Nedavno nas je napustio Boris Bućan, jedan od naših najvećih umjetnika. Slikar i grafički dizajner koji je doživio brojna međunarodna priznanja. Njegovi radovi u postavu su MOMA-e, prestižnog londonskog Victoria & Albert Museuma u Londonu te također u zagrebačkom MSU. Proslavio ga je plakat za "Žar pticu" Igora Stravinskog. Plakatom i dizajnom počeo se baviti još u studentsko vrijeme, radeći za galeriju Studentskog centra te nastavio sve do devedesetih godina prošlog stoljeća, nakon čega se vratio slikarstvu. U početku je studirao u Ljubljani, ali se ubrzo prebacio na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. U prvoj se fazi sedamdesetih nametnuo kao konceptualni umjetnik radeći intervencije u javnom prostoru, a nakon toga okreće se crtežu, slici i, naravno, plakatu.
Rođen je 1947. godine i nije imao nimalo lako djetinjstvo. Otac mu je bio optužen kao informbiroovac te je odveden na Goli otok, a za majku podrijetlom iz Ukrajine je kasnije saznao da je, tijekom 2. svjetskog rata, bila poslana na prisilni rad u Njemačku. Zbog toga je u jednom intervjuu za Večernji list prije nekoliko godina izjavio da nikad neće biti ni ljevičar ni desničar. Rekao je da ljevičarima i nasljeđu komunizma ne vjeruje, ali da isto tako nikad ne bi mogao pripadati desnici.
Povodom njegove smrti objavljeno je mnogo tekstova. Tjednici i portali puni su vijesti o preminulom, u nekim slučajevima neukusno se ulazi u pokojnikov privatni život. U potrazi za pričom o Borisu Bućanu koja ne bi bila tipični "In memoriam" obratila sam se poznanicima. Tko ga je zapravo poznavao? Kakav je bio kao osoba?
"Živio je povučeno i nije imao potrebu okupljati grupe ljudi oko sebe", govori mi slikar Željko Lapuh u telefonskom razgovoru i dodaje: "Znao je popiti kavu s kolegama, pozvao bi me za stol kad bih ga sreo u prolazu na Britancu. Ali kontakt nije išao dalje od toga". U razgovoru s povjesničarom umjetnosti Eneseom Quienom doznajem nešto o njihovim druženjima i Bućanovoj široko poznatoj naprasnoj naravi, ali mi Quien priča kako je prijateljstvo ipak puklo. "Znao je biti čak i grub u svojim izjavama kad bi kritizirao ono što je smatrao kičerskom umjetnosti", svjedoči Quien.
Polako počinjem shvaćati da Boris Bućan zaista nije bio jednostavna osoba i da neću lako doći do zanimljive priče. Jedan njemu blizak prijatelj priznaje da je istovremeno ostao među svega nekoliko ljudi u gradu koji su još s Bućanom razgovarali.
Što je to bilo u naravi čovjeka koji se krio iza svih tih briljantnih plakata te iza stotina slika i crteža? Quien i Lapuh mi sugeriraju da razgovaram s jednim fotografom. Draženom Kalenićem. "Uvijek je sjedio s njim na Britancu", govore obojica. Pa, eto, krećem u potragu za Draženom Kalenićem, čovjekom koji je praktički svaki dan bio s Bućanom na kavi. Nakon nekoliko pokušaja i uz pomoć fotografa Ognjena Karabegovića dolazim do Kalenićeva broja.
"Imate sreće, obično se ne javljam na nepoznate brojeve!", prvo je što mi je Kalenić rekao. Nakon što sam mu objasnila zašto zovem, počinjemo neformalan razgovor u kojemu mi govori da upravo završava novi roman. Već se dugo ne bavi fotografijom, objavio je dva romana dosad i, evo, upravo završava posljednje stranice sljedećeg. Pristaje na intervju. Bućana poznaje od 1973. I njihovo je prijateljstvo puklo prije nekoliko godina, ali i dalje ima najbolje mišljenje o njemu kao umjetniku i osobi. "Gledajte, reći će vam ljudi da je bio naprasit, ali to je zato što je bio izuzetno emotivan i hipersenzibilan čovjek", kaže Kalenić pa nastavlja: "Sav je bio u umjetnosti, radio je stihijski, emotivno, bio je prepun ideja, one su ga nosile da uvijek radi nešto novo, da se ne ponavlja. Ljudi ne razumiju da je sav bio u tome. Radio je kompulzivno, pod velikim unutarnjim pritiskom!". Posvađali su se zbog gluposti, o tome ne želi razgovarati, ali uzorak mi postaje jasan. Bućan se pred kraj života posvađao gotovo sa svima.
Dok smo sjedili na kavi, kakvih je, kaže, "s Bućanom popio tisuće", nailaze neki znanci. "Bio je težak!", govore svi. To je, čini se, univerzalna istina o ovom čovjeku. Prisjećam se čitanja o njegovu ranom radu, zapravo akciji u javnom prostoru. Povodom svoje izložbe u Galeriji suvremene umjetnosti na krovu zgrade nacrtao je crveni križ - univerzalni znak za bolnice, koji služi kao upozorenje da se zgrada ne smije bombardirati. Pitam se je li to možda bila poruka osjetljivog čovjeka - "Ne bombardirajte me!". Ali teško je to reći.
Vraćamo se Bućanovu radu. Kalenić mi priča o "Žar ptici". "Ta kombinacija tri nijanse zelene i karmin crvene. To je glazba! Iz tog plakata čuju se zvuci Stravinskog!", kaže oduševljeno. Da, razmišljam prvi put. Komplementarne boje, disharmonija koja funkcionira... To jest Stravinski. Kalenić me podsjeća i na plakat Shakespearea s dudom koji je Bućan izveo za Dane mladog teatra. Dosjetljivo, lucidno, očuđujuće, provokativno. Onako, bućanovski.
Govoreći o njegovu radu, Kalenić inzistira da je Bućan prvenstveno slikar. "I njegovi plakati su slike! Oslikavao ih je ručno!" Kratko raspravljamo o tome kako je Bućan svoje plakate doživljavao kao slike i dizajn kao umjetnost. Kalenić govori o ciklusu "Art". "Portretirao je brendove kao umjetnost!", daje svoju interpretaciju. Dalje mi otkriva Bućanov slikarski proces. Uvijek je radio s četkama od konjske dlake. I koristio krpe za razmazivanje boje. Ponavlja mi da je radio stihijski, ali pošteno i temeljito te dodaje: "Nije volio oponašanje. Uvijek je težio originalnosti. Bio je izvan svih kategorija, nije želio razmišljati ni o čemu osim o umjetnosti". Bućanovi crteži i slike nastajali su u jako kratkom vremenu. "Crtao je ideju, samu ideju, potom bi dorađivao stvar formalno." Kalenić priča o njegovoj neviđenoj kreativnosti i stvarateljskom impulsu. "Bio je jedan od najvećih, ali je stalno sumnjao u svoj rad. Nije volio svoje slikarstvo u 90-ima, ali je, po mojemu mišljenju, cijeli njegov opus izvrstan" Dalje propitujem o toj samosumnji i njegov mi dugogodišnji prijatelj govori da je Bućan, na neki način, stalno revidirao svoj opus, poboljšavao. "Bio je impulzivan, ali je bio perfekcionist", zaključuje taj dio razgovora. Još neko vrijeme razgovaramo o slikarstvu i čovjeku koji je stajao iza njega te mi Kalenić otkriva da je Bućan, u stvari, bio samozatajan. "Nije bio karijerist", kaže Kalenić.
Upitan o njihovu prijateljstvu, govori da zapravo nikad nije znao zašto ga je Bućan izabrao za prijatelja. Znali su popiti kavu čak i dva, tri puta dnevno i onda odlaziti u atelje. Uvijek u atelje, zbog čega smatra da je svrha njihova prijateljstva bila da mu Bućan pokaže slike. "Meni je pokazivao sve. Razgovarali smo o novim radovima te ih procjenjivali. Doduše, nije volio kritiku. Nije mu se sviđalo kad bih rekao da mi se nešto ne sviđa. Također, jako bi se uzrujao ako netko nije shvatio rad."
Pred kraj našeg razgovora do stola dolazi Mirko Ilić. Upoznajemo se i pitam ga želi li reći nešto o Bućanu. "Upoznao sam ga kad sam imao 17 godina. Posjet njegovu ateljeu bio mi je prvi u životu. To je bilo neopisivo uzbuđenje." I govori da mogu citirati sljedeću izjavu. "Imao sam neizmjernu sreću da sam mu mogao sve reći u lice. I lijepo i ružno. Tako da mu ne moram, kao neki, slati poruke sad kad je mrtav."
U glavi mi se nastavlja priča o preosjetljivom, impulzivnom, naglom umjetniku. Ali počinjem shvaćati da ni to nije važno. Boris Bućan je bio veliki umjetnik, dobre strane impulzivnosti i osjetljivosti manifestirale su se u radu, a loše, kako se čini, u međuljudskim odnosima. Odlazeći, Ilić dodaje još nešto. "Sljedeće godine, velika izložba Bućanovih plakata u Poster House u New Yorku!" Pitam ga je li ozbiljan, govori da jest.
Zato što na kraju to i jest ono što je važno. Njegov rad, a ne priča o njemu. Jer o Bućanu, na kraju dana, i pišemo i pričamo zbog njegove umjetnosti.
