’Evala Katarina’, kaže mi Vladimir Mićković, umjetnik, akademski kipar, slikar, grafičar i glazbenik dok razgovaramo uoči izlaska njegova novog albuma ‘Evala Mare, evala’ objavljenog u izdanju PDV Recordsa iz Zagreba, koji je od danas dostupan na svim streaming servisima.
Pet je to pjesama koje su njegova glazbena plovidba Mediteranom. Putovanje koje su Vladimir & Kalafat - ansambl svih glazbenika iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Italije, Izraela, Maroka i Srbije koji su gostovali na Vladimirovim pjesmama - započeli svojim prvim albumom “Riva degli Schiavoni”, a nastavili drugim “El Shatt”, ponovno prati neke davne naše pretke, Dalmatince koji su se otisnuli morem, istim onim morem uz koje mi živimo, ovaj put prema Istanbulu. U te su krajeve odnijeli svoj jezik i svoje pjesme, a pjesme i govor su vraćali u svoje zavičaje, stvarajući tako jednu novu kulturu Dalmacije, onu nama danu u nasljeđe. Vladimirov pogled na Mediteran onaj je Fernanda Braudela, ovako bi mogao zvučati i Matvejevićev “Mediteranski brevijar”.
Upravo je pripovijest ono od čega Vladimir Mićković polazi na svoja glazbena putovanja. A “Evala, mare, evala” vodi na kraj 19. stoljeća, kad mnogi ljudi iz Dalmacije odlaze u Istanbul gdje su se potom ostvarili kao mornari, brodograditelji, tiskari, kapetani, inženjeri i kartografi.
“Jedan od takvih ljudi je bio Jusuf Mašković”, podsjeća me Mićković na priču o Dalmatincu koji je u ranijim migracijama otišao u Carigrad te se našao na sultanovu dvoru, pa u rodnom kraju sagradio i vlastiti impresivan Han u blizini našeg Vranskog jezera, maštajući o svom Topkapi Saraju.
Na albumu se nalazi jedna Mićkovićeva autorska pjesma, sa stihovima posuđenim iz “Ribanja i ribarskog prigovaranja”, pjesme Ljube Stipišića Delmate “Testamentum” i “Namisto molitve”, te dvije obrade tradicijskih dalmatinskih i manje poznatih klapskih pjesama, koje Mićković izmješta iz Dalmacije, pjeva glasom tih iseljenika, sad već Levantinaca. One su odabrane jer su u njima uplivi glazbe drugih prostora, elementi sefardskih pjesama i južnjačko melankoličnih mostarskih sevdalinki, čime svjedoče o tom jedinstvu mediteranskih naroda, ispreplitanju kultura i nasljeđa.
Upravo je pripovijest ono od čega Vladimir Mićković polazi na svoja glazbena putovanja
Tim je pjesmama pripisao zamišljenu pripovijest, vjerojatnu i moguću, njome ih povezao, pa se album sluša kao priča o mornaru koji kreće put Carigrada. U prvoj ga pjesmi ispraća glas Dubrovkinje koja pjeva “da je tinta sinje more, da je knjiga ravno polje” i ostaje s njim kao eho na dugom putovanju, da bi u drugoj stigao u Istanbul, gledao sa zidina veliki grad i riječima Petra Hektorovića, kao posvetu iseljenim Hvaranima, pitao se “zašto zlato blidi, tere nima mira”. Taj zamišljeni mornar pjeva “propi san svu mladost, a ne mogu tugu”, pjesmu Ljube Stipišića Delmate, u istanbulskoj mahali Ferikoy - tako to zamišlja Mićković - gdje potom susreće Splićanina, a on mu čuvši njegovu tužnu pjesmu pripovijeda o svojoj ljubavi koja je ostala za njim kod Gospe od Pojišana, nedaleko od splitskog Pazara, gdje je po vjerovanju nastala prva sevdalinka o ljubavi Mare i Adela.
“Kada lamentira ‘kome ću te ostaviti moja ljuta rano’, kao da u glasnice priziva Silvanu Armenulić i Tomu Zdravkovića, i njihove ljubavne stihove.”
Istraživanje i rad na albumu trajali su gotovo dvije godine
Stvarajući glazbu, imao je Vladimir Mićković pred sobom geografsku kartu. Često se putovalo za dana, tako nam govore brodski dnevnici. Prva luka nakon isplovljavanja iz Dalmacije tako je u Albaniji, a sljedeća na Krfu, govori mi, što znači da je dalmatinski mornar tamo morao prenoćiti, zato prva pjesma priziva albansko, epirotsko višeglasje, koje se onda pretače u sedmoosminski takt, karakterističan za Albaniju, Makedoniju i Grčku. Kasnije su na albumu prisutni i zvukovi lutnje, klarineta, neja, gusle u “Testamentu”, tu je i turski tradicionalni instrument kanun - tu su, ukratko, utjecaji nasljeđa svih prostora koje se to putovanje dotiče. Važan dio ovih pjesama čine instrumentalne dionice, one nose glavnu pripovjednu nit jer riječi su, kaže, ponekad nedovoljne. Tim je tradicionalnim instrumentima pušteno da pričaju za sebe, zvucima čaršije, bazara, mehane, bukom stambolskih dokova - i njih je ipak projektirao Dubrovčanin Alphonse Čingrija.
Rado ističe ljude čiji ga je rad oduševio i na taj se način uvezao u album. To je, naposljetku, njegovo nasljeđe, jednako kao i tradicionalni dalmatinski napjevi koje su mornari odnijeli u Istanbul.
Veliku je podršku imao od talentirane glazbenice Sare Renar
Istraživanje i rad na albumu trajali su gotovo dvije godine. Veliku je podršku imao od glazbenice Sare Renar, koja je otpjevala dio vokala, te glazbenika Dimitrija Simovića, čije bas dionice slušamo na albumu. S njima je stvarao i u okviru umjetničkog festivala i kolonije “MARS” na Mljetu, gdje se razvijala i ideja albuma te njegova priča. Velik je utjecaj tu Roberta Waltla i redatelja Ivice Buljana te njihova interdisciplinarnog pristupa stvaranju, s obzirom na to da je Mićković s njima surađivao na predstavi “Noć s Aleksom” u mostarskom HNK.
Na naslovnici albuma onaj je Istanbul u koji danas stižemo, isječak jedne tradicije drugačije od one mitologizirane, autorice Toni Soprano Meneglejte.
A naslov - ako vas na nešto podsjeti, neka vas podsjeti. “Kao što je Miljenko Jergović u svojoj knjizi ‘Inšallah Madona, inšallah’ inspiriran sevdalinkama i klapskim napjevima ispisao svoje priče, tako i ja polazim od našeg muzičkog naslijeđa i domaštavam moguće životne puteve protagonista iz pjesama”, kaže Vladimir Mićković. U naslovu albuma tako je Turska, naša prisvojena Turska u jednom svakodnevnom, nehajnom uzdahu, tu je i more, u njemu i Madona. Prave sličnosti nisu i ne trebaju biti slučajne. Poslušajte zato “Evala Mare, evala”, poslušajte i “Riva degli Schiavoni” i “El Shatt”, vrijedi tim morima zaploviti.
