Europa ima humanističku fasadu, no ružno lice

Rachida Lamrabet (1970.) nagrađivana je flamansko-marokanska spisateljica i odvjetnica. Za svoj prvi roman “Zemlja žena” (2007.) dobila je nagradu za najbolji debitantski roman, dok je njezina zbirka priča “Božje dijete” (2008.) osvojila BNG New Literature prize. U romanu “Čovjek koji nije htio biti pokopan” (2011.) piše o kulturnim podjelama koje doživljavaju migranti. Dobitnica je Flamanske kulturne nagrade za književnost 2019. godine. Godinama je kao odvjetnica radila za belgijski Centar za jednake mogućnosti i borbu protiv rasizma (UNIA). Odrasla u Antwerpenu, u obitelji marokanskih imigranata prve generacije koji su živjeli u bijedi, u jednoj od onih četvrti koje su vlasti prepustile samima sebi, ali su redovito u njima provodile policijske racije, Rachida Lamrabet zna sve o tome kako je to odrastati u zemlji koja te ne voli, koja čini sve što može da te povrijedi: svjedočila je iz prve ruke usponu ultradesničarske stranke Vlaams Blok, gledala kako krajnja desnica maršira ulicama njezina grada poručujući svim neeuropljanima i nebijelcima da su oni barbari i uzurpatori. Neizbrisivo “tuđinsko” nasljeđe i trajno stanje neuklopljenosti imigrantskih zajednica u Europi koja na sav glas propagira socijalnu, etničku i kulturnu različitost dok svoje “strance” uporno gura na socijalnu marginu i u geta, te njezin vlastiti osjećaj građanske odgovornosti u skretanju pozornosti na ove neravnoteže, usmjerili su spisateljsko pero Rachide Lamrabet na imigrantske i identitetske teme - u svojim se knjigama bavi sudarom dviju kultura, u svojem odvjetničkom radu aktivno se zalaže za suzbijanje diskriminacije i jednaka prava. U izdanju Naklade Ljevak upravo je objavljen njezin roman “Reci to nekome” (2018., prijevod s nizozemskog potpisuje Romana Perečinec), priča o vojnicima iz francuskih kolonija izgubljenima u vrtlogu tuđeg rata i vlastitog identiteta te mreži istina i laži kojima su povezani. Autorica je svoj novi roman predstavila prošli tjedan u Zagrebu, gdje je boravila kao gošća Zagreb Book Festivala. Tim povodom popričale smo o nepresušnoj temi sukoba kultura, o naizgled nepremostivom jazu nerazumijevanja između “bijele” Europe i njezinih nebijelih doseljenika, o kolonijalizmu i njegovim posljedicama, o književnosti kao polju borbe za bolji svijet te, između ostaloga, i o tome može li umjetnost promijeniti živote.