Fusnote Mozartovog oca i račun za Krležu čuva gospođa Nada

Jedan je potres, 1880. godine, Hrvatski glazbeni zavod već preživio, nakon toga i tri rata, nekoliko sistema, preživjet će i opet - poručuju iz ove, najstarije i jedne od najljepših glazbenih institucija u Hrvatskoj. Snažni im je potres 22. ožujka nanio golemu štetu, jer izgurati sad treba zatvorena vrata zbog epidemije i sanaciju štete od potresa.

Vaša pomoć nam je sad potrebna više nego ikad!, naziv je javne kampanje kojom HGZ prikuplja sredstva za obnovu od potresa, ali i vapaj koji se pronio cijelim svijetom. Novac doniraju Zagrepčani, ljudi iz cijele Hrvatske, a glazbenici koji su se u HGZ-u školovali, ovdje nastupali ili su iz bilo kojeg drugog razloga uz njega vezani, donirajući svoju umjetnost također sakupljaju novac za obnovu. Jer ovo nije samo kuća glazbe, Zavod je i, otkrivamo prvi, riznica mnogobrojnih drugih blaga.

U obnovi od potresa otkrili su, naime, da se ispod bijeloga kreča na zidovima i na stubištu kriju ukrasi iz vremena kad je zgrada u Gundulićevoj podignuta, 1876. godine, samo šest godina nakon slične takve kuće u Beču, poznatog Musikvereina. Kako HGZ svoja velika otkrića tek planira predstaviti javnosti, donosimo samo djelić onoga što smo prvi vidjeli i fotografirali - kako u velikoj koncertnoj dvorani, tako i na stubištu te u drugim prostorijama.

Riječ je o prekrasnim, dosad skrivenim zidnim oslicima i skulpturama u kojima će, kaže nam predsjednica HGZ-a Romana Matanovac Vučković, zagrebačka publika nakon obnove moći također uživati. I koliko god da je potresno i teško ući u veliku dvoranu HGZ-a nakon potresa, toliko je i prekrasno vidjeti nova otkrića u njoj. No ohrabrujuće je, prije svega, čuti predsjednicu - prvu ženu na tome mjestu u 200-godišnjoj povijesti Zavoda - kad kaže da će za koncerte biti spremni već u rujnu.

- Hoćemo, zahvaljujući pomoći arhitekata, konzervatora i građevinara, uspjet ćemo u tome. Oni su se odazvali našem pozivu i odmah prionuli poslu iako su znali da u tom trenu nismo imali sredstva na računu za pokrivanje troškova sanacije. Prvi smo u Zagrebu nakon potresa podigli skelu i odmah krenuli u obnovu jer bi svaki novi dan čekanja značio i veću moguću štetu. Morali smo djelovati brzo jer je uništen bio čitav krov te bi ove kiše, da se nije požurilo, uništile cijeli HGZ - otkriva predsjednica.

Odvodi nas na obnovljeni tavan i opisuje kako je gore izgledalo nakon potresa. Urušeni krov, urušeni zabatni zidovi. Nevjerojatno, ali u samo dva mjeseca uspjeli su, zahvaljujući mnogima koji su priskočili u pomoć, krov dovesti u prvobitno stanje.

- Sad čekamo zakon o obnovi kako bismo vidjeli što još, kakva seizmološka ojačanja i druge faktore, moramo zadovoljiti. Tad ćemo puno više znati, pa i to koje će posebne linije financiranja biti dostupne za obnovu kulturnih dobara u centru Zagreba. No zgrada je već sad, zahvaljujući brzoj sanaciji krova, statički sigurna. Slijedi nam popravak stropa velike dvorane, posebnom tehnikom lijepljenja japanskog papira. Na taj će način ona postati potpuno sigurnom za korištenje, pa i kroz sljedećih nekoliko godina, dok sve ne obnovimo kako zakon bude nalagao. Ponovno sigurna, dvorana će u rujnu opet ugostiti ljubitelje glazbe - kaže predsjednica.

Jer upravo su svi oni kojima glazba i HGZ nešto znače u kampanji za obnovu dosad donirali gotovo 350 tisuća kuna. Najviši pojedinačni iznosi stigli su iz inozemstva, od hrvatskih glazbenika vezanih uz HGZ, koji žive u Liechtensteinu i SAD-u. Arhitekt Roman Šilje donirao je dio svojega rada za projekt obnove, a za preostale troškove je dao vrlo povoljne cijene.

Tvrtka Berigo Igora Aralice podigla je skelu bez ijedne kune uplate na račun jer vjeruju u HGZ i spremni su čekati da se prikupe sredstva za nužnu sanaciju. Restaurator Andrej Dokić, koji nam pokazuje otkrivene zidne oslike, također je započeo rad bez kune avansa, spreman čekati da se prikupe sredstva za naknadu troškova konzervatorsko-restauratorskih istražnih radova i sanacije stropova i zidova po vrlo povoljnim cijenama.

Ipak, sveukupan trošak hitne sanacije od potresa je oko 850.000 kuna. Riječ je o 4000 četvornih metara kulturnog dobra, od čega se krov prostire na tisuću. Ovisno o tome koliko novca bude na raspolaganju, plan je neke od novootkrivenih zidnih oslika vratiti u prvobitno stanje i pokazati publici kako je HGZ izgledao 1876., kad je dobio svoju trokatnicu u Gundulićevoj.

Priča o Zavodu je, međutim, i puno starija, stara gotovo 200 godina. Osnovan je daleke 1827. godine kao Društvo ljubitelja glazbe, što je ostao do danas. Nikad, ali baš nikad, čak ni u socijalizmu, nije bio državni niti je ikad bio gradski.  

Oduvijek samo građanski, u vlasništvu svojih članova - ljubitelja glazbe. Oduvijek se financirao sredstvima svojih članova, kojih je i danas oko 600, te od prihoda od vlastite djelatnosti. Koliko je duga njegova povijest, toliko je ovdje bilo i lijepih, ali i teških trenutaka. Sve te priče u starim zapisima, novinama, brošurama i partiturama, u arhivi Zavoda čuva muzikologinja i knjižničarka Nada Bezić.

Slušati njezine priče znači “odvremeploviti” daleko u prošlost, u neki bijeli Zagreb grad, i u njegove početke glazbenog i društvenog života. Prvi članovi Društva ljubitelja glazbe upisani su u siječnju 1827. i do kraja godine ih je, u tad malom Zagrebu s desetak tisuća stanovnika, bilo već 111. Tako se i Agram pridružio drugim gradovima Habsburške Monarhije u kojima su se građani okupljali u glazbenim društvima.

Među osnivačima su bili Georg (Juraj) Karl Wisner von Morgenstern, tad najškolovaniji glazbenik i nositelj glazbenog života Zagreba, trgovac Đuro Popović, između ostalih i glazbenici Ivan Padovec i Ferdo Livadić. Prvi koncert, na kojemu je nastupio Društveni orkestar koji su činili članovi Društva, priređen je 18. travnja 1827. u dvorani tadašnje Kraljevske akademije, danas Gornjogradske gimnazije na Katarininu trgu. Taj se datum smatra početkom rada Društva i obilježava se kao Dan HGZ-a.

Najpoznatiji počasni član Društva bio je Franz Liszt, kojemu je tijekom boravka u Zagrebu 1846. uručena povelja o počasnom članstvu i priređena serenada. Počasni članovi su bili i Julius Epstein, bečki pijanist i pedagog, rođenjem Zagrepčanin, Ludwig Walcker iz Ludwigsburga, graditelj orgulja zagrebačke katedrale, te istaknute osobe iz hrvatskog javnog života: Ljudevit Gaj, Janko Drašković, biskup Josip Juraj Strossmayer, glazbenici Ferdo Livadić, Ivan Padovec, Ivan Zajc, Franjo Ks. Kuhač, Milka Trnina i brojni drugi. HGZ je iznjedrio prvu glazbenu školu koja kontinuirano djeluje na našem prostoru, kao i Muzičku akademiju, kojoj je do prije pet godina bio i stanodavac. A onda prava “trač” poslastica iz brojnih priča gospođe Nade. Godina je 1895. i car Franjo Josip I. dolazi iz Beča u Zagreb otvoriti Hrvatsko narodno kazalište.

- Putuje satima, umoran je. Govorancije, opera, opet govorancije, već mu je dosta svega. Na kraju ga, sa svitom, dovode i ovamo, u Gundulićevu 6, da otkrije spomen-ploču samome sebi, koja je tu i danas. Dovode ga i da odsluša još malo glazbe, Mozarta kojega su za njega priredili učenici glazbene škole. Nije bio neki ljubitelj glazbe općenito pa zamislite koliko mu je dosadno moralo biti doći u mali Agram te slušati još i dječji koncert! - smije se gospođa Nada s nama, dok zamišljamo Franjino dosađivanje.

Kako bi ubio vrijeme, tijekom koncerta car je ustao i otišao na dno velike dvorane te započeo ćaskanje s Ivanom pl. Zajcem. Brbljali su tijekom cijelog koncerta, nitko ih, naravno, nije smio u tome spriječiti, ali tadašnje Narodne novine im nisu ostale dužne - i taj su detaljčić spomenule u izvještaju o carevu dolasku u Zagreb. No barem se Zajc imao čega sjećati, nema sumnje. Sam Franjo Josip ga je, jedinog, smatrao sugovornikom al pari.

Od prvoga su se dana u Glazbenom zavodu, osim finih koncerata, održavali i profani plesovi za građanstvo, sve do sredine 60-ih, nastavlja nam pričati knjižničarka. Priča nam i da su se Zagrepčani krajem 19. stoljeća bunili protiv izvođenja Brahmsovih djela jer je Nijemac, a onda i, koje desetljeće kasnije, protiv avangardnih kompozitora.

Glazbeni zavod je uvijek bio korak ispred svojega vremena pa su se izvodila i, primjerice, djela nizozemske avangarde, no publici je to bilo previše, bojkotirali su. Kako je u HGZ-u boravila i Muzička akademija, protutnjale su ovuda stotine studenata, boljih ili lošijih.

Bilo je uobičajeno, tamo negdje između dva rata, priča muzikologinja, da profesori studente koji loše sviraju uz dernjavu izbace iz prostorije, a za njima onda da “leti” i instrument. Zamislite da se nešto takvoga studentu dogodi danas, pomišljamo. Tijekom Drugog svjetskog rata ovdje su se, nastavlja gđa Bezić, na koncertima i priredbama koje su priređivali SS-ovci urlale fašističke pjesme. Pavelić nije dolazio na koncerte, odgovara nam knjižničarka. Ili barem ona ništa o tome nije pročitala u svojoj arhivi, a pročitala je cijelu.

- Pogledajte, ovo je rukopis arije iz opere ‘Lucio Silla’ Wolfganga Amadeusa Mozarta, na kojemu je njegov otac, Leopold Mozart, svojom rukom napisao: ‘Aria di Amadeo Wolfgango Mozart’, što je navedeno u svjetski poznatom popisu Mozartovih djela, tzv. Köchelu. Ovo je mladenačka Mozartova opera, prvi put izvedena kad je imao 16 godina, rukopis nije njegov, ali Leopoldov potpis jest. Rukopis je dio velike zbirke muzikalija don Nikole Udina Algarottija (1791. - 1838.) u vlasništvu Biskupije Krk. Kod nas se ovdje čuva još od 1935. godine - pokazuje nam knjižničarka.

Još je jedno povijesno blago HGZ-a i obračun Miroslavu Krleži iz 1930. godine.

- To je naš, doslovno, obračun s Krležom, šalimo se tako. Datira iz vremena kad je Krleža stvarno imao obračun s književnom zajednicom. Naime, održao je kod nas jedno predavanje, a kad se trebalo dogoditi drugo, na njega se digla hajka iz književničkih krugova jer je najavio da će kritizirati suvremenu književnu produkciju i kritiku. Stigla je zabrana predavanja, a mi smo mu ispostavili račun za prvo predavanje. Naplatio se ukupno 1781 dinar, od čega 1200 za ‘najam velike dvorane, 91 za elektriku, deset za plin, 50 za nadzor i tako redom’ - čita knjižničarka.

Kako je moguće da je HGZ preživio podržavljenje svega 1945., čudimo se, a gospođa Bezić nam odgovara kako je, nasreću, imao dobre zaštitnike - velike ljude i umjetnike - koji su nekako uspjeli utjecati i na taj sistem.

- U sobi predsjednice nalazi se vitrina koja svjedoči i tom vremenu. Naime, oko ključaonice se vide tragovi pečaćenja, koje nikakvo poliranje nije izbrisalo. Kiselina je uništila drvo. U vitrini su se nalazili važni dokumenti Zavoda i unutra su onda, s dvoranama, klavirima, kasom - zapečaćeni. Mogli su i nas, kao i ostala slična društva, ‘pojesti za doručak’, ali nisu. Sve su zapečatili od svibnja do jeseni 1945., i to je bio jedini period kad Zavod nije radio. Sve ostalo vrijeme jest, i u ratovima, stalno. Do jeseni su, međutim, naši zaštitnici, poput Svetislava Stančića i Ive Tijardovića, uspjeli s vlastima isposlovati da HGZ nastavi raditi kao i dotad - priča knjižničarka.

Odlaskom Muzičke akademije iz prostorija HGZ-a prije pet godina Zavod je ostao bez priljeva od oko 600 do 800 tisuća kuna godišnje.

- Nije se prilagodio tržištu, topila su se sredstva na računu i dio vodstva se sjetio da bi bilo najbolje zgradu ili prodati ili je dati u koncesiju za hotel. Ja sam tad bila samo član Društva i pozvana sam, kao pravni stručnjak, da članstvu koje se ‘diglo na noge’ pomognem oko pravnih pitanja. Uznemirila se, međutim, i javnost, s pravom. Bilo je skandala, svega, dosta napeto, ali smo uspjeli spriječiti ideju da HGZ postane nešto drugo - prisjeća se Romana Matanovac Vučković, koja je ovu volontersku funkciju preuzela u prosincu 2018. godine. Inače je profesorica na Pravnom fakultetu u Zagrebu, ali i bivša profesionalna glazbenica, gitaristica.

- Prijateljice mi u šali kažu da sam prva žena na čelu Zavoda unatrag gotovo 200 godina, a već ga drugi put obnavljam u samo godinu dana - smije se Matanovac Vučković.

Još je jedna, velika bitka pred ovim glazbenim i povijesnim draguljem. Koronu bi, kaže Matanovac Vučković, još nekako i preživjeli, no potres ih je jako uzdrmao, doslovno i financijski. Kao udruga građana, do daljnjeg nemaju nikakve vlastite prihode jer je prekinuta svaka koncertna djelatnost, najam prostora također. Ali umjetnost radi za umjetnost - brojni glazbenici su im već pomogli prikupljanjem donacija i održanim koncertima, a vodstvo HGZ-a ulaže maksimalni napor u pronalaženje načina financiranja obnove - prate se natječaji, proučavaju zaklade u zemlji i inozemstvu, traže se sponzori i planiraju donatorski koncerti.

- Ne, nećemo se predati, nipošto. Vidimo se u rujnu na koncertu - optimistično pozdravlja prof. Matanovac Vučković.