'Fotografija mi je bila sudbina, odmah sam dao otkaz'

"Svi su imali uzore, ali s vremenom morate stvarati vlastiti fotografski rukopis a to možete samo ako ste sto posto posvećeni fotografiji. Moja fotografija nema poruku koju ću ja nametati gledatelju, svatko ima pravo vidjeti i osjetiti ono što želi. Mladi koji dolaze s Akademije često imaju po dvije kartice teksta kako bi objasnili svoj uradak, to nije fotografija. Poanta je da vas odvede na emotivno putovanje. Kakvo propitkivanje i laži i celofani, i objašnjavanje kroz tekst, jesmo li pisci ili fotografi? Neka naprave besmrtnu fotografiju, koja ima svoj život ", kaže autor koji je kritičan i prema Instagram kulturi kao i fotografima kojima je važnija skupoća opreme i tehnički dosezi fotoaparata, a manje kvaliteta i uloženo vrijeme u slikanje.

"Instagram kultura je kontradiktorna, jer su u svi dobili slobodu da budu fotografi no nije svatko s fotićem nužno fotograf. Tehnologija i tehničke karakteristike aparata također nisu presudne, pa ne radi fotić fotografije, nego fotograf, bitno je kako snimate. Osobno idem k reduciranosti opreme, imam jednu kameru već gotovo 20 godina, to je moje produženo oko i produžena ruka. Ne treba mi photoshop i pojačavanje boja kakvo se može vidjeti u National Geographicu, meni trebaju fotografije koje moje oko vidi",kaže Abadžić koji je na vrlo zanimljiv način “nabavio“ svoj fotoaparat.

U Pragu je jedan vlasnik restorana brze hrane izrezao i paspartirao fotografije iz njegove knjige “U ogledalu života“, i čak 40-ak Abadžićevih fotografija je povješao po svom lokalu. Njemu je to pak dojavila prijateljica rekavši mu “Stanko nisam znala da izlažeš u restoranima brze hrane”.

"Mislio sam da je to neka neslana šala, no zaista je bilo tako. Šefu restorana sam rekao da sve mogu ili predati na sud ili neka mi plate za fotografije. On je pitao “koliko“, a ja sam rekao 5.000 njemačkih maraka. S tim sam novcem kupio Pentaxa kojeg imam gotovo dva desetljeća, i nikada me nije iznevjerio", kaže Abadžić, kojeg i Zagreb, u kojem već godinama živi i kojem će ubrzo posvetiti još jednu monografiju, još uspije iznenaditi novim motivima i vizurama.

"Turskog kolegu je oduševio Jarun, svatko traži ono što nema. Meni treba uzbuđenje njegovog Istanbula, a njemu mir mog Zagreba", kaže fotograf koji s kolegom redovito u Istanbulu organizira radionice.

Prijaviti se može tko god želi dok god ima mjesta u grupi. U Celju je prije tjedan dana odradio radionicu sa šestero ljudi, u lipnju idu u Istanbul, a na jesen u Berlin. Njemu je tamo, kaže, najvažnije potaknuti kreativnost i razjasniti neke temelje, a sve ostalo je na polaznicima.

Sugerira svima koji o fotografiji nešto žele naučiti da pogledaju poljski film “Ida“, svojevrsni “tečaj“ o toj umjetnosti, iako je zapravo riječ o kameri.

"Meni se fotografija desila kao neki zov. Radio sam kao predavač njemačkog jezika u privatnoj školi. Otkaz sam dao radi jedne scene na prozoru. Bio je maj, učenici su pisali test, proljeće, sve zeleno, dvoje se ljubi nježno na klupi. Mene je ta scena uzdrmala i instantno sam dao otkaz. Uzdrmala me jer mi je poručila da je život negdje drugdje i da u meni nešto drugo stoji unutra. Imao sam nakon toga jako puno sreće, pronašao dobre poslove koji su mi omogućili puno slobodnog vremena za istraživanje gradova. Kada sam osjetio tu slobodu nitko me više ne bi odvojio od toga", kaže autor koji sebe opisuje kao “tihog fotografa“.

Sve što on želi reći, pa i više od toga, umjesto njega reći će njegove fotografije. Sljedeći su izazovi, kaže Abadžić, Maroko i Rim.