Kultura
94 prikaza

Europa ne smije zaboraviti ni umjetnike iz Ukrajine

Pavlo Palamarchuk/Reuters/PIXSELL
No što mi zapravo znamo o ukrajinskom kazalištu i umjetnicima koji su se također na različite načine borili za umjetničku slobodu? Upravo iz želje da saznamo više uspostavili smo suradnju

Europska kulturna zajednica ujedinjena je u osudi zastrašujućeg napada Rusije na Ukrajinu. Duboko žalimo zbog štete koja je nanesena jednoj slobodnoj zemlji i izražavamo svoju nepokolebljivu solidarnost s narodom Ukrajine, našim prijateljima, našim kolegama, našim partnerima u umjetnosti i kulturi. Također izražavamo solidarnost s onima u Rusiji koji se protive ratu i djelovanju Vladimira Putina.Krajnje smo zabrinuti zbog učinka ovog napada na civilno društvo. Tijekom posljednjeg desetljeća razvili smo snažne veze s partnerskim organizacijama u Ukrajini, podržavanjem stalnog dijaloga i umjetničke razmjene, demokratskih pristupa te dugotrajne suradnje s budućim generacijama uz pomoć inicijativa civilnog društva, poput Istočnog partnerstva EU-a.

Taj je dijalog iznimno važan za promicanje mira u Ukrajini, stoga pod svaku cijenu treba podržavati međunarodnu suradnju. Mi, potpisnici, pozivamo nacionalne, europske i svjetske uglednike da ulože sredstva i poduzmu sve raspoložive mjere podrške kako bi kulturne institucije i druge organizacije civilnog društva mogle nastaviti s aktivnom podrškom ukrajinskim kolegama. Naše su institucije spremne primiti i ugostiti umjetnike, organizirati nastupe, događanja, zagovarati mirno rješenje. Međutim, to ne mogu učiniti same. Naglašavamo da je europski sektor kulture ujedinjen i da na nas možete računati. Nećemo dozvoliti da agresija jednog vođe razori mir i veze koje smo održavali i njegovali posljednjih godina. Pokažimo da smo zajednički predani promicanju dijaloga, međusobnog poštovanja i umjetničke slobode.

Peticija je to koju je u ponedjeljak Europska kazališna konvencija uputila s 14 vodećih europskih kulturnih organizacija (Opera Europa, Culture Action Europe, PEARLE*-Live Performance Europe, E:UTSA - Europe: Union of Theatre Schools and Academies, mitos21, ASSITEJ, On the Move, European Music Council, ITI - International Theatre Institute German Centre, Circostrada Network - ARTCENA, European Festival Association, European Association of Independent Performing Arts, IMPALA - Independent Music Companies Association) 200 čelnih političara, uključujući sve ministre kulture i predsjednicu Europske komisije Ursulu Von der Leyen. Tako su u ovom ratnom užasu koji nas je sve zatekao nespremnima upozorili ne samo na potrebu zaštite kulturnog sektora, na koji se u doba u kojem vlada oružje često zaboravlja, nego i na potrebu očuvanja “pod svaku cijenu” dijaloga između umjetnika kao mogući zalog neke buduće bolje Europe.

No što mi zapravo znamo o ukrajinskom kazalištu i umjetnicima koji su se također na različite načine borili za umjetničku slobodu? Upravo iz želje da saznamo više, ali i da uspostavimo nužnu suradnju između europskog i ukrajinskog kazališta, organizirali smo nakon revolucije, koja je započela na Majdanu, od 2014. do 2018. godine, u vrijeme kad sam bila predsjednicom Europske kazališne konvencije, niz događanja i aktivnosti u suradnji s ukrajinskim partnerima. Projekt Kazalište - Sloboda - Dijalog započeo je u studenom 2014. konferencijom pod nazivom “U fokusu. Ukrajina - europsko umrežavanje ukrajinskih kazališta i umjetnika”, nastavio se 2015. godine u Kijevu kazališnim showcaseom ukrajinskih institucionalnih i izvaninstitucionalnih kazališta, a potom sljedeće dvije godine programom stipendija pomoću kojih je 21 ukrajinski umjetnik proveo nešto više od mjesec dana u europskim, većinom njemačkim teatrima, pet ukrajinskih producenata i ravnatelja kazališta sudjelovalo je u programu Europske kazališne akademije u Avignonu, četiri ukrajinske predstave gostovale su u Europi i naposljetku 2018. godine organiziran je forum na temu umjetničkog dijaloga u suradnji s Goethe institutom u Kijevu.Promovirati europske ideje mirne koegzistencije, ponuditi mladima nove profesionalne perspektive, uspostaviti buduću suradnju, stimulirati demokratski pluralizam i pozicionirati teatar kao mjesto kreiranja i osnaživanja javne kritičke misli, razvijati održive strukture civilnog društva i podržavati učinke nezavisne ukrajinske kazališne scene bio je cilj projekta. U projektu je sudjelovalo 86 umjetnika, koji su potom osnovali mrežu ukrajinskih kazališnih profesionalaca, ali pronašli partnere u Europi koji su pripomogli tijekom proteklih sedam godina razvoju ukrajinske kazališne scene koja je desetljećima bila izolirana od europskih kazališnih trendova te se isključivo referirala na kazališna zbivanja u Rusiji.

Što smo tih godina naučili o ukrajinskom teatru? Prvo, ono što su ukrajinski kolege često ponavljali, da ukrajinski kazališni sistem reflektira političku situaciju u svoj njezinoj nesigurnosti te je njihova želja prvenstveno suprotstaviti se starim kazališnim strukturama. Jer je ukrajinsko kazalište, u to vrijeme istraumatizirano trajnom europskom kazališnom izolacijom, ponavljalo manje više iste forme oslonjene na tradicionalni ruski teatar, bez veće snage za iskorake koji bi ih učinili bližima suvremenom europskom teatru. Arhaički teatar, kojemu su desetljećima bili skloni ruski tradicionalisti, s lakoćom je prelazio ukrajinsku granicu i postao ne samo središnjim, nego godinama jedinim modelom okoštalih institucionalnih kazališta u ukrajinskim gradovima. Možda potaknut Majdanskom revolucijom, ali sigurno i projektom Europske kazališne konvencije, koji je omogućio dijalog između ukrajinskih umjetnika i ostatka Europe, novi val suvremenog ukrajinskog teatra koji je započeo 2016. godine nije samo predstavio nove dramske tekstove, nego je predstavio i nove forme prezentacije. U jednom trenutku se redatelj Pavel Yurov vratio u Kijev iz Heidelberga, dramaturginja Yuliia Gonchar iz Karlsruhea i glumac Andrii Palatnyi iz Braunschweiga. Shvatili su kako ukrajinsko društvo nakon Maidana svjedoči o brojnim promjenama, dok su kazališne strukture ostale iste, te su krenuli u umjetničku i političku borbu za “novo kazalište”. Inzistirali su na transparentnom financiranju kulture i novom kazališnom obrazovnom sustavu, na slobodi izražavanja u teatru i prostorima za nezavisne projekte.

Najveća imena nezavisne ukrajinske scene koja se pojavila 2016. godine bili su: Divlje kazalište, Do ili Die produkcija, Kazalište Mizantrope, Studio SPLASH, PostPlay kazalište, Teatr-Pralnia, asocijacije Nova Drama i Nova Opera, Kazalište raseljenih ljudi, TeatRok!, Kazalište suvremenog dijaloga... U to vrijeme predstavljeno je u Ukrajini i nekoliko novih pravaca, kao što je dramatsko kazalište predvođeno Divljim kazalištem, koji je dijelo prostor s Nacionalnim cirkusom Ukrajine, dok su umjetnici Natalya Vorozhbyt, Maxim Kurochkin i Georg Genoux osnovali Kazalište raseljenih ljudi u bivšem ruskom filmskom studiju u Kijevu, gdje su predstavili dokumentarno kazalište dopustivši ljudima koji nisu imali slobodu govora da se izražavaju u kazališnoj formi. PostPlay kazalište bilo je još jedno središnje mjesto kritičkog dokumentarnog kazališta čije su predstave izvođene u, za teatar, neuređenom i neudobnom prostoru skladištu. Predstavljalo je kijevsku underground scenu nudeći u svojim projektima sliku one društvene realnosti koja u javnosti želi osvjetliti bolne teme ukrajinske svakodnevice. Njihove najznačajnije predstave su: “Siva zona”, koja se bavi problemom izbjeglica iz Istočne Ukrajine, “Zločin”, o policajcu i lokalnom buntovniku koji se borio za samoproglašenu narodnu republiku Donjeck i nakon toga se vratio u Kijev, te “Više nego žena”, predstava posvećena pitanjima prava transrodnih osoba u Ukrajini. Svakako ne treba zaboraviti i najeminentniju nezavisnu kazališnu skupinu Dakh te njihova redatelja i producenta Vlada Troitskog, kojega ponajviše zanima kinetičko kazalište, kao ni Futurističko glazbeno kazalište u Odesi - TeatRok!

U suvremenoj Europi u kojoj svakodnevno svjedočimo o različitim krizama, od onih financijskih do onih moralnih, i u kojoj nastojimo preživjeti unatoč svim konfliktima i proturječjima, teatar je još jedan od rijetkih prostora koji nam može ponuditi kakvo takvo utočište. Teatar, je naime, mjesto koje nam dopušta i da zaboravimo i da se podsjetimo, mjesto susreta različitosti i dodira drugačijeg, mjesto otvoreno za dijalog i mijenjanja perspektiva gledanja, nekoć revolucionarni prostor za promjenu svijeta, a danas sklonište za umjetnike i publiku željnu reinterpretacije tog istog svijeta. Kazalište koje nas u ETC-u zanima je ono koje uspijeva postaviti neka bitna pitanja našoj suvremenosti, a da pri tome govori o opsesivnim temama ovoga vremena. Stoga vjerujemo da je Ukrajina danas doista pravi geografski i kazališni prostor u kojemu teatar uspostavlja izravan dijalog s vremenom svjedočeći kako Europa danas ipak mijenja svoj govor i teatarske izglede na relaciji od Berlina do Kijeva - dio je mog teksta objavljenog 2014. godine u programskoj knjižici ETC-ova projekta posvećenog ukrajinskom kazalištu. Danas, u jeku rata koji uništava i zemljovide ukrajinske kulture, Europu treba svakako podsjetiti i na to da ne zaboravi ukrajinske umjetnike.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.