Talijanski skladatelj i pijanist Luigi Dallapiccola rođen je u Pazinu 1904. godine. Tijekom Prvog svjetskog rata bio je s obitelji deportiran u Graz. Studij glasovira i kompozicije diplomirao je 1924. na konzervatoriju Cherubini u Firenci, gdje je kasnije radio kao profesor. Između godina 1938. i 1941., pod dojmom Mussolinijeve tiranije, iz tamnice je skladao svoje tri "Pjesme iz zarobljeništva" za zbor i orkestar udaraljki, harfu i klavir u dvanaesttonskoj tehnici. Koristeći molitvu iz "Marije Stuart" Stefana Zweiga, ulomke iz Boetijeve "Utjehe filozofije" i psalam "In Te Domine Speravi" Girolama Savonarole, Dallapiccola je skladao atonalni poklič protiv fašizma koji je nadišao svoje vrijeme. Upravo je Dallapiccolina glazba inspirirala hrvatskog koreografa, izvođača i redatelja Matiju Ferlina da s dramaturgom Goranom Ferčecom, vokalnim ansamblom Cantando Admont, deset glazbenika PHACE i pet glumaca, tri pjesme transformira u tri scenske slike, i to na poziv jednog od najprestižnijih svjetskih glazbeno scenskih festivala Wiener Festwochena u Beču.
Matija Ferlin većinu svojih predstave posvetio je ljudskoj potrebi za slobodom. Ta je posveta upisana i u bečke "Pjesme iz zarobljeništva", izvedbu što povezuje niz impresivnih scenskih slika koje, kroz dekonstrukcijsko raščlanjivanje, predočavaju užase totalitarizma kako bi ga razotkrivajući preveli u apsurdno ništavilo očaja, potraživši izlaz iz nagomilanih zločina. U jednom eseju pod nazivom "Postoji li dužnost sjećanja?" Alain Finkielkraut piše: "Tu se drugim riječima ne vrši pomirenje, nego cijepanje tragičnog i logičnog. Nepovratni razvod, definitivna cenzura: u svijetu u kojem se dogodio Auschwitz, povijest se više ne može pojavljivati kao epopeja razuma, kao istina na djelu, kao ispunjenje duha. Politička intervencija mora, dakle, izbjeći svojoj jurisdikciji kako bi potpala pod jurisdikciju morala. Dostojanstvo povijesnih događaja izgubilo se u logorima smrti".
U luku od povijesnih do osobnih trauma, navodeći na početku i imena nacističkih žrtava, Ferlin i Ferčec pričaju priču o patnji i stradanju kroz anamnezu zločina, koreografiranim pokretima kolektivnih i intimnih tragedija te poetičnim tekstovima u kojima se užas u konačnici povlači pred nadom. Svi su tu, od sjajnih hrvatskih glumaca Lane Menige, Tanje Smoje, Dijane Vidušin, Roka Juričića i Dušana Gojića, zborista i glazbenika instrumentalista, zatočeni u istom prostoru zla gdje se, u iskustvenom zaklonu s jedne strane neumoljivo umnožavaju nevolje, a s druge potiče otpor koji priziva neutaživu želju za slobodom. I sve se to događa u povijesno kontaminiranom prostoru bečkog Jugendstiltheatera na Steinhofu.
Prije nešto manje od 120 godina, tad na periferiji Beča, izgrađena je psihijatrijska bolnica koju su činili šezdesetak paviljona, od kojih se neki još koriste prema svojoj izvornoj funkciji. "Lijepa ideja: šezdeset i jedna kuća i vila, ograđena zaštitnom ogradom i hranjena netaknutom infrastrukturom, profitabilna poljoprivreda sa svinjama, kravama i peradi, mesnica, pušnica, vrtlarska radnja, praonica rublja, menza kuhinja, pošta, električni vlak i vlastita spalionica otpada. Ne treba zaboraviti crkvu i kuglanu, teniske terene, bazen, park i knjižnicu. Mali gradić za sebe, smješten na periferiji grada, a opet nije geto za svoje stanovnike", zabilježeno je u tadašnjem tisku.
Iako je slavni arhitekt Otto Wagner izradio tlocrt cijelog kompleksa, povjerena mu je samo izgradnja crkve (crkva sv. Leopolda), koja se smatra i najvažnijom sakralnom građevinom svog vremena, te poput paviljona odražava originalnost i raznolikost bečke secesije. Ostatak kompleksa, uključujući kazalište na glavnoj osi iza upravne zgrade, sagradio je u razdoblju od 1904. do 1907. godine donjoaustrijski glavni građevinski upravitelj Franz Berger slijedeći stil "barokne secesije". Ta je građevina izvorno nazvana "društvenim domom" uključivala kazalište i plesnu dvoranu (sa 600 mjesta), pozornicu i galeriju s ložama, malu dvoranu i razne sporedne prostorije. Od 1915. do 1919. godine u plesnoj dvorani bila je smještena pričuvna bolnica, a od 1949. do 1964. ovdje je izvedbe prikazivala kazališna skupina zatvorskih djelatnika.
No Steinhof se prije svega pamti po zločinima nacionalsocijalista, o čemu uostalom svjedoči muzej smješten u istom prostoru. U Trećem je Reichu medicini pridodana nova dimenzija: iskorjenjivanje onih koji su bili kvalificirani kao "inferiorna ljudska bića", poput osoba s fizičkim ili psihičkim hendikepom, pripadnika manjina ili nekonformista. Nacisti su ih progonili, zatvarali ili slali u logore istrebljenja. Nakon austrijskog pripojenja Njemačkoj, Steinhof je postao središte takozvane "Tötungsmedizine" (medicine koja se koristi za ubijanje pacijenata), a u njegovim paviljonima ubijeno je najmanje 7500 pacijenata. Sve do 80-ih godina prošlog stoljeća posmrtni ostaci žrtava korišteni su za istraživanja. Tek 2002. godine pokopani su u počasnoj grobnici na Zentralfriedhofu. Iste godine postavljen je spomenik ispred "Jugendstiltheatera" arhitekta Petera Schwagera koji se sastoji se od 772 svjetiljke koje simboliziraju 772 djece i adolescenata koji su ubijeni između 1940. i 1945. u nacionalsocijalističkom centru za eutanaziju u Steinhofu. Što se secesijskog kazališta tiče - desetog najvećeg kazališta u Beču, ono je 1979. godine, kad je psihijatrija razvila nove metode liječenja i društvenog otvaranja, ponovno pokrenuto i obnovljeno s eksperimentalnim programom glazbene terapije, da bi od 2009. bilo prazno i rijetko posjećivano, tek se ponekad ovdje izvode festivalske predstave.
Stoga je očito kako se povijesna sjećanja Jugendstiltheatera i paviljona u okolici direktno upisuju u Ferlinovu predstavu čineći jedinstvenu povijesno-vremensku cjelinu u kojoj se mrtvi odazivaju živima i zajedno s njima obraćaju sadašnjosti da bi ispisali opomenu za ako već ne bolju, onda svakako drugačiju budućnost. Ekspresivnost stila u redateljskim intervencijama i glumačkim izvedbama čini ovu scensku ilustraciju Dallapiccolinih pjesama teatarski iznimno uzbudljivom, dok u prostoru secesijskog teatra okuženog "paviljonima smrti" ona zvuči neupitno uvjerljivom. Svijet o kojem Ferlin i Ferčec govore nije imun prema zločinima, umnaža ih povijesnim mehanizmima zaborava, na nama je da aktiviramo sjećanje i odupremo se svako ponaosob iskustvenom ciklusu zla.
Bečki festival suvremene umjetnosti Wiener Festwochen, u čijem je programu i predstava "Pjesme iz zarobljeništva" održava se ove godine od 12. svibnja do 21. lipnja. Predstavlja 36 novih produkcija, i to u luku od kazališnih i opernih izvedbi, koncerata, plesnih predstava i performansa do vizualnih umjetnosti. Ovogodišnji program, koji broji 165 izvedbi na 20 različitih lokacija (od Parlamenta do jazz kluba Porgy & Bess), uključuje i osam svjetskih premijera te jednu raskošnu novu produkciju "Lulu" Albana Berga, prvu operu koju je režirala slavna koreografkinja rođena na Zelenortskim otocima, Marlene Montiero Freitas.
Od zvijezda programa ovogodišnjeg Wiener Festwochena svakako treba izdvojiti mađarskog redatelja Kornéla Mundruczóa, koji u Beču prikazuje svoju originalnu verziju Netflixove produkcije "Krhotine žene" (Pieces of a Woman), još enfant terriblea francuskog kazališta Juliena Gosselina koji u predstavi "Izumiranje", baziranoj na tekstovima Arthura Schnitzlera, ocrtava Beč početkom 20. stoljeća u doba "vesele apokalipse" koja će se uskoro transformirati u ratnu katastrofu, budućeg festivalskog ravnatelja Mila Raua koji je u Burgtheateru izveo svoju netom praizvedenu predstavu "Antigona u Amazoniji" i hvaljenog britanskog redatelj Simona McBurneya s predstavom "Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju", koju je režirao prema misterioznom romanu poljske nobelovke Olge Tokarczuk.
Upravo je i citat iz njezine zbirke eseja "Tankoćutni pripovjedač" poslužio kao moto ovogodišnjem bečkom Festivalu: "Još nemamo gotovih narativa ne samo za budućnost, nego čak ni za konkretno sada. Nedostaje nam jezik, nedostaju nam gledišta, metafore, mitovi i nove priče. Jednom riječju, nedostaju nam novi načini na koje bismo ispričali priče o svijetu u kojem živimo".
