Ovogodišnji Internacionalni festival književnosti Bookstan bio je i prilika za premijerno predstavljanje knjige “Neko drugi” objavljene u izdanju Buybooka, bosanskohercegovačkog pjesnika, teoretičara književnosti i sveučilišnog profesora Envera Kazaza. Knjiga je inicijalno nastala kao rezultat nošenja s traumom srčanog udara, a u konačnici je dobila oblik poetske drame. Pored autorske, teorijske i sveučilišne posvećenosti književnosti, profesor Kazaz jedan je od najdosljednijih kritičara etnonacionalnih politika u BiH i njihovih posljedica za cijelo društvo, posebice za sustav obrazovanja. O posljednjoj knjizi poezije, koja je, između ostalog, rezultat nadmetanja sa sveopćim strahom i stalnom smrću, u kojem je sudjelovala i grupa njegovih izuzetnih studenata, o najbližima koji su bdjeli nad njegovim traumama, bez kojih ove zbirke ne bi bilo, o zadahu književnog leša u nacionalističkoj akademskoj zajednici i o tome što bi se trebalo dogoditi u trećem činu nakon što se u prvom pojavila harmonika, govorio je u intervjuu za naš magazin.
BestBook: Vaša posljednja knjiga poezije, “Neko drugi”, u najkraćem tematizira smrt i nastala je nakon nekih osobnih iskustava koja nisu vezana za ova kolektivna pandemijska. Na Bookstanovu predstavljanju knjige Dragoslav Dedović odlično je primijetio kako je tema smrti i iz poezije kao i iz suvremene civilizacije skoro kirurški odstranjena. Što je po vama uzrok tome, mislite li da toksična pozitivnost i imperativ sreće kao osnovni koncepti suvremenog življenja ne dopuštaju naše razmišljanje i pisanje o konačnosti?
Vladimir Jankelevič u svojoj obimnoj studiji pod naslovom “Smrt” istražuje ovaj fenomen od početka ljudskog jezika do danas. Njegov zaključak je da se smrt mijenja u povijesti i kulturi, a dubina smrti direktno ovisi od tipa kulture koja je dominantna u datom društvu i povijesnom trenutku. Naše doba opsjednuto je zdravljem, dugim životom i, kako primjećujete, srećom. To je, Kundera bi rekao, “nepodnošljiva lakoća postojanja”, odnosno opća površnost u kojoj je i smrt postala plitkom. No to nije kočnica za poeziju, koja je zadnja obrana transcendentalnog sadržaja egzistencija i mogućnosti da se zagleda u “konačnost”, tj. u smrt, i opjevava njen prostor. Tamo, iza granice postojanja, poezija naslućuje prostore u kojima se nosi sa smrću nastojeći ukrotiti njenu stravu. Današnja obnova konzervativizma i u skladu s tim opća poplava kvazireligioznosti, naročito u tzv. periferijama globalnoga kapitalizma, gdje se religija pretače u državnu ideologiju, u stvari je napad na metafizičke aspekte čovjekova postojanja. Tu i nema smrti, niti stresa od nje, nego je dominantna normalizacija njenog sadržaja, a istodobno postoji težnja da na njoj kapitalizam gradi profit. Tako se smrt tretira kao svaka druga roba, a njena skupoća čini nedostupnom za siromašne. Samo bogati mogu na elitnim grobljima dobiti skupo grobno mjesto i samo oni mogu uživati pravo na posebnu smrt. Siromašnima ostaju periferna groblja, pa se društvene hijerarhije upisuju u smrt, izjednačavajući političko i onostrano. Poezija ide drugim putem i u osami traga za slobodom u smrti, u kojoj se, paradoksalno, kriju potvrde naše snage da oslobodimo svoju smrt od krute društvene norme. Od rituala kojima je okružena i na taj način uhapšena, oduzeta nam kao kakva dragocjenost. Otud je i moja knjiga pokušaj da se osvoji vlastita smrt i da se kroz nju prođe prije njene konačnosti.
BestBook: U pjesmi “Nejezični oblici” pišete: “Smrt nije izvan nas / Ona nas uči: / Granice naših tijela / Ne završavaju ni u kakvoj / Zvjezdanoj prašini / Gdje stoluje nijemi Bog”. Je li lakše onima koji vjeruju da je ovaj život samo priprema za neki vječni, odnosno zavidite li pomalo religioznim ljudima?
Ne zavidim religioznim ljudima ni na čemu, pogotovo ne na utjesi da postoji vječni život. Jer to nije sloboda nego pokoravanje instanci iznad sebe koja se u stvarnosti pokazuje kao zbir strogih normativa. Ne znam, dakle, je li im lakše, ali znam da je strah od smrti ono što drži Boga kao vječnoga gospodara i smrti i života. Na tom strahu sazdana je njegova “nijemost” od prve ljudske riječi do danas. Taj strah od “paklenih muka”, smrt kao kazna i nagrada, nije li zapravo otimanje naše smrti od nas samih. Potom život, kao prostor grijeha i iskupljenja, nije li, ustvari, odveć pojednostavljena djetinjasta predstava o stalnoj špijunaži gdje neko motri naša djela i vrednuje ih u imaginarnom katalogu, da bi “paklenim mukama” uređivao život. A “nijemi” Bog najusamljenija je figura u ljudskom jeziku. Često mi dođe da se sažalim nad tom samoćom i prigrlim je kao osobni teret. Takvom Bogu je potrebna utjeha, ne pokoravanje. Zato je za mene jezik i širi i dublji od Boga, a ojezičavanje smrti omogućuje nam da je, ako je ne možemo pobijediti, discipliniramo u jeziku i time osmislimo na nov način njenu neumitnost.
BestBook: Rekli ste da knjigu “Neko drugi” dugujete jednoj grupi studenata/ica kojima ste tijekom pandemije predavali preko telefona, putem Vibera, a riječ je o najboljoj grupi u vašem profesorskom iskustvu. Dugovali ste im zbog energije koju ste putem online profesionalnih susreta osjetili. Koliko radosti predstavlja takvo iskustvo i koliko je potvrda da još baš nije sve izgubljeno?
Da, mene je pandemija zatekla s kompjuterom kojemu se pokvario mikrofon, a zatvor u koji nas je zgurao strah država da će im propasti zdravstveni sistem, tj. da će se objelodaniti zlo lice kapitalizma u kojem je javno zdravlje, zapravo, predmet trgovinskih usluga – nije mi dao priliku za kupnju novoga kompjutera. Bili smo, dakle, prinuđeni na Viber komunikaciju, napravili smo grupu i krenuli u nastavu. Što su okolnosti bile teže, nas petoro smo igrali igru nadmetanja sa sveopćim strahom i stalnom smrću. Njihova mladost i kreativnost davala mi je energiju, a nastava se pretakala u međusobno darivanje. Zaista najbolja grupa u mojem dugogodišnjem nastavničkom iskustvu. U jednome momentu, dok sam intenzivno pisao zbirku, osjetio sam da je dugujem najbližima i tim studentima. Inače, okidač za knjigu o smrti bio je izrazito teški srčani udar, u kojem sam, kako je rekla doktorica, za dlaku izbjegao smrt. No te zbirke ne bi bilo da Šejla, Keno i Benja nisu bdjeli nad mojim traumama.
BestBook: Možda ponajbolje što trenutno nastaje u Bosni i Hercegovini je njena književnost. Za koju, kao i za većinu dobrog ovdje, možemo reći da nastaje usprkos svemu a ne zahvaljujući nečemu. Njena “samoniklost” prilično fascinira, pod tim mislim na nepostojanje infrastrukture koja bi osigurala kontinuirane prijevode, organizirano predstavljanje izvan zemlje... A i ovo unutar zemlje svedeno je na angažman dvije i pol izdavačke kuće. Kako je objašnjavate i kao autor i kao teoretičar književnosti, ali i kao čovjek koji druguje sa suvremenicima?
Što je situacija teža, to je književnost bolja. Ali ne samo ona nego i likovna umjetnost naročito. Kazalište i film u javnom su prostoru u prvom planu jer se raspala država, čini joj se, lakše reprezentira preko festivalske kulture, a u stvari i film i kazalište drži za taoce svoje propale kulturne politike. Književnosti ne treba skoro ništa, osim autorske kreacije. Što je država, u smislu njenih idiotskih institucija, odsutnija iz književnosti, to je ova bolja. Država, čak i kad bi nešto htjela u književnosti, samo bi povukla nacionalne mrzilačke granice među autoricama i autorima i načinila svoje ideološke granice među nacionalnim kanonima. Čini to u njeno ime akademska zajednica kao grobnica književnosti. A književnost, na drugoj strani, cvjeta, jer iza nje stoje samo individualni talent i kreacija. Hoće li ta energija individue prerasti u društvenu subverziju, ostaje da se vidi.
BestBook: Pored uspjeha samonikle književnosti važno je napomenuti da u njoj s iznimnim rezultatima konačno u malo većem opsegu sudjeluju žene. Sjećam se da ste bili među prvima, ako ne i prvi, koji su isticali raskoš talenta, primjerice, Lane Bastašić nakon njenih prvih priča i nagrada “Zija Dizdarević” prije više od desetljeća. Raduje li vas potvrda vlastitih procjena u obliku koji podrazumijeva Lanin uspjeh danas i svakako uspjeh drugih autorica iz BiH?
Lana Bastašić je, ako se dobro sjećam, najprije dobila nagradu žirija, čiji sam bio član, na festivalu kratke priče “Odakle zovem” u Podgorici. Nevažne su moje procjene nego je važno to da ona odlično piše i niže međunarodne uspjehe. A u međuvremenu se ženska književna scena uobličila u nešto najdragocjenije u suvremenoj književnosti. Čitav niz autorica svojim je djelom osvijestio feminističku poziciju, a nemali broj i subverziju prema konstruktima religiocentričnog patrijarhata. Ta subverzija je nezaustavljiva, a kamo će odvesti, ostaje da se vidi. S margine su autorice ušle u književni centar, destabilizirale njegovu muškost i omogućile rodnu pluralnost. Danas je, recimo, svaka vrsta kanona u književnosti u BiH nezamisliva bez, npr. Feride Duraković, Tanje Stupar Trifunović, Senke Marić, a o Biseri Alikadić da i ne govorimo. Naravno, spisak se ovdje ne završava, a plodnost ženske književnosti ne potvrđuju samo uspjesi nego i činjenica feminističkog osvješćenja koje je razobličilo normative vladajuće patrijarhalnosti i njeno ženomrstvo u društvu.
BestBook: Sudeći po silabusima nekih vaših kolega/ica, književnice u BiH niti su postojale niti postoje. Postoji li išta važnije od nacionalne identifikacije nekima od vaših kolega/ica i je li studij jezika i nacionalnih književnosti jedna od najvećih žrtava etnonacionalnih politika u Bosni i Hercegovini?
Akademska zajednica, naročito ona na odsjecima nacionalnih književnosti u BiH, nije ništa drugo do polje legitimacije nacionalizma i njegove naučne ovjere. Ona, uglavnom muška, proizvodi nacionalističke interpretacije književne povijesti, odlučuje o muškosti i militantnosti književnoga kanona, uređuje obrazovno polje, a književnost svodi na ideološki aparat nacionalizma.Tu književnost nije samo puka žrtva nacionalizma nego je pretvorena u njegov instrument, možda i najvažniji, i shvaćena samo u jednoj jedinoj funkciji – graditeljici fantazmi o homogenosti i organskoj prirodi kolektivnih identiteta. Takvu vrstu kolektivnih identiteta, ne zaboravimo, Amin Maluf određuje kao ubilačke. A taj dio akademske zajednice, uglavnom bez talenta za književnost i uglavnom ideološki rigidan, ubija nacionalnu književnost baš u onoj mjeri u kojoj svojim ideološkim virusom doprinosi sveopćem društvenom urušavanju. Posljedice njegovog djelovanja u obrazovanom sistemu su pogubne, što potvrđuju rezultati PISA testiranja bosanskohercegovačkih učenika i učenica. No, nasreću, postoje i tačke otpora mnogih akademičarki i akademičara. One i oni dobili su polemičke borbe s nacionalističkom akademskom zajednicom, ali ne mogu ovladati institucijama sistema. Tamo se širi zadah književnog leša, od kojeg pristojnog čovjeka hvata sartrovska mučnina. Interpretativna zajednica formirana preko nacionalnih granica u akademskom polju je predragocjena. Ona je zapravo spasiteljica književnosti u obrazovnom procesu i, naravno, društvenih vrijednosti. Točka nade od koje bi valjalo početi graditi novi obrazovni sistem, u kojem obrazovanje ne bi bilo obilježeno mentalnim ropstvom nego kritičkim lokalnim znanjem, njegovom slobodom.
BestBook: Jeste li se umorili od upozoravanja na probleme na Filozofskom fakultetu i od problema koje vam je to djelovanje prouzrokovalo?
Nisam. Nemam pravo na umor. A uz druge kolege, prije svega Nenada Veličkovića i nekoliko kolegica s drugih odsjeka na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, dobili smo polemičke borbe. Vrhunac pobjede u tim borbama svakako je sjajna Veličkovićeva knjiga “Akademsko šarlatanstvo”, koja je razotkrila manipulativne igre na Odsjeku za književnost naroda BiH, stepen mediokritetstva, njegov nacionalizam, ali i načine zloupotrebe institucionalne moći. Nacionalisti su poraženi naučnim argumentima, ali vladaju institucijama, koje su propale, no još drže moć u svojim ideološki gangrenoznim rukama. Te propale institucije karakterišu ukupni državni prostor koji nije ništa drugo do obični zombi čija se definitivna smrt čeka, ali nikako da dođe. Kao da čekamo Godoa državne smrti, to je, rekao bih, ključni osjećaj danas u BiH.
BestBook: Stjecajem okolnosti imam uvid u vaš način izvođenja nastave, pa me zanima kako ste se uspjeli zaštititi od gorčine i u učionicu ili sad u virtualnu učionicu ne prenositi ništa od objektivnih frustracija koje su se dogodile tijekom svih godina borbe s različitim problemima i neistomišljenicima na matičnom fakultetu?
Nastava književnosti ima jedino smisla kao užitak u kreativnoj ljepoti, gdje je predavač, odnosno predavačica, samo jedan/a od učesnika/ica igre. A to znači da ne bi bila uspješna bez studenata/ica. Koliko god nastavnik u toj interaktivnoj igri bio zaslužan za kvalitet interpretacije djela ili problema o kojem govori, isto tako su oni/e što ga slušaju. Zahvalan sam njima za ljepotu u nastavi.
BestBook: Osim na probleme u matičnom profesionalnom okruženju, kontinuirano upozoravate na razne anomalije u bosanskohercegovačkom društvu. Je li aktualni trenutak u BiH točka s kojom smo konačno došli do dna ili će se u našem slučaju opet potvrditi da je dno rastezljivo? Koliko nas treba plašiti to što se atmosfera danas ne razlikuje bitno od one s početka devedesetih i treba li nas tješiti to što nema više resursa s kojima se raspolagalo do 1992.? Što bi trebalo biti u trećem činu nakon što se u prvom pojavi harmonika?
Nismo došli do dna jer u društvenim krizama, kako primjećuje Niklas Luhman, ne postoji dno nego se entropija sistema savladava njegovom eksplozijom. BiH je sudar tri nacionalizma i njihove prakse dovršavanja rata u političkom polju. Taj nedovršeni rat i nezavršiva država omogućuju nacionalizmu stalnu vlast širenjem straha od etničkog susjeda koncipiranog u nacionalističkom imaginariju kao demonskog svepovijesnog neprijatelja. Čeka tu zemlju produbljenje krize i daljnje urušavanje institucija. I to ne samo zato što to hoće nacionalisti na vlasti nego i zato što je sistem tako postavljen. Zemlja siromaštva, bezočne prvobitne akumulacije kapitala i nedovršenog rata i ne može očekivati ništa drugo do stalno rasipanje. BiH je, čini se, izgubila unutrašnji razlog za postojanje, a to nacionalisti znaju jer su proizveli takvo stanje. No stalna ustavna kriza u zemlji mogla je biti riješena u čuvenom Aprilskom paketu iz 2006. godine da ga nisu srušili Haris Silajdžić i Božo Ljubić. Spominjem njih jer su, kako sve pokazuje, načinili paradigmatsku povijesnu grešku. Sad je čini Dodik, koji poput kakvog pijanca donosi harmoniku u Predsjedništvo i pjeva nacionalističke pjesme. Naredni čin te njegove ujdurme jest tragedija. Hoće li se ona dogoditi, ostaje da se vidi. Ali BiH nema novca za rat, nema ni logističku snagu ni vojnu silu koja bi bila sigurna u pobjedu. To pokazuje da rat nije moguć, ili da je teško moguć. Ali u BiH nikad ne reci nikad jer manipulatori na vlasti mogu sve nakon što su mentalno okupirali nacije i proizveli nezamislivu međunacionalnu mržnju. Ona je stanje zemlje koja nema snage ni za unutrašnji raspad, vanjske intervencije ne mogu je spasiti jer je žrtva nadmetanja interesa velikih sila, SAD-a i Rusije prije svih. EU iz prikrajka, sa svojom glupom birokracijom, motri to stanje i ponešto promuca o BiH. Čekajući konačni događaj, još ne znamo kako će on izgledati. Možda kao dugotrajno mrcvarenje u nerazrješivoj krizi.
BestBook: Teško je izdvojeno komentirati bizarne primjere iz naše svakodnevice jer slučajevi jedan drugog prestižu. Ipak kao posebno zanimljiv se čini slučaj prijedorskoga gradonačelnika koji je nakon osobnih opskurnih slika u javnosti, umjesto angažiranja nekoga tko se bavi kriznim PR-om, za sve okrivio crnu magiju. Što nam to govori o društvu u kojem živimo?
Da, BiH je, sudeći na osnovu primjera koji ste naveli, propalo društvo srednjovjekovnih mentalnih obrazaca ponašajna. Taj povratak nije slučajan jer je proizvodnja društvenih identiteta bazirana na arhaizaciji i antimodernističkom stavu te na težnji da se otkrije neki tobožnji organski početak nacija, mjesto njihova mitskog rođenja. U takvom stanju društvenog uma crna magija je nešto kao aksiom, normativ kojim se objašnjava stanje stvari. Gluplje od toga ne postoji.
BestBook: Nakon crne magije u zemlji necijepljenih logičnim se nameće pitanje o izvjesnosti reforme obrazovanja i o tome koliko nas treba plašiti to što je ministarska pozicija u resoru obrazovanja u Kantonu Sarajevo, primjerice, rijetka za koju se nitko ne otima.
A i oni koji je prihvate bolje je da to nisu učinili jer sve što čine rade na krivi način. Bez promjene ideoloških matrica koje obrazovanje shvaćaju kao svoj aparat nije moguća njegova reforma. Možete formalno uraditi sve na najbolji način, ali iznutra obrazovanje će ostati zarobljeno u nacionalističke interpretativne matrice. Čast izuzecima, onim sjajnim nastavnicama i nastavnicima, koji subverziraju obrazovanje iznutra.
