Moj život, i još nekoliko godina koje su mu prethodile, obuhvaćeni su glasom Gabi Novak. A onda i životi tih mojih mrtvih ljudi, gramofonskih ploča koje su kupovali i prema kojima su se različito odnosili. Nad njima blag i mekan, kao da nikada njime nije na nekoga podviknula, glas je Gabi Novak.
U jednoj od ladica Sepetarevca, među gomilama starih računa i novinskim izrescima s receptima za pripremanje zimnice, koje sam bez većih provjera trpao u veliku crnu vreću za smeće, jer bi svako zagledanje selidbu pretvorilo u beskrajan i nedovršiv proces, pronašao sam paragon-račun, ispisan kemijskom olovkom: “G. Novak – Otišel je, cijena 80 i datum 28. 11. 1969.” Papirić, jedva od dlana veći, slučajno mi je ostao u ruci. Slučajno sam na njega spustio pogled, i samo su teška muška ruka, kvalitetna kemijska olovka i neispisan, školnički rukopis, učinili da i nakon pedeset godina tekst bude toliko čitljiv da ga u tom letimičnom preletu pročitam.
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
