Kad su Milana Kunderu jednom intervjuu pitali zašto više ne piše poeziju, on je odgovorio: “Ja nisam napustio poeziju, ja sam je izdao. Za mene lirska poezija nije samo književna vrsta, već prije svega koncepcija svijeta, stav prema svijetu. Taj stav sam napustio onako kako se napušta religija. Lirik se uvijek poistovjećuje sa svojim osjećanjima. Antilirski stav je nepovjerenje kako prema vlastitim, tako i prema tuđim osjećanjima. Antilirski stav je uvjerenje da postoji beskrajna razdaljina između onoga što mislimo o sebi i onoga što zaista jesmo, beskrajna razdaljina između onoga što stvari žele biti ili misle da jesu i onoga što jesu”.
U poeziji je mnogo onih koji tu razdaljinu ne vide ili ne doživljaju, ima i onih koji tu razdaljinu podcjenjuju, onih koji je ignoriraju ili onih koji nas silom, ili posve neiskreno, uvjeravaju da ona ne postoji. Pjesnici koji pišu i misle s punom vjerom u svoje ili tuđe osjećaje, koji su osvijestili čista, autentična i nepatvorena lirska opredjeljenja, a pritom se znaju virtuozno igrati u jeziku, u stihovima, pa i u formama posebnih zbirki, rijetki su i važni koliko je rijetka i važna istinska, vrhunska poezija. Takvu poeziju već godinama piše i objavljuje Evelina Rudan, pjesnikinja rođena u Puli 1971., a danas izvanredna profesorica na Odsjeku za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta.
Evelina Rudan danas je naš najsvježiji, najoriginalniji, najprecizniji pjesnički glas, a to silno uvjerljivo dokazuje i u najnovijoj zbirci “Polje, slama, žudnja” (Fraktura, 2025.). Njezini stihovi istovremeno pričaju i pjevaju, ona slamnigovski osjeća jezik, igra se slikama poput Josipa Severa, budi emociju kao Vesna Parun, pred čitatelja i slušatelja podastire znakove koji zovu na istraživanje, na putovanje kao što se putuje kroz drevne predaje i mitove, kao što se čovjek vraća bajkama, kao što se traga za davno upisanim znakovima u kamenu, u imenima i u pričama. Način na koji se Evelina Rudan u svojoj poeziji poigrava s obrascima stiha i jezika, zavičajnim, mitskim, obrednim, religijskim ili tek simboličkim, jedinstven je, u tom kontekstu usporediv s onim što je, na primjer, u svojim stihovima činio pokojni Petar Gudelj, njezina poezija ima i elemente duhovnog atlasa jedne regije pretočenog u stihove, ali ona lakoćom prelazi sve granice pjesničkog svijeta smještena između kopna i mora. “Budi Bog s tobom”, kaže na jednome mjestu Pjesnikinja. “Ja sam pristojna Descartesova kći”, priča ona u pjesmi “karmička konfiguracija, o razumu i metodi”, u stihovima koji možda kriju i ključ za čitanje njezine poezije. Jer sve što bi se o poeziji Eveline Rudan moglo objašnjavati, svaki smjer u kojemu bi se ona mogla tumačiti i dešifrirati, budi sumnju, gotovo onu istu Descartesovu skepsu kojoj svrha nije puka dvojba ni traženje odgovora na neka određena pitanja, već stvaranje pjesničkog univerzuma u kojemu se skriva spoznaja svega što ljudski duh može spoznati. Tu su vrlo jasne spoznaje o ljubavi, sreći, strahu i srdžbi, ali tu su i pitanja koja su iz filozofskoga svijeta izvedena u pjesničkom diskursu, koja su rađana iz veze stilskih figura i metodičke skepse, pa se postavljaju na kraju jedne lijepe i sjajno opremljene knjige: “sve je to zbog tebe/ samo još nismo ustanovili tko si ti/ tko ti je otac, a tko mati, tko sestra, tko brat i prijatelj bliz/ u kojoj šumi rasteš, na kojem proplanku sunovrate bereš/ tko je tvoja draga, kakve snove sanjaš/ što pjevaš, što piješ, što plaćaš/ da, tko si, tko si ti po svim ovim pjesmama/ a flaubert, to sam ja”. U svijetu Flaubertovih djela razum je vodio do očaja, on u romanima ismijava descartesovske ideje da se sve može racionalno usustaviti, u njegovu svijetu se čezne za uzvišenim, ali se pati zbog sputanosti tjelesnim, svakodnevnim, biološkim. Čudesan je postupak kojim Evelina Rudan baš takve i suprotstavljene ideje, slike, prispodobe spaja u svoj moćni, intimni poetski univerzum, ima tu i humornih poteza, suptilnih i samoironičnih iskaza, ali sve je skupa izmiješano s nekom teško opipljivom i opisivom mjerom, s gestom u kojoj se miješaju uzvišenost i skromnost, s posebnom nježnosti.
