se filmskim jezikom ocrtavaju nikad do kraja istraženi odnosi između majke i kćeri. Fascinirao me je način na koji je glumica Maggie Gyllenhaal u svom redateljskom/scenarističkom debiju doslovno oslikala snalaženje glavne junakinje u životnom labirintu, u kojem slijedeći tragove prošlosti očajnički pokušava pronaći put izlaza. Uz sjajne glumce Oliviju Colman, Dakotu Johnson, Jessie Buckely, Petera Sarsgaarda, Paula Mescala i Eda Harrisa, ta je priča, ispisana u romanu snagom identifikacijske ispovijesti, zadržala mračnu lakoću s kojom spisateljica istražuje bolne teme koje su nas odredile ili nas još određuju. Stoga sam se nakon odgledanog filma ponovno zapitala - zašto toliko volimo Elenu Ferrante?
254
prikaza
Elena Ferrante: Mračna lakoća istraživanja boli
1/11
Na pitanje tko je Elena Ferrante još ne postoji jasan odgovor. Da paradoks bude još veći, iako je poznat dan i godina njezina rođenja (5. travanj 1943.), njezin/njegov identitet još do danas nije poznat javnosti
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
