Kultura
1248 prikaza

Teofil Pančić: Fućkaš ti cjelokupno svjetsko znanje ako te pritisne retrogradni Merkur!

1/4
Objavio je više od dvadeset knjiga, nemamo pojma je li ažurirao njihov popis na Wikipediji. Razgovarali smo o aktualnostima koje su nam u trenutku pale na pamet, a mogli smo i o sto drugih stvari...

Treba li “predstavljati” Teofila Pančića? Pun je internet njegovih tekstova - analitičnih, o kojoj god aktualnoj temi hoćete. Uža specijalnost? Teško je reći, čovjek je po vokaciji čitatelj, po zanimanju profesionalni čitatelj. Dakle, Pančić živi i djeluje iz Zemuna ili Novog Sada, ljeti se “(polu)odmara na Jadranu”, piše (ili je pisao) za gotovo svaki medij postjugoslavenskog prostora. Politički je komentator Radija Slobodna Europa i kolumnist beogradskog tjednika Vreme: tako navodi službena biografija. Objavio je, uh, više od dvadeset knjiga različitih žanrova, nemamo pojma je li ažurirao njihov popis na Wikipediji. O književnosti, ne samo aktualnoj književnoj produkciji “ovih prostora”, Pančić piše, za hrvatske medijske prilike, neprispodobivo “živo” i ozbiljno: nismo našli bolju riječ. Razgovarali smo o aktualnostima koje su nam u trenutku pale na pamet, a mogli smo i o sto drugih stvari… 

Express: Tema broj jedan: pandemija. Status pandemije u limbu perspektive života na Zemlji, tko bi time razbijao glavu? Novi, gremlinovski sojevi virusa, ionako su poput skalabilne kamatne stope: rizik budućnosti je u eteru, svatko izabire svoj (duhovni?) put? Ipak, racionalna prevencija cijepljenjem značajnom broju ljudi predstavlja nerješiv problem skeptike, dok skalabilna kamatna stopa, recimo, nije nešto o čemu se razbija glava. Internetsko bespuće jednako je kao epska kultura: najjači je “autoritet prvog susjeda”. O čemu najviše mislite ako je pandemija tema? U kojoj je zoni senzacije vama trenutak promjene svijeta pandemijom- ako je uopće promjena?
Svačega smo se naslušali od početka ove, najprije društvene pa tek onda medicinske pošasti koju nazivamo pandemijom, svakojakih gluposti i praznovjerica, ali za mene je najveća, istodobno najiritantnija i najdirljivija, ona refrenozna kako “svijet više neće biti isti” jer će, po jednima, propasti, a po drugima će postati bolji, ljepši i humaniji jer nam je “priroda uputila posljednju opomenu” (kakav sadizam upakiran u sentimentalno-ekološko-humanističko ruho!), pa ćemo se zato sad popraviti e ne bismo li opstali. Svijet, međutim, neće ni propasti niti se prodobriti nego će taljigati manje više kao i prije. Što je, ako mene pitate, načelno sasvim OK jer je svijet takav kakav jest najbolji od mogućih svjetova, s obzirom na ljudski potencijal za glupost i zlo. Dakle, dobro je nama s obzirom na to kakvi smo i kako bi nam moglo biti. 
Osobno na pandemiju od prvog časa gledam ne kao na medicinsku nego kao na društvenu stvar, prosto zato što se u medicinu ne razumijem i daleka mi je, a o društvu možda ponešto znam, pa od mog dumanja na tu temu možda i može ispasti nešto korisno, dok od jazziranja na epidemiološke teme nema hasne. Uopće, to kako smo svi odjednom postali epidemiolozi i imunolozi vrlo je bedasto i smiješno.  Umjesto, dakle, virusom, radije se bavim ljudima i njihovim ponašanjem u uvjetima prikliještenosti između ravnodušnog terora virusa i “dobrohotne” tiranije onih koji nas od virusa, je li, štite. I od početka sam, od ožujka prošle godine, zaprepašten time koliko su bile krhke i kako su lako pale sve naše proklamacije o pravima i slobodama pojedinca. Bilo je dovoljno ubrizgati u javni prostor nešto straha od bolesti i smrti, i slobode više ni na vidiku! Pri tome nije toliko problem u samim epidemiološkim restrikcijama (nekih restrikcija vjerojatno mora biti, mada je ovo sve od početka otišlo u histerično pretjerivanje) koliko u neviđenom entuzijazmu da se one sprovedu i štreberski doslovno poslušaju, i u svojevrsnom odstrjelu svakoga tko bi pokazao stanovitu javnu skepsu ili otklon prema korona-histeriji kao novom terenu za implementaciju ideologije i prakse onog agambenovskog “izvanrednog stanja”. Uostalom, korona-paničari su odstrijelili i izvrijeđali i samog Agambena, pa čemu onda da se nadamo mi ostali... 

 | Author:

Express: I još malo o “temi trenutka”, kao da se bavimo krajem utopije kolektiva. Kakav kolosalan fijasko slogana koji je krenuo promovirati humanizam i renesansu solidarnosti: “Misli na druge, cijepi se!”. Marketing ode nizbrdo, ne pomaže ni argument ekonomije: sve dok argument obrane “prava na razliku” ne upropasti srednjeklasni lajfstajl? I zanimljivo, u katoličkoj zemlji Poljskoj procijepljenost je znatno veća nego u katoličkoj Hrvatskoj, balkanskoj zemlji koja je u socijalizmu imponirala javnim zdravstvom…
Problem nedostatnog cijepljenja, koji je manje-više globalna a ne tek hrvatska ili balkanska nevolja, ne mogu gledati izdvojeno od puno širega konteksta u kojem se pojavljuje i koji olakšava širenje antivakserske ideologije: to je kultura u kojoj “osobno mišljenje” (koje je pritom, gle, sve samo ne osobno – tek nekoliko nabiflanih mudrolija s tragično pogrešnom premisom, pokupljenih poput sifilisa na nekom jako sumnjivom, nepranom i neprovjetravanom cyber mjestu) trijumfira nad znanjem, a bilo koji posve neutemeljen “stav” lako i bez napora nadvladava čitave planine provjerenih informacija i nespornih činjenica. Ta je kultura samouvjerene i naposljetku suicidne inkompetentnosti s čovjekom oduvijek, ali tek su joj internet i društvene mreže zapravo omogućili da posve zavlada i da izgubi prateće obilježje kulturološkog stida i sjenu stanovite opskurnosti, koje je prije ipak imala. Znate, to da se polovica ljudi u zemljama visokog materijalnog i obrazovnog standarda (a to su, globalno mjereno, i zemlje našeg svračjeg zakutka) ne želi cijepiti jer su negdje načuli da od cjepiva rastu kopita i rogovi, a Bill Gates im osobno ulazi u utrobu da tamo traži ne zna se točno kakav Sveti Gral, to ipak ne može ne biti svojevrsni simptom pandemije bezbrižnog idiotizma. I to idiotizma kao misaonog sistema u sebi posve dovršenog i otuda nepenetrabilnog, onako kako je to, na primjer, i astrologija, hiromantija i slične šuć-muć pa prolij malograđanske mode prošlih vremena. Fućkaš ti cjelokupno svjetsko znanje ako te pritisne retrogradni Merkur! 

Express: Sve što većina građana Hrvatske, sudeći po medijskim prezentacijama barem, zna ili želi znati o suvremenoj Srbiji stane u sintagmu “Vučićeva Srbija”. U poimanju razlika - na svakoj razini a ne jedino nacionalističkoj - čini se da je svijest o razlici života u susjednoj državi bila vitalna jedino u vrijeme policijskog sata za vrijeme lockdowna u Srbiji? I okvirno kazano, “pandemija traumatizma” bi se možda mogla upotrijebiti kao kišobranski pojam (palanačkog, ali i službeno političkog) odnosa Hrvatske i Srbije?
Ako je, kako kažeš, cjelokupno znanje građana današnje Hrvatske o današnjoj Srbiji stalo u sintagmu “Vučićeva Srbija”, onda dopusti da stanem u obranu tog “neznanja”: zapravo se o današnjoj Srbiji i nema puno više toga za reći nego da je to “Vučićeva Srbija”. Mi ovdje uistinu živimo stisnuti u džepu (da ne kažem nešto drugo) jednog čovjeka, pritom tragično potkapacitiranog, emotivno nestabilnog i moralno nihilističnog; dakle, neke vrste plačljivog, samosažaljivog, pasivno-agresivnog diktatora, baš posve u duhu ove pekmezaste epohe. Ali to što je pasivno-agresivan ne znači da ne umije biti stvarno agresivan! Odnosno, dubinska i dugotrajna šteta koju “Vučić” pravi Srbiji ne razlikuje se od one koju svojim zemljama čine Putin, Orban, Erdogan ili onaj groteskni poljski pajac, bješe li Lolek ili Bolek, nikako da zapamtim. Razumije se, Srbija jest i puno više od “Vučićeve Srbije”, u smislu da je tu na pretek sjajnih pojedinaca i njihovih postignuća, da tu ima nekih gradova (Beograd skoro da više nije među njima), nekih pisaca, kazališta, glazbe, neke hrane i ljepote, ali toga ionako ima svugdje gdje ima ljudi. Kao društvo, međutim, Srbija se nema pravo ljutiti na to što je gledaju kao “Vučićevu Srbiju” sve dok se od prve riječi svog recentnog imena sama ne oslobodi, dajbože na neki normalan i miran način. A to se, bojim se, neće dogoditi tako brzo. 

 | Author: Igor Kralj/PIXSELL Igor Kralj/PIXSELL

Express: U Zagrebu ste odrastali. Bilo je to razdoblje od 1976. do 1991., kad ste se kao “dijete vojnog lica” morali iseliti. I ne mora čovjek pročitati vašu autobiografsku prozu “Aleja Viktora Bubnja” da iz naslova osjeti simboliku rasapa u onome “nekad i sad”. Nekad Aleja Viktora Bubnja, danas Ulica Božidara Magovca. Nitko više nema problem s promjenom imena ulica, mijenjaju se gradovi i ljudi. Ali očito ima poetske pravde u sinkronicitetu promjena: odoste iz Aleje, nestade njezino ime. Kad se svih ovih godina vraćate u Zagreb, kažete da “obično spavate u hotelu i u tome još uvijek nalazite nešto bizarno”. Ali što vam nije bizarno u Zagrebu, kad mu se vraćate?
U međuvremenu sam s hotela prešao na “stanove na dan”, tu poluuvjerljivu imitaciju doma... Zagreb je u meni potkožno i podsvjesno, ne bih ga se mogao riješiti ni kad bih htio. Ne mislim da se Zagreb puno promijenio od onih poznosocijalističkih vremena mog odrastanja. Drukčije su, donekle, kuće i ulice, to da, ali ljudi su isti. Ona neuhvatljiva stvar zvana “mentalitet”, ona boja glasova, oni sitni manirizmi, one nježnosti u prolazu i grubosti u pokušaju, onaj zvuk škripe tramvaja, onaj način na koji je asfalt mokar, ono kako se od konobara traži kava a od prodavačice dvadeset deka mortadele. Uostalom, sad mi pada na pamet: ove je godine točno trideset ljeta otkad ne živim u Zagrebu. A živio sam u njemu petnaest godina – tek polovicu tog vremena. Po logici brojeva, morao sam se do sada udaljiti od Zagreba bar koliko je i Voyager 1 odmakao od Zemlje za prvih trideset godina jurnjave kroz ledeno ništavilo. Ali eto, izgleda da logika brojeva nije jedina logika u svemiru. Tako da je Zagreb i dalje jedan od dva, možda tri moja životna grada. Tu se, izgleda, ne može ništa... A Aleja i dalje živi spakirana u knjigu koja je po njoj nazvana, i u moje snove. I to tako treba biti, kad ne može drukčije. S Ulicom B. Magovca ne znam što bih, ne referira mi ni na što, mi smo tek srdačni stranci, oni koji u prolazu kažu “dobar dan”, ne čak ni “bok”. 

Express:  Književne nagrade. Poznato je, u Hrvatskoj nema “erosa kulture” u organizmu društva, pa tako niti kod nekoliko nagrada koje se dodjeljuju u “polju književnosti”: primjećujete li i vi tako? U Srbiji, međutim, to ne da nije tako nego je prošlogodišnja dodjela ugledne NIN-ove nagrade, čiji ste bili predsjednik žirija, digla općekulturnu frku zbog proglašenja pobjednika. Iz pozicije hrvatske kulturne produkcije, recepcije i tako dalje, događaji iz srpske kulturne sredine izgledaju nadrealno. Čekajte, kod vas se ozbiljno postavljaju javna pitanja jesu li članovi žirija zaista pročitali sve pristigle naslove u natječaju? Doista, NIN-ova nagrada (i/ili mnoge druge književne nagrade u Srbiji) nekome može promijeniti “karijerni boost”? I ne tražimo ključ usporedbe veće i manje kulturne sredine nego gledamo tu dvostruku ekspoziciju: isti roman, u jeziku koji svi razumijemo na postjugoslavenskim prostorima negdje dobije tretman teksta, a negdje tribinicu s čipsom… 
Slično je to s nagradama i njihovom (ne)relevantnošću i “ovdje” odakle pišem i “tamo” kamo stižu moji odgovori, a izuzetaka je vrlo malo, jedan od njih svakako je NIN-ova nagrada, taj mračni predmet želja svakoga tko je u Srbiji i okolici zašiljio olovku ili uključio kompjutor s namjerom da napiše nešto duže od novinskog teksta. Zašto je tako i kako je do toga uopće došlo, duga je priča, zainteresiranima već ionako poznata. Treću godinu sam član i predsjednik NIN-ovog žirija. To je, osobito ovo drugo, mazohistička pozicija par excellence, ili barem pozicija za nekoga tko je navikao trpjeti svakovrsne niske udarce s različitih, prividno međusobno suprotstavljenih strana. Zato razumijem kolege koji su me izabrali na to mjesto da primam udarce iz mraka, ali ipak nisam siguran da razumijem sebe što sam naposljetku prihvatio. Čovjek se ipak s godinama zamori od uzaludnog preganjanja sa salonskim fašistima, sujetnim primadonama i notornim budalama, a osobito od toga kad prvi, drugi i treći sklope interesni savez pa skupa navale. Nije mi to problem izdržati, samo me to više ne veseli.


Express:  Kako shvaćate odrednicu postjugoslavenske književnosti? Ili kulture? Osim pozitivne geografije, tematika vezana za iskustvo socijalizma je presudna: i u generacijama - ili pogotovo takvima - koje nemaju življeno iskustvo Jugoslavije? Popularna kultura pokušava uloviti korak s krahom socijalističkog modernizma u kulturi, to je, još, zajednički dinamo - mimo reprezentativnih struktura?
Popularnoj kulturi je lakše biti, kako vi kažete, “postjugoslavenska” zato što iza nje ne stoje tradicionalne državotvorno-identitetske institucije nacionalne države poput ministarstava kulture, akademija bivših znanosti i sparušenih umjetnosti, društava književničkih, sveučilišta, kroatistika, srbistika i ostalih istika, ravnateljstava i povjerenstava i uopće cijelog tog veleštovanog polusvijeta besramno parazitirajućeg na toksičnom fantazmu “čiste” nacionalne kulture, književnosti, jezika. 
Popularna glazba za te dotirane podjele ne zna i ne mari, kazalište i osobito film već su svojom produkcijskom zahtjevnošću i složenošću upućene na tzv. regionalnu suradnju, tako da je s književnošću, naravno, najgore jer je preostala kao idealan poligon za vježbe identitetskoga inženjeringa. Pa ipak, jedino oruđe i jedini medij književnosti je jezik, a taj je jezik od Sutle do južne Morave bazično zajednički, uz sve varijetete koji ne dobacuju ni do razlika unutar njemačkog jezika, recimo. I ta nepromjenjiva činjenica ono je što trajno izluđuje refeudalizatore ovoga kulturnog prostora. Osobno im dosoljavam rane kad god i gdje god mogu. 

 | Author: Medija centar Beograd/CC BY-SA 3.0 Medija centar Beograd/CC BY-SA 3.0

Express: Objavljujete u (bez)brojnim medijima diljem bivše Jugoslavije i izvan nje. U čemu onda, kao kvalificirani čitatelj, nalazite svrhu - izuzimajući sad tu neposrednu, radničku “ljepotu posla”? U čemu novinarstvo ima humanu šansu?
Ponekad (često, gotovo uvijek?) mi se čini da je novinarstvo već propustilo svoje najbolje šanse... I odživjelo svoje najbolje dane. Barem ono što sam ja kao klinac i kao oblaporni čitatelj doživljavao kao bolju stranu novinarstva – ili, hajde, pisanja za novine – pa sam se time poželio baviti. Nije puno od toga ostalo, a radi se i na zatiranju preostataka. Mi koji smo ostali kao da smo neka družina koja bi trebala ispratiti taj stečajni postupak do kraja, pa kad je već tako, onda to i radimo, nastojeći pri tome ne sramotiti se, a možda još biti pomalo i poučni i zabavni. Pa dobro, nije ni to najgori mogući način da se profućka ljudski život.

Express: Opet malo o prizorima razlike, u povodu zagrebačke promjene vlasti, pobjede zeleno-lijeve opcije Možemo!. O tome ste događaju pisali, naglašavajući “kontekstualne razlike”. Ne bismo o detaljima razlika nego o vašem osjećaju (za) zagrebačke promjene, o kapacitetima drugačije paradigme. I “osjećaju za tajming” promjene u nekom sličnom smislu u Srbiji?
U Zagrebu se promjena dogodila kad joj je sazrelo vrijeme, čemu je, da se ne lažemo, bitno pomogla i jedna neočekivana smrt. U Srbiji, u nesretnom Beogradu osobito, nikakvo dozrijevanje ne vidim, ali možda samo ne gledam dovoljno dobro, ili možda ne znam ono što znaju samo neke više, metafizičke instance. A u međuvremenu stvari se tako radikalno mijenjaju, u najgorem mogućem pravcu, da bi jedina radikalna promjena na bolje bio konzervativno-konzervatorski povratak na staro, a to je nemoguće, kako nas uči dijalektika, i kako je mene učio moj profesor marksizma Đuro V., budući istaknuti hrvatski domoljub, veleposlanik, maloknjiževnik, velekatolik i prononsirani ljubitelj obiteljskih vrijednosti.  

Express:  Ljeto je: a vi niti plivate niti vozite automobil. Piše u vašoj biografskoj crtici negdje. Pojam godišnjeg odmora nije opcija? Svejedno: čime se bavite sad, koja vas literarna tema i/ili događaj zaokuplja? I literarnu preporuku za ljeto, ako je moguće, rado bismo... 
Bilo ljeto ili zima, istim se stvarima bavim, kod kuće u Novom Sadu ili negdje na (od)moru, u jednoj od dvije sjevernojadranske županije, posve svejedno. Čitam, dakle, gledam filmove i serije, idem u kazalište kad se ima gdje ići, i slušam muziku. Stereotipni alter-štreber, kao kod Woodyja Allena...  Što me je posljednjih mjeseci najviše uzbudilo? Recimo, “Domovina” Fernanda Aramburua i “Radio Siga” Ivana Vidaka. Od filmova, rumunjski “Bad Luck Banging or Loony Porn” Radu Judea, dragulj, remek-djelo. Ono što me ne uzbudi brzo zaboravljam. Stari se, ponestaje strpljenja za gnjavaže. Najradije otpadam (tako se to u Novom Sadu kaže) u mom omiljenom kafeu, u samom centru a opet u sjeni, i tamo najradije šutim, smješkam se neodređeno, diskretno zasviram zračnu gitaru dok me prate Jimmy Page ili Johnny Marr, pijuckam vino, gledam ljude, dangubim, tj. “gubim vrijeme”. Vremena je i općenito i pojedinačno sve manje, zato ga sve radije gubim.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.