Erri De Luca ili oglasi za ljubavnike i svakog ožalošćenog

Veliki pisci u drugim jezicima često imaju i velike prevoditelje, velike urednike, pa i promicatelje koji njihovim djelima u novim kontekstima mogu dati i nova značenja, osnažiti ih u novom izrazu, učiniti bliskijima ili jasnijima. 8 9 Kad se u Hrvatskoj govori o djelu Prima Levija, autora nekih od najvažnijih knjiga o Holokaustu i svjedoka užasa Auschwitza, ne može se zaobići ime prevoditelja s talijanskoga Tvrtka Klarića. Levijem se bavi već četiri desetljeća (preveo je “Sh’ma”, pjesme s uporednim tekstom izvornika 1992., pa roman “Zar je to čovjek” 1993., zbirku tekstova “Traganje za korijenima - osobna antologija” 2007., knjigu eseja “Utopljenici i spašeni” 2017.). Kad su ga pitali što ga je na početku privuklo tom autoru, rekao je: - Jedno je sigurno: već kod prvog čitanja privukla me Levijeva iskrena zapitanost i začudnost pred zlom koje ljudsko biće čini drugom ljudskom biću, dakle ne licemjerno katoličko ‘praštanje’ u ime ‘viših ideala’. Pojednostavljeno rečeno - odsutnost potrebe da se naciste sotonizira, što ih istodobno ne ekskulpira ni amnestira... No Tvrtko Klarić je posljednjih godina svoju prevoditeljsku, uredničku, ali i izdavačku energiju usmjerio na još jednog talijanskog pisca, Errija De Lucu. Pišući o prvoj zbirci poezije Errija De Luce na francuskom jeziku, u velikom Gallimardu su ga usporedili upravo s Levijem: “De Lucina poezija, nošena njegovim predanim humanizmom, bliska svojom trijeznošću i čvrstom jasnoćom s onom Prima Levija, na primjer, također nalazi svoju svrhu, poput njegova djela u prozi, u evociranju rata, ljubavi, izgubljene slobode, domovine Italije, ali ne isključuje izražavanje sreće zbog života u takvim osjećajima”. Sad je Tvrtko Klarić poduzeo pravi izdavački, urednički i prevoditeljski pothvat objavivši prvu knjigu Errijeve poezije na hrvatskom jeziku, naslovljenu “Potkožne tetovaže”. Erri De Luca je klasik suvremene talijanske književnosti, Miljenko Jergović ga je nazvao “istinskim intelektualnim čuvarem europskog i čovječanskog zajedniš- tva”, ne propustivši u svom eseju o tom piscu dometnuti kako je Erri zapravo “fizički radnik”: “I to onaj bosanskog tipa. Dugo je radio kao zidar, bauštelac s talijanskog juga, jer je, naravno, Napolitanac. Irgetio (crnčio, op. ur.) je i zidario po sjevernoj Italiji, u Francuskoj, a bogme i po Africi. Fizičkim poslovima bavio se i u Fiatovoj tvornici u Torinu. Bio je pomoćni radnik na torinskom aerodromu.