Kultura
337 prikaza

Gabriel Garcia Marquez- Istina se krije u javnim zahodima

1/3
PIXSELL
Pedeset izabranih novinskih članaka i kolumni šire čitateljstvo upoznaju s Márquezom kao novinarom. Ili, kako bi dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1982. rekao "želim da me pamte kao novinara”

Konkretno, posrijedi je presjek autorova novinarskog rada između 1950. i 1984. Naglasak valja staviti na kolumnističko stvaralaštvo, koje, pored informativne jasnoće, obiluje ironijom i crnim humorom. I koje, što u domeni pisanja kolumne ne predstavlja iznimku nego pravilo, nije opterećeno inzistiranjem na autorskoj ideološkoj neutralnosti. Zbog toga nije problem, osobito čitajući tekstove pisane za madridski El País, registrirati Márquezovu naklonjenost lijevim revolucionarnim tendencijama, koje su krajem pedesetih i dalje zahvatile Latinsku Ameriku. Naglasak je osobito na trima zemljama: Venezueli, Kubi i poslije Nikaragvi. Tekst napisan za kubanski list Revista de Casa de Las Americas nudi kontekst danas nezamislivom revolucionarnom vrenju. Naime, u godinama koje su prethodile lijevom prevratu Latinska je Amerika dominantno predstavljala prostor američki potpomognutih diktatura. Državama su upravljali generali. Izuzev brutalnog razračunavanja s neprijateljima režima i ograničenja slobode govora, ondašnja su latinoamerička društva bila obilježena enormnim socijalnim razlikama. Taj milje, Márquezu poznat od djetinjstva, utjecao je na neskrivene simpatije prema obratima koji su, usprkos proračunatoj zapadnoj historiografiji, proizašli iz naroda (kao NOB u Jugoslaviji). U tom duhu, ali i kao dokument vremena, valja čitati tekstove poput “Ne pada mi na pamet ni jedan naslov” ili “Sandinistički udar. Kronika napada na ‘kuću svinja’”. Potonji rekonstruira gerilsko djelovanje Sandinističke fronte nacionalnog oslobođenja (FSLN) u Nikaragvi, usmjereno prema diktatoru i zločincu Anastasiju Somozi Debayleu, svrgnutom 1979. i ubijenom u Paragvaju godinu poslije u operaciji “Reptil”.

 | Author: VBZ VBZ

To ne znači da novinar Márquez ne uočava mračnu stranu komunističkih režima, uz napomenu da je vidljivo gradiranje između socijalističkih prevrata u Latinskoj Americi i istočnog bloka u Europi. Opisujući Kubu nakon uvođenja američke blokade (“Kubanci suočeni s blokadom”), Márquez prepoznaje bitno – pravilnu raspodjelu dobara koja u kapitalističkom kontekstu nije izvjesna. Pišući o racionalizaciji, spominje prvi Božić od pobjede Revolucije, koji se slavio bez odojka, kao i o ograničenom broju igračaka u trgovinama. Zatim dodaje: “Međutim, i upravo zahvaljujući tom racioniranju, to je bio prvi Božić u povijesti Kube kad su sva djeca, bez ikakve razlike, imala barem jednu igračku”. Primjer je donekle usporediv s Jugoslavijom, koja je, na vlastitom putu socijalizma (a s kojeg se skrenulo na tehnokratsko-nacionalističku stranputicu), mogla podsjetiti na kubanski primjer, osobito ako uzmemo u obzir ondašnju zavidnu kvalitetu javno dostupnog zdravstva danas transformiranog u čekaonicu smrti. Zato Márquez o Mađarskoj Jánosa Kádára (“Posjetio sam Mađarsku”) piše kao o državi u kojoj vlada nepovjerljivost. Ljude je ukratko strah i nikom ne vjeruju, a istinu je o onome što narod misli moguće ustanoviti čitajući natpise u javnim zahodima. Naoružani prevoditelji koji ga prate u stopu podsjećaju na slična iskustva niza novinara koji su pisali o boravku u Sjevernoj Koreji.

 | Author: Reuters/Pixsell Reuters/Pixsell

”Skandal stoljeća”, središnji tekst knjige, predstavlja niz od 13 izvještaja iz Rima, u kojem je Márquez neko vrijeme bio dopisnik kolumbijskog lista El Espectador. Izvještaji se bave vjerojatnim ubojstvom Wilme Montesi (9. travnja 1953.). Posrijedi je slučaj koji je tih godina potresao cjelokupnu talijansku javnost, osobito zbog toga što je sjena sumnje pala na skladatelja Piera Piccionija, sina ondašnjeg ministra vanjskih poslova, kao i na glumačku zvijezdu Alidu Valli. Na kraju izvješća Márquez zaključuje kako je moguće da će u sljedećem razdoblju javnost konačno doznati što se dogodilo, no istodobno ostavlja otvorenom mogućnost da do konačnog razotkrivanja istine nikad ne dođe. Taj se skepticizam, možemo ga nazvati i oprezom, ispostavio razložnim: slučaj ubijene Wilme Montesi (koja “mrtva hoda svijetom”, kako u podnaslovu teksta stoji) ostao je enigma. Izvještaji su pisani koncizno, a dramska napetost i česti obrati, premda je posrijedi novinski tekst, neodoljivo podsjećaju na stil kriminalističkog žanra. Tome nasuprot, Márquez se ni u novinarskom radu ne libi “posegnuti” za poetikom magičnog realizma, osobito kad piše o mitsko-tradicijskom aspektu nárōdā karipske obale (“Neobično idolopoklonstvo u La Sierpi”) ili supersticiji kao kulturnoj univerzaliji koju prihvaća kao materijalizaciju poezije (“Utvara s cesta”, “Putne priče”).

 | Author: Reuters/Pixsell Reuters/Pixsell

U svojim kolumnama kritizira obrazovni pristup književnosti (“Književnost bez muke”), iskazuje divljenje prema Hemingwayu (“Moj osobni Hemingway”), naglašava ulogu prevoditelja književnih djela (“Jadni dobri prevoditelji”), svjedoči o iskustvu rasizma američkog juga (“Povratak u Meksiko”) ili pojašnjava kulturološku kompleksnost prostora iz kojeg je ponikao opisujući ga sintagmom “magijski sinkretizam” (“Još nešto o književnosti i zbilji”). Među pet njemu najvažnijih knjiga ističe “Rječnik španjolskog jezika”. Spomenutu kulturološku degradaciju povezuje s onom ekološkom (sudbina rijeke Magdalene opisana u tekstu “Povratak izvorima”). Knjiga je zaključena komentarom pod naslovom “Kako se piše roman?”. U njemu Márquez, spominjući spašenu priču koja je prethodno završila u košu, ističe važnost uvažavanja različitih pogleda na tekst, pritom kao primarni uzimajući, dakako, estetski kriterij. Koji objašnjava njegovo neskriveno poštovanje prema nesuđenom nobelovcu Borgesu, usprkos gdjegdje natuknutim svjetonazorskim razlikama. Praksa je to koja je u suvremenoj hrvatskoj književnosti uglavnom šutke napuštena. Bit će zato što su ovdašnji podanici bipolarnog ideološkog imperativa, ne želeći riskirati s literarnom izvrsnošću, uglavnom skloni konformizam pretpostaviti kvalitativnom riziku. Onako kako velikan latinoameričke i svjetske književnosti, otvoren za estetski trijumfalizam, ni praktički, kao ni teorijski, nije činio. Toliko da se, i prije nego što mu je dodijeljena Nobelova nagrada, nije ustručavao kritizirati Švedsku kraljevsku akademiju zbog dodjele priznanja Winstonu Churchillu (“Bauk Nobelove nagrade”), a usprkos njenoj krilatici, koja glasi “Talent i okus”. Naposljetku, kad bismo novinarsko-kolumnistički rad G. G. Márqueza pokušali usporediti s ovdašnjim primjerima, zahvalno bi bilo spomenuti Feralove veterane (posebice Dežulovića), pa i, osobito kad su vanjskopolitičke teme posrijedi, Ivu Mihovilovića, danas uglavnom na našu sramotu zaboravljenog Spectatora.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.