Srđan Gavrilović je mladi autor rodom iz Mostara, sa stalnom adresom u Leuvenu u Belgiji. Upravo je Belgija kulisa njegove druge zbirke kratkih priča "Nemoj ići u Anderlecht". U 13 čvrsto strukturiranih priča, jedan pripovjedač putuje Belgijom i skicirajući njezin krajolik, vedute gradova i ljude, češće lutajući nego što ide za određenim ciljem, govori o izmještenosti i potrazi za pripadanjem, glasom koji nam je blizak i ako se nikad nismo našli na tim prostorima. Povodom objavljivanja zbirke i nakon prve hrvatske promocije na festivalu Vrisak u Rijeci razgovarali smo s autorom o samom djelu, pisanju i daljnjim književnim planovima.
BestBook: Prije šest godina objavio si prvu zbirku priča 'Ljetne himne'. U međuvremenu si pisao kratke priče i pjesme, objavljivao na portalima i u časopisima. Kako si se odlučio upravo ove priče objediniti u zbirku? Koliko si dugo radio na njoj?
Godinama sam odlagao načeti jednu cjelinu. Zbirku ili roman. Obeshrabren vlastitom lijenošću i porivom za uživanjem mislio sam da je moj spisateljski nagon ugašen. Dolaskom u Belgiju shvatio sam da je zbirka 'tu negdje'. Osjećao sam njene početke i krajeve, moguće naslove. Vanjski i unutrašnji pejzaži gomilali su se pred očima nadjačavajući stisak nihilizma. Mjesta i likovi koje sam sretao nosili su okvir onoga što je danas otisnuto u 'Nemoj ići u Anderlecht'. Više od tri godine putovao sam po Belgiji, gubio se i pronalazio vođen mišlju da će to, ako ponovno odlučim biti pisac, jednom, barem meni, biti poznatije kao 'belgijska faza'. Poslije prve priče 'Voz' uletio sam u šine narativa i tu ostao do iskrcavanja u Amsterdamu znajući da je on savršeno mjesto za finiš ekspedicije, hodočašća koje se godinama odlagalo. Trinaest naslova su vagoni 'Voza' koji na svom proputovanju prolazi kroz otvorenu sliku jednog toposa, povremeno se zaustavljajući da odmori pogon samo da bi se na tim pauzama odmah zakotrljao dalje.
BestBook: Priče su utemeljene na tvom osobnom iskustvu i kad govoriš o svom pisanju ne zazireš od izjednačavanja sebe kao autora i pripovjedača. Autofikcija i autobiografska proza svakako su dosad obilježile književnost ovoga stoljeća. Postoji li tu utjecaj i na tvoj autorski glas? Smatraš li da se tvoja zbirka može tumačiti kao autofikcija i u kojoj je mjeri uopće moguće odmaknuti se od osobnog iskustva?
Kad pišem u prvom licu, uvijek jasno vidim sebe. Etikete kojima tekst treba pripadati nisu mi u vidokrugu. One postoje isključivo da se djelo smjesti na policu u knjižarama i nađe put do potencijalnih kupaca. To na čemu se temelji zbirka ili roman nastaje iz mog osobnog shvaćanja svijeta. Tekst u ovoj zbirci u nekoliko navrata zalazi gotovo u fantastiku, ali me nitko ne može razuvjeriti da ti momenti u konačnici nisu mogući niti je to u samom tekstu važno. Pisao sam pod utjecajem svega što je u meni podiglo litice, Andrićeve Bosne i Ćopićevih šuma u kojima sam proveo djetinjstvo, Šoljanovih pikarskih romana, Marquezova magijskog realizma do Sejranovića, Valjarevića i Sergeja Dovlatova. Svi navedeni autori, barem za mene, ne pripadaju zasebnim žanrovima. To je na kraju skoro nebitno. Djelo treba pomjerati iznutra, kolati nutrinom poput oživljene krvi. Ako pri čitanju ne postoji takav mehanizam, onda je klasifikacija jedino što preostaje. Koncept zbirke 'Nemoj ići u Anderlecht' postavio sam tako da čitatelji sami odrede puls pripovjedača i opipaju granice njegova svijeta.
BestBook: I u samoj zbirci referiraš se na Srđana Valjarevića i njegov roman 'Ljudi za stolom', nastao također na osnovu njegova osobnog iskustva, kad je živio u Amsterdamu. Osim njega, postoji niz regionalnih autora koji su stvarali u emigraciji, poput Bekima Sejranovića, Aleksandra Hemona, Semezdina Mehmedinovića... Čini mi se da su upravo oni definirali autofikcijsku prozu ovih prostora. Ima li po tebi poveznice između tog izmještanja iz poznatog i potrebe za bilježenjem iskustva?
Nisam imao potrebu odmah bilježiti iskustvo nepoznatog. Mislim da je vrijeme presudan faktor i da su svi gore navedeni autori došli do točke kad više nisu mogli ignorirati nagomilanu izmještenost. Većina njihovih protagonista beskrajno i iznova stvara sebe kroz disoluciju fiksnih identiteta, njihove stabilnosti i pripadnosti. Postoji nagon da zadrže kulturne korijene, dok su u isto vrijeme privučeni prihvaćanjem i integracijom u novu kulturu, htjeli oni to ili ne. Također, biografija i sjećanja su manje važni, presudni su transnacionalizam i kulturna hibridnost. Tako sam i sam dosegao određenu zrelost kroz emigracijsko iskustvo koje ne mora uvijek biti mučno i bolno, nego produktivno i zanimljivo. Zoran Žmirić je rekao da je napisao četiri romana za pet godina u Irskoj, što je jako impresivno. Meni je trebalo malo više da se ohrabrim i završim započeto. Od tuda i ova zbirka.
BestBook: Često smo skloni idealiziranju života u navodno razvijenim i uređenim sjevernoeuropskim državama. U tvojim pričama Belgija je prikazana kao tmurna i adinamična zemlja, što je dijelom do atmosferičnih opisa krajolika, a dijelom proizlazi iz tona pripovijedanja, koji je ujednačeno rezigniran. U tom je kontekstu možda najupečatljivija priča 'Izlet' o napuštenom gradu Doelu. Radi li se o namjernoj demistifikaciji nekih naših naslijeđenih iluzija?
Bez obzira na to gdje živimo skloni smo mistifikaciji. Dugo sam smatrao svoje podneblje posebnim zato što je ono bilo moj dom. Odmaknuvši se počeo sam na njega gledati drugačije. Djelovalo je mnogo mračnije od slika ucrtanih u sjećanje. Isplivale su složenosti koje do tada nisam mogao savladati ili razumjeti jer sam bio njihovim dijelom. S druge strane, Europa je na prvu djelovala poput sočnog kolača. Što sam dulje lutao njenom aortom, osjećao sam gorčinu i rastrojenost. Sukobom identiteta protagonista i novoga svijeta, motiv lutanja u prvom licu ograničava vlastitu moć historiziranja slika, zvukova i narativnog poretka na simbolički jezik unutar putopisne drame. Ne bih rekao da je išta namjerno jer je narator samo promatrač odjeka današnje Europe, kontinenta s i dalje živom kolonijalnom povijesti i nasljeđem, punog rasizma i opasnih političkih ideja. Belgijski pejzaži, ma koliko bili jednolični i tmurni, sadrže lepezu vizualne pirotehnike. Potrebno je samo pronaći ljepotu u njima.
BestBook: Knjiga ipak nije samo o Belgiji - u svakoj priči postoji refleksija na odrastanje u rodnom gradu, odnosno neimenovanome Mostaru, koji je doduše lako iščitati iz tragova. No ton pripovijedanja jednak je i u tim prisjećanjima na poprilično dinamičniji krajolik s posve drugačijom povijesti...
Djetinjstvo i formativne godine pamtim po neprestanom traganju za smislom u mjestu gdje su devedesetih kroz tri godine uništeni kulturni simboli, javni prostori, institucije i sve ono što je Mostar nekad činilo gradom. Moje ime i prezime nije pripadalo nigdje niti ga je itko želio. Odrastao sam brzo, iz straha da ne ispadnem ranjiv, osjetljiv i emotivan. Koliko god se to podneblje činilo pitomo i osunčano, novo iscrtane granice bile su posvuda, kao i minska polja, zločini i zločinci, spomenici jednima i drugima. Zid koji je postojao te koji i dalje postoji među ljudima trauma je jednoga grada. Kolektivna bol imuna na vrijeme.
BestBook: Osim što, koliko mi je poznato, Belgija nije bila tema u našoj književnosti, ono što je također specifično je očište kroz koje je prikazana. Putovanje i traganje ne odvija se samo geografski, nego i kroz upoznavanje ljudi. Moglo bi se reći da si kroz tek nekoliko likova dao jedan presjek emigracije kao takve. Rekla bih da je neizbježno čitati zbirku i u tom ključu, kao komentar na klasne razlike, potvrdu da se društveno raslojavanje može događati unedogled, čak i unutar jednog mikrosvijeta. Je li ti to bilo važno kad si počeo pisati ili se ta dimenzija dogodila spontano? Kako si dolazio do ljudi koji su kasnije postali likovi u pričama?
Emigracija je velika tema. Rekao bih da sam se njom pozabavio onoliko koliko mi je iskustvo dopustilo. Likove sam upoznavao spontano, po kafanama, ulicama, autobusima i vozovima. Većina interakcija se dogodila prirodno, a negdje sam besramno upadao u njihove živote. Oni su me rado puštali unutra, svjesni moje namjere da od njih izvučem priču. Pretežno sam pronalazio otiske našeg slavenskog podrijetla i obične ljude pred poezijom života. Ljude čije je lice bilo priča. Razgovore s pojedinim likovima sam snimao. Tim novinarskim pristupom dobio sam slojevitost i autentičnost njihovih glasova. Ali ipak je u tim audio zapisima mnogo snažnije ono što se odvijalo kad bi razgovor utihnuo i tišina preuzela volan. Shvatio sam kako šutnja može biti izraz moći kao i nemoći. Često sam se osjećao privilegiranim naspram tuđih sudbina, dok me njihova tišina nekoliko puta emocionalno porazila.
BestBook: Već u prvim kritikama na zbirku (k tome vrlo pozitivnima), i Ivica Ivanišević i Jagna Pogačnik primjećuju da se radi o čvrstoj strukturi te da bi se priče mogle čitati i kao roman. Književne forme podložne su promjenama i razvoju, forma romana postaje fluidnijom i otvorenijom, dok je gašenje mnogih književnih časopisa uvjetovalo objavljivanje kratkih priča uglavnom u zbirkama, od kojih se time očekuje jasan koncept. 'Nemoj ići u Anderlecht' je po tome upravo primjer suvremene zbirke priča. Jesi li ipak u nekom trenutku razmišljao napisati svoje iskustvo u Belgiji kao roman?
Svjestan sam da je ova zbirka lako mogla biti roman. Da sam imao volje razraditi likove i obrisati naslove priča, Anderlecht bi prešao u roman. Ipak, zbirka, ovakva kakva je, stoji čvrsto uvezana u dinamičnu i pustolovnu strukturu. Jedan prijatelj mi je rekao da je 'jedina mana ove knjige to što se nemaš kad zaustaviti'. Da je narativ suviše fluidan, rijeka. Čitanje kratkih priča, jedne za drugom u brzom slijedu, neizbježno manje umara čitatelja nego što bi to mogao učiniti roman. Mislim da zbirke omogućuju čitatelju da temu sagleda iz različitih uglova i potaknu ga na vlastito istraživanje. I ono najvažnije, imaju snagu da ga dugo proganjaju nakon što odloži knjigu. Poput Salingerove 'Just Before the War with the Eskimos'.
BestBook: Osim kratkih priča, pišeš i poeziju. Možemo li očekivati i jednu također dobro strukturiranu zbirku poezije?
Ne znam. Trenutačno sam posvećen promociji 'Anderlechta', knjige čiji izlazak za tri izdavača u tri države djeluje nestvarno (Hrvatska, Bosna i Hercegovina i uskoro Srbija). U folderu naslovljenom 'Eksperimentalna farma meda' imam zbirku poezije, točnije pjesme koje sam pisao i objavljivao kroz godine. One tematski sliče jedne drugima i ujedno variraju međusobno se razlikujući. Također, njihov broj se stalno uvećava. Volim konceptualne zbirke, ali i sabrane pjesme uvezane u korice. Na prekretnici sam da kroz godinu, dvije ili tri napišem roman ili se fokusiram na poeziju. Poezija je na kraju način preživljavanja, dok roman nudi konstantne izazove prema vlastitim nedostacima. Kako je to rekao Mirko Kovač: 'Roman je vrisak u noći'.
