Sa zakašnjenjem, ovih sam dana, pogledala film “Mračna kći” (The Lost Daughter) iz 2021. godine, koji je snimljen po romanu Elene Ferrante i uživala u psihološkom poniranju u referentne polufiktivne svjetove u kojima se filmskim jezikom ocrtavaju nikad do kraja istraženi odnosi između majke i kćeri. Fascinirao me je način na koji je glumica Maggie Gyllenhaal u svom redateljskom/scenarističkom debiju doslovno oslikala snalaženje glavne junakinje u životnom labirintu, u kojem slijedeći tragove prošlosti očajnički pokušava pronaći put izlaza. Uz sjajne glumce Oliviju Colman, Dakotu Johnson, Jessie Buckely, Petera Sarsgaarda, Paula Mescala i Eda Harrisa, ta je priča, ispisana u romanu snagom identifikacijske ispovijesti, zadržala mračnu lakoću s kojom spisateljica istražuje bolne teme koje su nas odredile ili nas još određuju. Stoga sam se nakon odgledanog filma ponovno zapitala - zašto toliko volimo Elenu Ferrante?
”Genijalnu prijateljicu” Elene Ferrante premijerno smo u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu izveli na samom kraju te iste 2021. godine. Izborili smo se još prije tri godine za prava prikazivanja, i to nakon londonskog Nacionalnog kazališta drugi u svijetu, no pandemija nas je usporila u izvođenju. U režiji mlade redateljice Marine Pejnović prvi je dio tetralogije oživio na pozornici uz pomoć više od dvadeset glumaca. Sugestivnim kazališnim govorom na pozornici su predočene slike napuljskog života 50-ih godina prošlog stoljeća prizvane iz sjećanja glavnih junakinja kao drama ljubavi i nasilja. Otkad je predstava premijerno prikazana pa sve do danas za svaku se novu izvedbu tražila karta više te je tako “Genijalna prijateljica” nedvojbeno ovesezonska hit predstava.
Ansambl predstave ’Genijalna prijateljica’ po romanu Elene Ferrante u režiji Marine Pejnović u HNK Zagreb
Na pitanje tko je Elena Ferrante još ne postoji jasan odgovor. Da paradoks bude još veći, iako je poznat dan i godina njezina rođenja (5. travanj 1943.), njezin/njegov identitet još do danas nije poznat javnosti. Razne su teorije pratile napise o tome tko se krije iza slavnoga literarnog pseudonima, od toga da je sigurno riječ o ženi, jer su teme koje prenosi ispisane s rubova svijeta u kojem obitavaju žene, potom da je zanimljivost upravo u tome što muškarac tako pomno istražuje psihologiju žena, do toga da je riječ o paru ili više pisaca koji zajedno pišu romane. Ono što je, naime, sigurno jest da Elenu Ferrante, tko god ona bila, vodeći svjetski kritičari i teoretičari smatraju jednim od najvažnijih imena suvremene svjetske književnosti. Časopis Foreign Policy uvrstio ju je 2014. godine među 100 najutjecajnijih svjetskih intelektualaca, a Time 2016. godine među 100 najutjecajnijih osoba svijeta.
Na književnoj se sceni pojavila 1992. godine romanom “Mučna ljubav” (L’amore malesto), no tek ju je roman “Dani zaborava”, koji je kritika proglasila remek-djelom, a po kojem je Roberto Faenze snimio film, predstavio kao moguću literarnu zvijezdu, što se potvrdilo planetarnim uspjehom tetralogije. Na hrvatskom su dosad objavljeni prijevodi njezinih romana “Dani zaborava”, “Mučna ljubav”, “Lažljivi život odraslih”, “Mračna kći” te tetralogija: “Genijalna prijateljica”, “Priča o novom prezimenu”, “Priča o onima koji bježe i onima koji ostaju” i “Priča o izgubljenoj djevojčici”.
- Važan dio iskustva stekla sam tu, u Italiji. U toj je zemlji ono do čega mi je stalo, počevši od jezika koji upotrebljavam otkako sam naučila govoriti, otkako sam naučila čitati i pisati. Ali kad sam bila dijete, živcirala me svakodnevna zbilja. Ono o čemu se moglo pripovijedati nikad se nije nalazilo u mojemu domu, pod mojim prozorima, u mojemu jeziku ili dijalektu, nego na drugim mjestima, u Engleskoj, u Francuskoj, u Rusiji, u Sjedinjenim Američkim Državama, u Latinskoj Americi itd. Pisala sam egzotične priče koje su brisale talijansku geografiju i onomastiku. Nisam ih podnosila, bila sam uvjerena da će u korijenu sasjeći svaku priču. Velika književnost koja me oduševljavala nije bila talijanska ili je, ako je to bila, nalazila ingeniozan način da zaobiđe talijanstvo gradova, ljudi, dijalekata. Bio je to djetinjasti stav, ali potrajao je barem do moje dvadesete. Ali kad sam pomislila da znam dovoljno o književnostima koje volim, polako sam se počela zanimati za književnu tradiciju svoje zemlje i naučila iskorištavati knjige koje su me se najviše dojmile kako bih uhvatila neku vrstu zaleta i pisala o onome što mi se dotad činilo previše lokalnim, previše nacionalnim, previše napuljskim, previše ženskim, previše mojim da bi se o tome pripovijedalo. Danas smatram da priča funkcionira ako pripovijeda o onome što čuvaš samo ti, ako se idealno smješta u tekstove koje si voljela, ako pišeš tu i sad, na pozadini koju dobro poznaješ, sa stručnošću koju si stekla strastveno prekapajući po književnosti iz svih razdoblja i svih mjesta. Isto vrijedi i za likove, ispadaju prazni ako im ne ponudiš čvor koji ih čas steže, čas popušta, vezu koju bi htjeli presjeći, a ona ipak traje - rekla je u jednom intervjuu Elena Ferrante.
Upravo je kroz to i definirala razloge zbog čega je toliko volimo. Jer ono što nas u njezinim romanima prije svega osvaja je to što ona pišući o sebi zapravo piše o nama. Elena Ferrante savršeno zna što čitatelju treba u ovim katastrofičnim vremenima koje prate najrazličitiji strahovi i najave još većih kastrofa, pa s njima dijeli svoje strahove, ispisuje strahove koji su pratili i naša odrastanje, odnose između majke i kćeri, muža i žene, između ljubavnika..., i govori onim jezikom koji svi razumiju. Njezino pismo nudi identifikacijsko sklonište koje nam, napose danas, itekako može pomoći. Jer izvan fokusa dnevne politike i socijalnih nevolja skriva se jedan cijeli intimni svemir ispunjen našim svakodnevnim snalaženjima i posrtanjima u kojemu se susrećemo s najrazličitijim emotivnim izazovima, gdje nam iskustvo najčešće ne može pomoći. Stoga tražimo neko vodstvo, neki vodič za svladavanje unutarnjih prepreka i otklanjanje svega onoga o što se svjesno ili nesvjesno spotičemo. Tu Elena Ferrante sigurno pomaže.
Scena iz filma 'Mračna kći'
Za nju je literatura očito izbor, a ne bijeg ili izlika. Ona je piše kako bi složila krhotine života u cjelinu i učinila je prepoznatljivom onima koji je čitaju. A čitaju je posvuda, na različitim kontinentima i na različitim jezicima, prisvajajući njezine priče kako bi u njima iščitali vlastite. Elena Ferrante planetaran uspjeh zahvaljuje ne samo svom očitom književnom talentu, nego i vremenu u kojem se pokušavamo snaći usprkos velikih povijesnih nevolja i onih malih, svakodnevnih posrtanja u kojima nam literatura itekako može biti od pomoći. A vrijednost njezine literature je upravo u univerzalnosti priča koje pogađaju s jednakom snagom Europljane, kao i Azijate, te je čitaju na svim kontinentima s podjednakom strašću za iznalaženjem detalja iz života njezinih likova koje će s lakoćom prevesti u prizore iz vlastite, osobne povijesti.
Pojašnjavajući odnos autorice prema svojim likovima, Ferrante kaže: “Lenù i Lila utvare su poput svih koji stanuju u tekstu. U početku se očituju kao kratka letimična priviđenja, malo nalikuju na ljude koje dugo nismo vidjeli ili koji su umrli. Zadržimo ih nekolicinom rečenica, zatvorimo u bilježnicu, nakon nekog vremena ponovno čitamo o njima. Ako su rečenice snažne, utvare se ponovno pojave, uhvatimo ih s pomoću još riječi i tako dalje. Što lanac riječi poprima više energije, to izblijedjela priviđenja poprimaju više krvi i mesa, definiraju se, za sobom vuku domove, ulice, krajolike, Napulj, radnju u kojoj se sve kreće i ima toplinu, i čini se da si samo ti mogla definirati te nedefinirane oblike, pa čak im i podariti privid stvarnog života. Ali ne završi sve uvijek dobro, štoviše, često završi vrlo loše. Utvare pogriješe adresu, previše su labilne, riječi zvuče lažno ili blijedo, grad je tek naziv, a ako te netko pita po čemu se razlikuje od, primjerice, Rima, ne znaš odgovoriti, povrh svega, ne nalaziš ga u više ili manje cijanoznim rečenicama koje si napisala”.
Za nas su danas priče Elene Ferrante zapravo priče o našim prisutnostima u odsutnom vremenu, o bolnim fiksacijama tranzicijskog doba u kojem se zbog duljine njegova trajanja ne uspijevamo snaći i pri tome izboriti se za ono mjesto koje nam pripada. Priče su to o neutješnosti odrastanja te njegovoj traumatičnosti i uzbudljivosti, o izgubljenim ljubavima, prije vremena potrošenim brakovima, nasilju pojedinačnom, kao i onom čitave zajednice, nikad do kraja ispričanom odnosu između majke i kćeri. Priče su to i o nekim godinama prošlog stoljeća i nekim pravilima ponašanja koja se tako ustrajno opiru sadašnjim diktatima političke korektnosti. Priče o njima i o nama. U konačnici, upućuju na značaj literature i na našu unutarnju potrebu za romanima Elene Ferrante koja nam danas može možda bolje od ikoga ispričati priče za koje znamo da smo ih jednom proživjeli, ali ih nikad nismo uspjeli izbrisati iz svog ili kolektivnog pamćenja.
”Ne, pisanje nikad nisam smatrala oblikom terapije. Pisati za mene znači nešto posve drugo - trljati sol na ranu, što može biti vrlo bolno. Pišem kao ljudi koji neprestano lete zrakoplovom jer moraju, ali boje se da neće preživjeti, pate tijekom cijeloga leta, a kad slete, sretni su, premda su izmoždeni”, pojašnjava Elena Ferrante.
