Autofikcija je zanimljiv i kontroverzan žanr, ako je uopće riječ o književnom žanru. Neki smatraju da je u pitanju nova književna vrsta, neki da je autofikcija podžanr, neki da je ona zapravo autobiografija kojoj se desila psihoanaliza. U svakom slučaju, ona je mjesto prijepora i žive rasprave o tome koliko fikcija može biti istinita, odnosno koliko istina može biti fikcionalizirana proznim književnim djelom. Od tog omjera istinitosti i laži po nekima ovise i vjerodostojnost i ugled samog autora. Namjerno kažem autora, jer kad govorimo o književnicama koje pišu autofikciju, njima se uglavnom spočitava da su lažljivice, bez obzira na količinu autobiografskih elemenata u njihovoj prozi. U fantastičnim djelima autorica traže se njihove biografije, u njihovim autobiografijama i autofikcijama pokušavaju se naći izmišljotine. “Monádu” Sane Perić ljudi će požuriti nazvati romanom, prije svega zato što u hrvatskoj književnosti autofikcija nema jako uporište, pa svaki tekst koji ima ispovjedni karakter odmah trpamo ili u isti koš s memoarima, odnosno autobiografijom, ili s fikcijom. No ova knjiga traži labaviju žanrovsku definiciju jer ne govorimo o romanu, nego o proznom, teorijskom tekstu koji je uhvaćen između dvije tradicije autofikcionalnog pisma, frankofone s jedne i angloameričke s druge strane. Perić se podjednako oslanja na obje, jer iako autorica možda sama svjesno naginje na frankofonu stranu, njezin nas tekst odvlači u drugom smjeru, na stranu feminističke, američke autofikcije.
