Kultura
1193 prikaza

Europa ima humanističku fasadu, no ružno lice

1/2
Koen Broos, huisfotograaf/CC BY 2.5 NL
Zapadnjačku opsjednutost islamskim kodeksima odijevanja vidim kao ideološku borbu koja se uklapa u ‘borbu za naše norme i vrijednosti’. Kao da se bojimo izgubiti svoj identitet ako prihvatimo razlike u društvima

Rachida Lamrabet (1970.) nagrađivana je flamansko-marokanska spisateljica i odvjetnica. Za svoj prvi roman “Zemlja žena” (2007.) dobila je nagradu za najbolji debitantski roman, dok je njezina zbirka priča “Božje dijete” (2008.) osvojila BNG New Literature prize. U romanu “Čovjek koji nije htio biti pokopan” (2011.) piše o kulturnim podjelama koje doživljavaju migranti. Dobitnica je Flamanske kulturne nagrade za književnost 2019. godine. Godinama je kao odvjetnica radila za belgijski Centar za jednake mogućnosti i borbu protiv rasizma (UNIA). Odrasla u Antwerpenu, u obitelji marokanskih imigranata prve generacije koji su živjeli u bijedi, u jednoj od onih četvrti koje su vlasti prepustile samima sebi, ali su redovito u njima provodile policijske racije, Rachida Lamrabet zna sve o tome kako je to odrastati u zemlji koja te ne voli, koja čini sve što može da te povrijedi: svjedočila je iz prve ruke usponu ultradesničarske stranke Vlaams Blok, gledala kako krajnja desnica maršira ulicama njezina grada poručujući svim neeuropljanima i nebijelcima da su oni barbari i uzurpatori. Neizbrisivo “tuđinsko” nasljeđe i trajno stanje neuklopljenosti imigrantskih zajednica u Europi koja na sav glas propagira socijalnu, etničku i kulturnu različitost dok svoje “strance” uporno gura na socijalnu marginu i u geta, te njezin vlastiti osjećaj građanske odgovornosti u skretanju pozornosti na ove neravnoteže, usmjerili su spisateljsko pero Rachide Lamrabet na imigrantske i identitetske teme - u svojim se knjigama bavi sudarom dviju kultura, u svojem odvjetničkom radu aktivno se zalaže za suzbijanje diskriminacije i jednaka prava. U izdanju Naklade Ljevak upravo je objavljen njezin roman “Reci to nekome” (2018., prijevod s nizozemskog potpisuje Romana Perečinec), priča o vojnicima iz francuskih kolonija izgubljenima u vrtlogu tuđeg rata i vlastitog identiteta te mreži istina i laži kojima su povezani. Autorica je svoj novi roman predstavila prošli tjedan u Zagrebu, gdje je boravila kao gošća Zagreb Book Festivala. Tim povodom popričale smo o nepresušnoj temi sukoba kultura, o naizgled nepremostivom jazu nerazumijevanja između “bijele” Europe i njezinih nebijelih doseljenika, o kolonijalizmu i njegovim posljedicama, o književnosti kao polju borbe za bolji svijet te, između ostaloga, i o tome može li umjetnost promijeniti živote.

Express: Nedavno je na hrvatskom objavljen vaš posljednji roman, ‘Reci to nekome’, u kojem pratite sudbinu marokanskog vojnika koji se borio za Francusku u Prvom svjetskom ratu. U svojim ste se prijašnjim knjigama bavili sadašnjošću, odnosno aktualnim temama diskriminacije imigranata i sukoba kultura. Zašto ste odlučili svoju novu priču smjestiti stotinu godina u prošlost? Što nam novoga može otkriti povijesna perspektiva?

Prošlost utječe na sadašnjost. Na stotu obljetnicu završetka Prvog svjetskog rata 2018. godine primijetila sam da se nigdje ne spominje povijest stotina i tisuća muškaraca iz Afrike i Azije koji su se rame uz rame s Francuzima i Britancima borili protiv Nijemaca. Britanci su svoje redove popunjavali ljudima iz svoje indijske vojske, ljudima iz britanskih kolonija u Africi i Zapadnoj Indiji. Francuzi su svoje rovove punili trupama iz kolonija u zapadnoj i sjevernoj Africi. Govorimo o gotovo četiri milijuna nebijelaca neeuropljana koji su se borili na zapadnom frontu i u drugim ratnim arenama u Africi, Bliskom istoku i Aziji. Pa ipak, teško da ćete pronaći ikakva spomena njihova doprinosa u našem kolektivnom sjećanju i popularnoj predaji. U filmovima ili knjigama. Brisanje ili ignoriranje ovog dijela povijesti vrlo je opasno jer pothranjuje mit da se Europa sama oslobodila i da su ovaj kontinent sagradili samo hrabri bijeli Europljani. Ali realnost je ta da oslobođenje Europe ne bi moglo biti moguće bez žrtava koje su podnijele tisuće crnih i obojenih ljudi. Stoga sam odlučila napisati knjigu o tom iskustvu, fokusirajući se na jedan lik, mladog dječaka Amazigha, nasilno regrutiranog u francusku vojsku da se bori za slobodu Europe. Zato što je dio moje odgovornosti - ne zaboraviti.

Express: Roman otvarate tekstom iz prijedloga francuskog zakona iz 1915. u kojemu se objašnjava da je francuski imperijalizam donio napredak u francuske kolonije pa stoga kolonijalni podanici imaju obvezu braniti Francusku. Dakako, to u vašem romanu ima ironičnu svrhu. Stotinu godina kasnije, zemlje zapadne Europe i dalje su cilj brojnih imigranata iz bivših europskih kolonija. Koje su sve dugoročne posljedice europskog imperijalizma? Kad će ih biti moguće prevladati? Je li imperijalizam ipak imao barem neke pozitivne posljedice?

Kad govorimo o imigrantima, važno je kakvim se jezikom služimo. Upotrebljavajući riječ ‘cilj’, vi koristite retoriku koja se povezuje s ratom ili sukobom kako biste govorili o imigrantskom pitanju. Moramo s time biti oprezni - to može izazvati strah od drugoga. Kad govorimo o migrantima koji dolaze odnekud izvan Europe, često smo skloni koristiti ‘neljudske’ metafore, primjerice, govorit ćemo o ‘poplavi’ ili ‘valu’ migranata koji se širi Europom. Na taj način mi te ljude dehumaniziramo i pokazujemo da na njih gledamo kao na opasnost. Ne možemo poreći da imperijalizam ima, i još uzrokuje, mnogo štete. Kad su europske zemlje podijelile Afriku kao pitu i počele pljačkati resurse tog kontinenta, to je omogućilo Europi da se razvije i postane prosperitetna. Istovremeno je osiromašilo opljačkane zemlje. Dakle, normalno je da oni od kojih smo krali traže svoj dio tog kolača.

 | Author: Koen Broos, huisfotograaf/CC BY 2.5 NL Koen Broos, huisfotograaf/CC BY 2.5 NL

Express: U ‘Reci to nekome’ marokanski su vojnici predmetom diskriminacije i rasizma. Koliko se situacija promijenila tijekom jednog stoljeća? Je li postignut ikakav napredak?

Kad su u pitanju ljudska prava i jednakost, općenito se može reći da su stvari nakon Drugog svjetskog rata bolje. Europa je naučila kakav strašan užas rasizam može izazvati i ambicija je bila da se to više nikad ne ponovi. Uspostavljena je čitava struktura, s ugovorima i zakonima, kako bi se spriječilo etničko čišćenje i zločini protiv čovječnosti. No kad je riječ o pravima neeuropskih manjina, još je puno toga ostalo za napraviti. Europi je jako teško te manjine vidjeti kao svoje punopravne građane. Pogotovo se sad u Europi, ali zapravo u cijelom zapadnom svijetu, primjećuje jačanje utjecaja nacionalizma i etnocentrizma. Nijedna bitka nije dobivena, ni borba protiv rasizma kao niti borba za prava žena, na primjer. Moramo neprekidno biti na oprezu.

Express: Možemo li ovu knjigu tumačiti kao povijest jednog vremena i borbe, ali u jednakoj mjeri i kao povijest osjećaja? Koja je u tom smislu uloga priče u suočavanju s tim zrncima povijesti koje svi nosimo u sebi? Amos Oz je jednom rekao da književnost nudi ‘užitak spoznavanja i onoga što je poznato i onoga što je nepoznato’. Što je za vas književnost?

Književnost je za mene mnogo toga, ona je način suočavanja i pomirenja sa složenošću svijeta. To je alat za razumijevanje međuljudskih odnosa i sredstvo koje nam pomaže da ne zaboravimo našu povijest, jer kroz pisanje svjedočite - rekonstruirate stvarnosti i doživljaje u fikciji. To je način zamišljanja onoga što jesmo, što želimo ili ne želimo.

Express: Prije desetak godina preselili ste se s obitelji iz središta grada na seosko imanje. Rekli ste da je jedan od glavnih motiva za to bio da svoju djecu zaštitite od rasizma i diskriminacije. Je li vaš plan uspio? Obično se smatra da su seoske sredine još konzervativnije i zatvorenije prema ‘drugima’ nego gradske. Jeste li na selu ‘prihvaćeniji’ nego u gradu?

Pa, moram reći da mi ‘biti prihvaćenom’ više i nije neka velika ambicija. Ne možete ugoditi svima. Važno mi je da osjećam da negdje pripadam, da se na određenome mjestu mogu osjećati kao kod kuće. Kao i svi, u nekim se životnim razdobljima osjećam prizemljenije i uklopljenije nego u drugima. To ima veze s čitavim nizom čimbenika, primjerice, u kolikoj mjeri imate kontrolu nad vlastitim životom.

Express: Nakon početka rata u Ukrajini europske zemlje iskazale su iznimnu dobrodošlicu prema ukrajinskim izbjeglicama. Čini se da sličnu velikodušnost Europljani nisu pokazivali prema izbjeglicama iz azijskih i afričkih zemalja, osobito prema muslimanima. Imate li i vi isti dojam? Kako to objašnjavate?

S jedne strane, bilo je dirljivo vidjeti val solidarnosti diljem Europe prema izbjeglicama iz Ukrajine. Biram vjerovati da je upravo to istinski duh Europe. S druge strane, očita razlika u tretmanu ratnih izbjeglica na temelju boje kože i etničke pripadnosti razotkrila je sirovi rasizam koji je još vrlo živ u Europi. Europa ima vrlo humanističku fasadu, no s vremena na vrijeme dogodi se nešto što podiže tu masku dopuštajući nam da ugledamo pravo lice koje se skriva iza nje. A to je lice ružno, i na nama je da nastavimo osuđivati te dvostruke standarde.

 | Author: Ljevak Ljevak

Express: Svijet je već više od dvije godine u izvanrednom stanju zbog pandemije korona virusa. Kako je po vašem mišljenju pandemija utjecala na stanje ljudskih prava u Belgiji i drugim zapadnim zemljama? Kako je utjecala na odnos prema strancima i prema drugačijima? Jesu li danas stvari gore nego što su bile prije dvije godine?

Pandemija COVID-a utjecala je na sve. Vlade su morale poduzeti hitne mjere za zaštitu javnog zdravlja. Neizbježno su te mjere ograničavale naša ljudska i temeljna prava, ponekad na vrlo drastičan način. A to je uvijek nešto što morate vrlo pomno pratiti, jer čak i u izvanrednom stanju moramo paziti da se vladavina prava i demokratski procesi i dalje poštuju, što u Belgiji nije uvijek bio slučaj. Za Belgiju još jedna važna tema je i ta što ta zemlja, jedna od najbogatijih u svijetu, nije bila u stanju zaštititi svoju stariju populaciju. COVID je masakrirao naše domove za umirovljenike. Dogodila se prava katastrofa ljudskih prava: to kako smo se ponašali prema ljudima treće životne dobi uistinu nije dostojno jedne demokratske nacije. Nadalje, studije su pokazale da je pandemija, ponajviše u SAD-u, nanijela mnogo više štete u zajednicama populacija tamne boje kože.
Tim skupinama prijeti puno veća opasnost od zaraze nego bijelcima - od dva do tri puta je vjerojatnije da će biti hospitalizirani, a dvostruko je veća vjerojatnost da će umrijeti. Jedno od objašnjenja za ovu nejednakost je to da je ona rezultat činjenice da su te zajednice u ekonomski nepovoljnijem položaju te da je i ona posljedica sistemskog rasizma. Ista se stvar događa kad su u pitanju klimatske promjene i ekološka nepravda: tko će izglednije trpjeti posljedice klimatskih promjena? Tko udiše zagađeniji zrak? Crni i smeđi ljudi. I siromašni ljudi, bili crni ili bijeli.

Express: Vi ste rođena Marokanka, a u Belgiji živite od rane mladosti. Muslimanka ste u tradicionalno kršćanskoj zemlji, rođena Afrikanka s putovnicom zemlje članice Europske unije. Populistički narativ tvrdi da odbacivanjem identiteta Drugih gradimo i osnažujemo svoje vlastite identitete. Jesu li oni koji dopuštaju biti zavedeni tim idejama samo vrlo naivni i stoga ne snose nikakvu odgovornost?

Ne bih rekla da je riječ o naivnosti, prije je riječ o strahu, a u nekim slučajevima i o bjelačkoj nadmoći, ideji da vam svijetla boja kože daje pravo na privilegije. U najvećem broju slučajeva, riječ je o običnom rasizmu. A to nije samo nešto za što možete okriviti populiste ili političku desnicu. Rasističke su ideje danas prisutne diljem šireg političkog spektra. Prvog svibnja ove godine socijalisti su se u Belgiji okupili na proslavi Praznika rada, a istog je dana predsjednik Flamanske socijalističke stranke u jednom intervjuu izjavio kako, kad prolazi kroz Molenbeek, općinu u Bruxellesu u kojoj živi puno nebijelaca, više uopće nema osjećaj kao da je u Belgiji. Dakle, zbog same činjenice da su stanovnici ove općine većinom nebijelci, Molenbeek više nije Belgija. Prilično je šokantno čuti ovakvu vrstu krajnje desničarske retorike iz usta jednog socijalista. Nedavno su dva sveučilišta provela istraživanje u kojemu su Flamance pitali vjeruju li da bi neeuropljani mogli postati u potpunosti Flamanci. Većina je ljudi odgovorila negativno: neeuropljani se - čak i ako savršeno govore jezik, poštuju belgijske zakone i imaju belgijsko državljanstvo - ipak ne mogu smatrati pravim Flamancima. Za to bi se morali potpuno asimilarati, dakle usvojiti flamansku kulturu i običaje.

Express: Svojedobno ste se zauzeli za pravo žena da nose burku, što je naišlo na kritike i s ljevice i s desnice. Kako odrediti što sve spada u ljudska prava? Gdje su granice? Slična pitanja postavljala su se i tijekom pandemije: imaju li ljudi pravo odbiti nositi masku?

Kao pravnica sam posebno zainteresirana za pitanja ljudskih prava i prava manjina. Mi imamo okvir zakona o ljudskim pravima, koji uključuje i vjerske slobode, ali kad je riječ o manjinama, težimo sužavanju opsega tih prava. Pogotovo se čini da muslimanske manjine, koje su danas nepopularne, imaju puno više problema u ostvarivanju tih univerzalnih ljudskih prava. Različite ideje i stavovi manjina koje se žele odijevati na određeni način stoga nailaze na otpor, čak i - ili osobito tad - kad se pozivaju na svoja ljudska prava, pored vjerske slobode i slobode izražavanja. Stoga ja zapadnjačku opsjednutost islamskim kodeksima odijevanja vidim kao ideološku borbu koja se uklapa u ‘borbu za naše norme i vrijednosti’. Kao da se bojimo izgubiti svoj identitet ako prihvatimo razlike u našim društvima. Kao nekršćanin i neeuropljanin možete biti tolerirani samo ako se potpuno asimilirate i skrivate svoju različitost. Kao što se ne tako davno od LGBT zajednice očekivalo da bude diskretna i da se ne profilira previše upadljivo kao LGBT kako bi bila tolerirana, tako se od muslimana očekuje da se pritaje i ne čine previše vidljivima kao muslimani. Također, vrlo je zanimljiva i cijela ta ideja ‘otkrivanja’ muslimanske žene kako bi je se ‘oslobodilo’. Kako bi izgledala kao bijele Europljanke. Žensko je tijelo oduvijek bilo oruđe u ideološkim borbama za moć, teritorij, norme i vrijednosti, od zastarjelih kodeksa odijevanja, preko reproduktivnih prava ili prava na pobačaj, do današnjih rasprava o maramama i burkama u Europi. U 19. stoljeću, kad je Francuska kolonizirala velike dijelove sjeverne i središnje Afrike, francuski kolonizator organizirao je u Alžiru javne ‘ceremonije otkrivanja’ kako bi emancipirao alžirske žene. Ali cilj nije bio emancipirati žene, ideja je bila destabilizirati alžirsko društvo kako bi se kolonijalni projekt mogao razviti. Bio je to dio strategije ‘zavadi pa vladaj’.

Express: Na Zagreb Book Festivalu sudjelovali ste kao ambasadorica projekta ‘Svaka priča je važna’, čiji je cilj poticanje inkluzivnosti i različitosti u europskim društvima. Međutim, mnogi tvrde da je u našem predigitaliziranom svijetu i sama knjiga u opasnosti od izumiranja. Trebamo li se plašiti takvog scenarija? Jesu li knjige u opasnosti da postanu hobi dinosaura? Trebamo li se pripremiti za stvarnost manje empatičnog svijeta budućnosti?

Mit o nestanku knjiga nije ništa novo i obnavlja se sa svakim tehnološkim izumom. I raspiruje strah, jer knjige su, naravno, dio našeg intimnog svijeta, dio su naše ljudskosti. No ja ne vjerujem da će knjige umrijeti. Toliko su toga već preživjele, i preživjet će i dalje, i pomoći nam da prebrodimo i preživimo teška vremena. Zamislite svo to golemo znanje koje možete pronaći u knjigama! Naravno, zahvaljujući tehnologiji, dogodit će se određene promjene u formi, ali promjena se ne smijemo bojati. Ono što bismo trebali učiniti je ulagati u našu mladež, pobrinuti se da čitaju u ranoj dobi, u čemu važnu ulogu mora odigrati škola.

Express: Nakon dvije pandemijske godine i u jeku novog rata na europskom kontinentu, ovogodišnji ZBF bio je fokusiran na obnovljeni naglasak na krhkost prirodne ravnoteže, upozoravajući kako klimatske promjene nisu naša budućnost - već naša sadašnjost. Vjerujete li u održivu budućnost u post COVID svijetu, nakon što smo se imali prilike podsjetiti koliko se brzo i lako može uništiti sve što smo prethodno smatrali trajnim i nepromjenjivim?

Nadam se da je održiva budućnost još moguća - nisam sigurna nije li već prekasno. Ali što još postoji osim nade? Moramo se nadati, jer alternativa je fatalizam, a to nas neće odvesti u bolju budućnost.

Express: Neki tvrde da je nekontrolirani turbokapitalizam u srži najvećeg dijela problema s kojima se suočavaju suvremena zapadna društva. Slažete li se? Kako možemo preispitati svijet u kojem živimo i prevladati svoje probleme uz pomoć književnosti, umjetnosti? Može li umjetnost promijeniti živote?

Pa, mi jesmo u velikim problemima i klizimo u duboku recesiju zbog neoliberalne politike i ekstremnog oblika kapitalizma koji inzistira na neprekidnom rastu, više privatizacije, više profita i individualizma. A ako sve krene po krivom, taj se kapitalistički sustav okreće zajednici očekujući da kolektivno snosi gubitke. To nije normalno i ne samo da razbolijeva planet, nego i ubija ljude. Stoga moramo biti hrabri i upotrijebiti maštu kako bismo zamislili bolji svijet. Nedavno sam u Bruxellesu vodila književni talkshow o ženskom futurističkom pisanju - razgovaralo se o ženama koje pišu znanstvenu fantastiku i bilo je zanimljivo otkriti da je većina autorica spekulativne fikcije prilično sklona fatalizmu, prikazivanju distopijskih društava propasti i tmine. No kad pisci odluče pisati pozitivnije vizije budućnosti, prva stvar koja se dogodi u tim novim društvima iz njihove mašte je - kraj kapitalizma. Umjesto njega, imate kolektivne zajednice u kojima se izrazito poštuju priroda i svi oblici života. Te nove budućnosti rađaju se iz naše mašte zato što očajnički čeznemo za nečim boljim. A nada je naš motor za zamišljanje takve budućnosti. Dakle, potrebna nam je mašta, potrebna nam je nada. Smisao stvaranja svjetova budućnosti je navesti ljude da razmisle što je to što žele, a što ne žele da se u toj budućnosti dogodi. A kad ljudi odluče djelovati, nastaje čarolija.

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • BESTpartizan 21:06 15.Lipanj 2022.

    Europa zoinks