Već na prvim stranicama “Hitlerova carstva”, preko sudbine grofice Von Arnim, Mazower opisuje slom Hitlerova Novog poretka: “Rode već su se selile kada su prvi Nijemci počeli bježati iz Istočne Pruske. Bilo je kasno ljeto 1944. U siječnju 1945., na temperaturama od dvadeset stupnjeva ispod ništice, više od tri milijuna izbjeglica sporo se sa svojom stokom kretalo prema zapadu kako bi izbjeglo osvetu Crvene armije. Ti ljudi su se kilometar po kilometar probijali kroz snijeg i stvarali zastoje na cestama, dok su se njemačke trupe povlačile i pokušavale silom raščistiti ceste. (...) Među izbjeglicama bila je i mlada njemačka aristokratkinja koja je napustila obiteljsko imanje u Istočnoj Pruskoj. Nakon četiri tjedna u sedlu, grofica Marion Dönhoff prešla je Vislu i, iako premorena, tjerala je svoga konja kroz snijegom zametene sporedne putove Pomeranije. Zatekla se pored ulaza u bivšu seosku rezidenciju Otta von Bismarcka u Varzinu. (...) U kući je zatekla osamdeset i jednogodišnju groficu Von Arnim. Starica je odlučila ne napuštati dom u kojem su rođena njena djeca i gdje je njezin suprug, Bismarckov sin, umro prije mnogo godina. (...) U smrznutoj zemlji vrta svježe je iskopan grob, njoj namijenjen. Nisu prošla ni dva tjedna nakon što se oprostila s Marion Dönhoff, kada je u Varzin ušla Crvena armija. U općem kaosu nasilja, samoubojstvo grofice Von Arnim ostalo je nezamijećeno”.
Tragični kraj grofice Von Arnim ujedno je i kraj njemačke nacionalističke politike, koju je prvi definirao Otto von Bismarck, a koju je radikalnim metodama provodio nacistički režim Adolfa Hitlera: “Jednog rujanskog dana 1894. Bismarck je izišao na stubište svoje palače u Varzinu i objavio početak borbe njemačkog nacionalizma protiv Poljaka. Sve ga je više zabrinjavao rast poljskog stanovništva u Njemačkoj, u čemu je vidio sigurnosnu prijetnju, posebno u istočnim područjima. To je političko pitanje bilo vrlo zapaljivo.
Otto von Bismarck mrzio je Poljake
Dok je bio na vlasti, Bismarck je poticao njemačke zemljoradnike da kupuju zemlju u područjima s poljskom većinom. Kada se povukao u mirovinu, bio je nezadovoljan što njegovi nasljednici tome ne posvećuju pažnju. Bismarck je govorio poljski i nije bio ratoborni rasist. Posjedi poput njegovog bili su ovisni o slavenskim radnicima, ali je osjećao nelagodu”.
Kad se Bismarck oglasio, u Varzin su počele pristizati tisuće “hodočasnika” koji su ga željeli čuti uživo. Bismarck im je govorio o subverzivnom djelovanju poljskog plemstva i svećenstva. Rekao im je da poljske teritorijalne pretenzije nemaju granica: “Nijemci su na primitivni Istok donijeli civilizaciju i zato imaju pravo na povlašteni položaj. Ne govorim vam zato da bismo svladali Poljake, što bi ionako bilo beznadno, nego da bismo svladali ostatke simpatija prema Poljacima koje gaje neki naši sunarodnjaci”. Treći Reich nije pokazivao interes za prekomorske kolonije koje je Njemačka izgubila 1919. godine. Nacisti su namjeravali osnovati kolonije u Europi, što je glavni razlog koji je doveo do Drugog svjetskog rata. Kao nasljednici kolonijalne njemačke tradicije, nacisti su gajili iste imperijalne težnje, “ali su učinili nešto što bi bilo nepoznato i šokantno europskom umu s početka 20. stoljeća: svoj su imperij htjeli stvoriti u samoj Europi, i to vratolomnom brzinom, u samo nekoliko godina”.
“Jesmo li mogli dobiti rat, pod pretpostavkom da nismo počinili ni jednu pogrešku u zapovijedanju vojskom? Mislim da nismo. Od 1941. nadalje rat je bio izgubljen, kao i Veliki rat, jer su politički ciljevi bili u nesrazmjeru s njemačkom vojnom i ekonomskom snagom. Glavna posljedica Hitlerove neobične metode vođenja rata bili su milijuni uzaludnih njemačkih žrtava. Takav rat bilo je nemoguće dobiti. Ono što je začudno, a o tome neprestano razmišljam, jest da Njemačka, kao zemlja u središtu kontinenta, nije razvila političku vještinu održavanja mira, pravednog mira... Bili smo toliko zaslijepljeni i glupi da smo pomislili kako možemo prkositi cijelom svijetu. Nismo shvaćali da je takvo što potpuno nemoguće u situaciji u kojoj se Njemačka zatekla. Koji su razlozi tomu? Nisam političar, nisam povjesničar. Ne znam. Samo postavljam pitanja”, izrekao je njemački general Ferdinand Heim u predavanju sudrugovima, ratnim zarobljenicima, 23. svibnja 1945. godine.
Divljačka fantazija o rasnoj prevlasti
“Hitler kao tvorac imperija... To nije uobičajena predodžba o Führeru, ali on je sebe nedvojbeno vidio u toj ulozi. Nacisti su vjerovali da je njihova zadaća uspostava imperija koji će Njemačkoj zajamčiti status supersile. Uglavnom nisu posjedovali izravno iskustvo prekomorskog kolonijalizma koje bi moglo poslužiti kao orijentir, njihova znanja o britanskoj upravi u Indiji bila su oskudna, ali su bili impresionirani idejom o maloj administraciji koja vlada čitavim potkontinentom. U imperiju su vidjeli ‘ideal’ ili, bolje rečeno, divljačku fantaziju o rasnoj prevlasti, demonstraciju nadmoći i sposobnosti ratoborne elite pripremane za gospodarenje stotinama milijuna podanika”, piše Mazower.
Povjesničari su i danas podijeljeni po pitanju krajnjih granica nacističkih imperijalnih ambicija. Nitko ozbiljan ne misli da je Hitler bio puki oportunist bez vanjskopolitičkog programa. Neki znanstvenici pošli su od pretpostavke da su apetiti Trećeg Reicha bili bezgranični. Upućivali su na vojnopomorske pripreme za transatlantski sukob i tvrdili da je Hitler već dvadesetih godina razmišljao o ratu sa Sjedinjenim Američkim Državama. Drugi sumnjaju da su planovi bili dalekosežni te upućuju na Hitlerovu opsesiju Europom i njegovo zalaganje za ekspanziju na istok, u “Lebensraum”, “životni prostor”.
“Smiješno je razmišljati o svjetskoj politici. Kada ovladamo kontinentom... Kada zagospodarimo Europom, steći ćemo prevlast nad cijelim svijetom”, izjavio je Hitler u listopadu 1941.
Hitlerove početne uspjehe Mazower objašnjava strahom:
“Nacistički ubilački porivi i represalije bili su učinkoviti faktor sprečavanja otpora. Ti strahotni događaji djelovali su obeshrabrujuće na svakoga tko je za njih saznao i višestruko su povisili rizik otpora, ne samo onima koji su nosili oružje, nego i nevinim civilima.
Ljubav prema naciji i mržnja prema Slavenima
Takva sjećanja znatno su pridonijela našem poimanju nacizma. Umjesto da se na te užase gleda kao na ekstremnu konzekvencu jednog modernog europskog fenomena - nacionalizma - u središtu pažnje je jedinstvena, patološka ljubav nacista prema nasilju”.
Spas Hitlerova carstva, piše Mazower u uvodnom dijelu, “ovisio je o smrti milijuna, ali spasa nije bilo. Hitlerov režim proždirao je i vlastite podanike i za sobom nije ostavio ništa osim smrti”.
Mazower svojom knjigom razbija uvriježene stereotipe o genezi njemačkog nacizma:
“Niz događaja koji je kulminirao stvaranjem Hitlerovog carstva nije započeo invazijom Poljske 1939., dolaskom nacista na vlast 1933., pa ni osnivanjem nacističke partije u Münchenu poslije Prvog svjetskog rata. Ono što se zbivalo od 1938. do 1945. bilo je posljednje poglavlje u priči o znatno starijoj ideji, ideji Velike Njemačke”.
Brojni povjesničari kao ključnu označavaju 1848. godinu, kad je u Frankfurtu održana njemačka narodna skupština na kojoj se raspravljalo o njemačkom jedinstvu. Britanski povjesničar Lewis Namier tvrdio je kako njemačke liberale devetnaestoga i nacionalsocijaliste dvadesetog stoljeća ne razdvaja veliki jaz: ljubav prema naciji i mržnja prema Slavenima bile su zajedničke i jednima i drugima:
“Godina 1848. bila je prekretnica, kad je njemački parlamentarni nacionalizam prvi put pokazao svoju sposobnost da uništi kontinentalni mir. S političkim razlikama i sukobima više se neće nositi samo kraljevi i diplomati, već će u njima sudjelovati čitavi narodi i svoje će težnje artikulirati pozivanjem na jezik, krv i tlo”. Po Hitleru, četrdesetosmaši su pokušali stvoriti Njemačku koja će slomiti Slavene i dominirati Europom, i kako njemu ne stoje na putu kraljevi i prinčevi koji su porazili četrdesetosmaše.
“On će trijumfirati u svemu u čemu oni nisu uspjeli”, izjavio je Hitler.
Polaci: "Možete nas progutati, ali dat će bog - nećete nas probaviti!"
Nacizam je preuzeo mnoge stavove njemačkog nacionalizma pozne Austro-Ugarske, iako znatno više duguje Prusima, odnosno njihovu odnosu prema Poljacima.
“Poljska država bila je likvidirana krajem 18. stoljeća podjelom između Austrije, Rusije i Pruske. Prusi su, međutim, bili nezadovoljni podjelom: nestala je tampon-država koja ih je štitila od moćne Rusije i znatno je uvećala manjinu govornika poljskog jezika. U pruskoj pokrajini Posen su Poljaci činili većinu, iako se pruska vlada trudila privući njemačke doseljenike. Poljski delegat na Frankfurtskoj skupštini 1848. parafrazirao je Jean-Jacquesa Rousseaua i upozorio svoje njemačke kolege: ‘Možete nas progutati, ali, dat će Bog, nećete nas probaviti’.”
Poljaci su bili najveća manjina u Pruskoj i činili su oko deset posto stanovništva, a činjenica da su bili katoličke vjere dodatno je otežavala cijelu situaciju: “Kaiserova policija pokušavala ih je držati pod prismotrom, ali je na istoku njihov broj rastao tako ubrzano da je prusku vladu spopala panika. U okviru Bismarckove antikatoličke kampanje zatvorene su poljske škole i konfiscirana su crkvena imanja, a mnogi svećenici su uhićeni. Usprkos tome, poljski radnici i poljoprivredni nadničari još su činili većinu u mnogim pograničnim područjima”.
Mazower tvrdi kako korijeni nacističkog Novog poretka ne leže u antisemitizmu niti u slijepoj osvajačkoj politici, nego u težnji Nijemaca o ujedinjenju u jednu njemačku državu:
“Ono u čemu nije uspio Kaiser, trebalo je ostvariti pod vodstvom samoukog Führera i njegove masovne partije: Slavenima na Istoku nametnuti trajnu prevlast i tako steći dovoljnu moć za gospodstvo nad čitavom Europom”.
Hitlerov prvi korak u provedbi programa ekspanzije bilo je pripojenje Austrije, o čemu je pisao u svojemu “Mein Kampfu”: “Njemačka Austrija mora se vratiti svojoj velikoj njemačkoj domovini, svakako ne zbog bilo kakvih ekonomskih razloga. Ne. I još jednom: ne. Sve i kada takva unija ne bi donosila osobitu ekonomsku korist, da, sve i kada bi bila štetna, ona se u svakom slučaju mora uspostaviti. Jedna krv teži jednom Reichu.
Nikada njemačka nacija neće steći moralno pravo na kolonijalnu politiku, ako ne obuhvati sve svoje sinove u jednoj državi. Tek kada unutar granica Reicha bude živio i posljednji Nijemac i kada mu Reich više neće moći jamčiti kruh svagdanji, rodit će se iz nevolja našeg naroda moralno pravo na stjecanje stranog tla”.
500 Židova počinilo je samoubojstvo
Proces pripojenja nije tekao glatko:
“Kada je likvidiran austrijski politički identitet, društveni poredak se raspao u orgiji nasilja i pljačke. (...) Prije nego što je Wehrmacht dosegao Beč, u gradu je već divljao pogrom. Rulja je pljačkala trgovine i urede, napadala Židove u njihovim stanovima i provodila vlastita ‘uhićenja’. (...) Bečki Židovi bili su potpuno šokirani razmjerima nasilja - njih pet stotina počinilo je samoubojstvo”.
U veljači 1933. godine Hitler je u uskom krugu ljudi govorio o budućim ciljevima kao “vjerojatnoj borbi za nova izvozna tržišta, ali vjerojatno je povoljnije osvajanje novog Lebensrauma na Istoku, uz nemilosrdnu germanizaciju”. U godini nakon okupacije Sudetske oblasti u listopadu 1938., Treći Reich je okupirao ostatke Čehoslovačke i Poljsku, čime je okončano zauzimanje teritorija s većinskim njemačkim stanovništvom i započelo osvajanje slavenskih područja: “Poslije poljskog poraza u SS-u se razmišljalo i o ubijanju češke intelektualne elite, ali ideji nikada nije posvećena sustavna pažnja.
U studenom 1939. masovno su uhićivani profesori i u Krakovu i u Pragu, a nekoliko tisuća otpremljeno je u koncentracijske logore. U obje zemlje su sveučilišta zatvorena do daljnjega u skladu s nacističkom odlukom o likvidaciji visokog obrazovanja u istočnoj Europi”. Hitler nije imao razrađene planove o germanizaciji Poljske: “Nacisti su uporno odbijali suočiti se s činjenicom da je njemački demografski manjak ostao isti već čitavo stoljeće. Nijemaca jednostavno nije bilo dovoljno, a još manje je bilo onih koji bi se htjeli naseliti na poljska područja. Od germanizacije je dakle trebalo ili odustati ili je nametati ekstremnim nasiljem”.
Njemačka kolonijalna politika bila je ambivalentna: “Kolonije su trebale zajamčiti pristup sirovinama koje će osigurati opstanak njemačkog Volka, a Istok je trebao postati prostor naseljavanja”. U ljeto 1940. Hitler je naredio ubrzane pripreme buduće njemačke kolonijalne administracije: “Nacistički planovi o Africi nisu stajali u bilo kakvoj vezi s ostatkom Europe. Težili su njemačkoj kontroli kompaktnog i velikog teritorija u srcu Afrike koji će povezati vojnopomorske baze na Indijskom i Atlantskom oceanu”.
Afrika? Tamo su nacisti htjeli protjerati Židove, na Madagaskar
Međutim, nacrt Zakona o Ministarstvu kolonija nikad nije objavljen. Istovremeno, o Africi se počelo razmišljati kao o prostoru na koji će biti protjerani Židovi. Na kraju jednog memoranduma Ministarstva vanjskih poslova iz studenoga 1940. stajala je usputna opaska: “Madagaskar mora pripasti Njemačkom Reichu, ali ne zbog kolonijalne politike, nego u svrhu naseljavanja Židova”.
Budući da su Britanci zadržali prevlast na morima, Hitler je odustao od “Plana Madagaskar” uoči invazije na Sovjetski Savez: “Führer je odlučio da Židove neće deportirati na Madagaskar, nego na Istok. Madagaskar više dakle nije potreban za Konačno rješenje”. Hitler je 18. prosinca 1940. izdao tajnu naredbu o invaziji na Sovjetski Savez. Cilj je bio stvoriti barijeru protiv “azijatske Rusije” na liniji Volga - Arhangelsk:
“Hitlerovi planovi uoči invazije Sovjetskog Saveza nisu se svodili na puko svladavanje neprijatelja. Bio je na korak od ostvarenja svoje kontinentalne vizije, prvi put artikulirane kasnih dvadesetih godina. Očekivao je da će do jeseni 1941. Osovina postati neprikosnoveni vojni gospodar Europe”.
Operacija Barbarossa započela je ujutro 22. lipnja 1941. Nazivu operacije kumovao je Himmler. Nazvana je po Barbarossi, križarskom osvajaču iz 12. stoljeća, jer je Himmler bio fasciniran Teutonskim vitezovima koje je uzeo kao uzor SS-u:
“Taj epski, smrtonosni, totalni sukob bit će katalizator koji će nepovratno izmijeniti narav nacističke vladavine u Europi”. Uspješna sovjetska protuofenzive iznenadila je Hitlera: “Uopće nije predvidio dugotrajnu, strahotnu i, na koncu, fatalnu borbu. Bio je potpuno siguran u munjevitu pobjedu, poput one u Francuskoj. (...) Povijest mu je, međutim, pripremila još jedno iznenađenje: kao što je Francuska kapitulirala prije nego što je očekivao, tako se Crvena armija pokazala moćnijom nego što je Hitler ikad mogao zamisliti. Uslijedilo je neviđeno nasilje: ‘Stotine tisuća civila su ustrijeljene ili obješene, tisuće sela je spaljeno dok su Nijemci i njihovi lokalni kolaboranti tragali za neuhvatljivim partizanima. (...) Pred kraj 1941. postalo je jasno da se na Istoku doslovno vodi rat uništenja (...) U povijesti istočne Europe ubijanje civila nije bilo rijetkost. Golemi broj žrtava nadmašio je, međutim, sve znano, kako žrtve tekućeg protupartizanskog rata, tako i prethodne protužidovske kampanje na teritorijima pod njemačkom kontrolom’.”
Dok je Srbe i Ruse mrzio, Himmler je hvalo Čehe. Otimao im je djecu
Hitler je invazijom na Istočnu Europu htio stvoriti njemačku državu veću nego ikad: “S resursima najmoćnije europske države i osloncem na policijski aparat, nacisti su provodili prisilna raseljavanja i kolonizaciju ekstremnih razmjera. Doveli su gotovo 800.000 Nijemaca u ‘dom’, u Reich, i planirali nove gradove za dodatne milijune. Istodobno su namjeravali ukloniti većinu nenjemačkog stanovništva istočne Europe, kako bi poljoprivredna gospodarstva i pašnjake ispraznili za njemačke doseljenike”.
Ta prva eksperimentalna germanizacija bila je za naciste ponižavajuće iskustvo:
“Iako je oko 50 posto Čeha smatrano podobnima za germanizaciju, a samo tri posto Poljaka, upravo su Poljaci bili najveće žrtve prisilne germanizacije. Kako bi ‘likvidirao’ poljsku manjinu u područjima priključenima Reichu, Himmler je zapovjedio otimanje djece čiji izgled upućuje na nordijsku krv i njihovo podvrgavanje rasnoj i psihološkoj selekciji”.
Hitler je smatrao kako je Himmlerov rasni misticizam nepraktičan. Dok je Srbe i Ruse mrzio, Himmler je hvalio Čehe kao “marljive i inteligentne radnike” te spekulirao kako su plavooki Ukrajinci “seljački potomci njemačkih plemena”. Himmler se priklonio stavu brojnih njemačkih antropologa da kategorija “Slavena” u rasnom smislu ne postoji, nego da su oni tek lingvistički pojam.
Eksperiment u Sloveniji: 400.000 ljudi odjednom uči njemački
Nasilna germanizacija je, uz Poljsku, najizraženija bila u Sloveniji:
“Stotine njemačkih učitelja poslane su u slovenske vrtiće i škole, a slovenski jezik je zabranjen. Tečajevi njemačkoga bili su obvezni i na njih se prijavilo nešto manje od 400.000 ljudi. Nijemci su osnovali masovne nacionalističke organizacije i potpuno ublažili kriterije za upis u njihovo članstvo. Samo nekoliko tjedana nakon okupacije izrađeni su drastični planovi deportacija, iza čega je vjerojatno stajao Himmler”.
O Hitlerovu ludilu na najbolji način govori jedna anegdota iz ljeta 1940., kad se u Ukrajini susreo s Albertom Speerom:
“Tišinu je remetio samo Führerov dubok, promukli glas. Predvidio je da će Wehrmacht preko Kavkaza napredovati u Iran i Afganistan. ‘Tijekom prethodne godine prešli smo podjednaku udaljenost i do kraja 1943. razapet ćemo naše šatore u Teheranu, Bagdadu i na obalama Perzijskog zaljeva’. (...) U pozadini fronte, u europskoj Rusiji, naselit će se i množiti germanski narodi Europe”. Međutim, svi Hitlerovi planovi su propali: “Tijekom sljedeće tri godine istočnoeuropske države osvetnički su se okomile na etničke Nijemce te pomaknule granicu Germana i Slavena nekoliko stotina kilometara na zapad”.
