Veliki pisci u drugim jezicima često imaju i velike prevoditelje, velike urednike, pa i promicatelje koji njihovim djelima u novim kontekstima mogu dati i nova značenja, osnažiti ih u novom izrazu, učiniti bliskijima ili jasnijima. 8 9 Kad se u Hrvatskoj govori o djelu Prima Levija, autora nekih od najvažnijih knjiga o Holokaustu i svjedoka užasa Auschwitza, ne može se zaobići ime prevoditelja s talijanskoga Tvrtka Klarića. Levijem se bavi već četiri desetljeća (preveo je “Sh’ma”, pjesme s uporednim tekstom izvornika 1992., pa roman “Zar je to čovjek” 1993., zbirku tekstova “Traganje za korijenima - osobna antologija” 2007., knjigu eseja “Utopljenici i spašeni” 2017.). Kad su ga pitali što ga je na početku privuklo tom autoru, rekao je: - Jedno je sigurno: već kod prvog čitanja privukla me Levijeva iskrena zapitanost i začudnost pred zlom koje ljudsko biće čini drugom ljudskom biću, dakle ne licemjerno katoličko ‘praštanje’ u ime ‘viših ideala’. Pojednostavljeno rečeno - odsutnost potrebe da se naciste sotonizira, što ih istodobno ne ekskulpira ni amnestira... No Tvrtko Klarić je posljednjih godina svoju prevoditeljsku, uredničku, ali i izdavačku energiju usmjerio na još jednog talijanskog pisca, Errija De Lucu. Pišući o prvoj zbirci poezije Errija De Luce na francuskom jeziku, u velikom Gallimardu su ga usporedili upravo s Levijem: “De Lucina poezija, nošena njegovim predanim humanizmom, bliska svojom trijeznošću i čvrstom jasnoćom s onom Prima Levija, na primjer, također nalazi svoju svrhu, poput njegova djela u prozi, u evociranju rata, ljubavi, izgubljene slobode, domovine Italije, ali ne isključuje izražavanje sreće zbog života u takvim osjećajima”. Sad je Tvrtko Klarić poduzeo pravi izdavački, urednički i prevoditeljski pothvat objavivši prvu knjigu Errijeve poezije na hrvatskom jeziku, naslovljenu “Potkožne tetovaže”. Erri De Luca je klasik suvremene talijanske književnosti, Miljenko Jergović ga je nazvao “istinskim intelektualnim čuvarem europskog i čovječanskog zajedniš- tva”, ne propustivši u svom eseju o tom piscu dometnuti kako je Erri zapravo “fizički radnik”: “I to onaj bosanskog tipa. Dugo je radio kao zidar, bauštelac s talijanskog juga, jer je, naravno, Napolitanac. Irgetio (crnčio, op. ur.) je i zidario po sjevernoj Italiji, u Francuskoj, a bogme i po Africi. Fizičkim poslovima bavio se i u Fiatovoj tvornici u Torinu. Bio je pomoćni radnik na torinskom aerodromu.
Također, Erri De Luca je profesionalni vozač kamiona. To je, dakle, ono što se o njemu treba na početku reći”. Pisao je Erri od ranih godina svog života, ali knjige dugo nije objavljivao. Rođen je 1950. u Napulju, a kao 18-godišnjak otišao je u Rim i priključio se ljevičarskom pokretu Lotta Continua, putovao je Afrikom i Francuskom. Prvi roman objavio je 1989., u dobi od gotovo četrdeset godina, ali od tada nije prestao objavljivati pa u pedesetak naslova potpisuje i romane, pripovijetke, priče, zabilješke, oglede i kazališne tekstove. Sve je to prožeto lirsko-mističnim tonovima, naglašene su tu i socijalne note te jasno označene ideološke boje. Lirskom je rečenicom Erri opisao i svoj doživljaj rušenja mostarskog Staroga mosta, NATO-ovo bombardiranje Beograda, kojemu je i osobno svjedočio, dopisivao se godinama s bosanskim pjesnikom Izetom Sarajlićem (preminuo je Sarajlić 2002., a tu je korespondenciju u knjizi “Bratska pisma” preveo upravo Tvrtko Klarić), stihove je posvetio i Anti Zemljaru, još jednom pokojnom pjesniku i piscu koji je pune četiri godine bio zatočen na Golom otoku, u pjesmi “Ratne rijeke” piše o Dunavu, Savi, Drini, Neretvi, Miljacki i Bosni, Errijeva je poezija prožeta duhovnim i stvarnim angažmanom, ali bez ikakve ostrašćenosti. Baš kako Erri De Luca i živi, baš kako i sam opisuje u tekstu “Poput kapî”, što ga je pisao za stranicu svoje zaklade, a Tvrtko Klarić preveo prije dvije godine: “Osluškujem raznolikost pričâ, promatranja prirode, tehnikâ, lijekova, ritualâ, vjerovanja, divim se pojedinostima. Raskrile li se pore za čuđenje, nezaobilazan uvjet koji prethodi pitanjima i objašnjenjima. U pojedincima mogu prepoznati krivnje, mane, zlobe, kakve zatječem i u sebi samom”. U svom pogovoru knjizi Errijeve poezije, Hrvoje Jurić je tom osjećaju prepoznavanja krivnje kakvu Erri zatječe i u sebi samom dao ime - bezpredrasudnost. To je, kako kaže Jurić, sklonost “drugačijem i različitom, te vještini spajanja i pomirenja”.
Zaključuje Jurić na kraju da iz toga “nekako logič- no proistječe njegov humanitarni, humanistički i ljudski angažman, ali i njegova književnost. Isti je to Erri, uvijek zauzet za druge (jer “netko drugi postoji uvijek”, kaže on), a posebno za one čiji je glas nečujan ili ušutkan. Postaneš li, barem donekle, netko drugi, mo- žeš tom nečujnom ili ušutkanom drugom dati glas - svojim glasom njegov glas. A Erri upravo to čini, i u svojoj poeziji”. Planinarenje, Biblija, radnički i građanski aktivizam, ekologija, sve to obuhvaća duh ovoga pisca i sve je vidljivo i u njegovim stihovima. Erri ne bježi od stvarnosti, ne sklanja se i ne izmiče svakidašnjici, on nije pjesnik koji motri svijet s Olimpa i Parnasa, pa će tako u posljednjoj pjesmi ove knjige pogledati u oči i pandemiji koja opsjeda planet, pjevati ironično o suzama koje su kužne i koje šire zarazu: “Onaj tko plače morat će suze dati na analizu”, govori stih pjesme koja završava riječima: “Jecaji će biti prigušeni./ Oglas za ljubavnike/ i svakog ožalošćenog:/ danas od ponoći u skrovitost je ušlo ganuće”.
