Gordan Nuhanović: 'U današnjem svijetu više nema bijega...'

U Zavodu za apatiju dan je kao i svaki drugi. Po hodnicima gužve: poslušno natiskani u redovima za provjeru stupnja zagađenosti apatijom, ljudi strpljivo čekaju redovito obavezno testiranje. Jesu li apatični? Gotovo da i nema nekoga tko to nije, barem rubno. A to znači neprekidnu prismotru, praćenje stanja, mjerenje promjena, a kad razina apatije dosegne opasnih 9 stupnjeva Zekan-Lazzarijeva detektora, izolaciju i strogi nadzor stručnjaka apatologa u iščekivanju konačnoga “istrčavanja”, razine pucanja, nakon koje je oboljelome toliko svejedno da će u pravilu istrčati gol na ulicu. U Hrvatskoj je, naime, u jednoj njenoj regiji, izbila epidemija. Epidemija apatije, masovna društveno-medicinska kriza nastala kao rezultat višedesetljetne političke nebrige. Službene institucije države problemu su pristupile pragmatično, stvaranjem izolirane enklave, svojevrsne “države unutar države”, u kojoj vrijede posebna pravila: u distopijskom svijetu novog romana Gordana Nuhanovića, “Zavod za apatiju”, (Naklada Ljevak) pojedinac postoji tek kao proizvod društva, a kad taj proizvod pokazuje znakove zamišljenosti bez misli, nezainteresiranosti i općenite odsutnosti bilo kakve naznake osjećaja sreće, jasno je da treba uprijeti sva raspoloživa sredstva ne bi li se to društvo nekako izliječilo. Jer samo zdravo društvo stvara zdravog pojedinca! A, kako to obično biva, iz braka nezdrave ambicije i nesposobnosti – na što će nas podsjetiti ova Nuhanovićeva duhovita autoironična društveno-politička satira – rađa se zdrava i snažna birokratska represija koja u pravim okolnostima neograničenih ovlasti cvate, raste i razvija se, na ponos i diku roditelja i rodbine. Novinar, književnik i putopisac Gordan Nuhanović (1968.) napisao je dosad dvije zbirke priča, dvije putopisne knjige i tri romana. Priče su mu prevedene na više stranih jezika i uvrštene u domaće i inozemne antologije. U njegovoj 20 21 novoj knjizi zrcali se jedna uvrnuta realnost: građani se diferenciraju prema dobi, profesiji, spolu i razini apatičnosti, pri čemu se mjere takvi pokazatelji kao što je količina smijeha, sklonost pjevušenju, sposobnost donošenja odluka, podložnost izrazima oduševljenja… Postoji čak i projekt financiran iz Fonda EU za sanaciju posljedica razornog djelovanja politike na ljudsku psihu, a za one manje pokretne država se pobrinula organizirati testiranje za građanstvo u apatobusu. Izvanredno duhovit autor, nepopravljivi cinik, zaljubljenik u marginalno i marginalce, Nuhanović je lucidan i sugestivan pripovjedač, čiji roman “Zavod za apatiju” majstorski parodira hrvatsku stvarnost, razotkrivajući mnogo autoimunih bolesti suvremenosti koje poput tempiranih bombi opasno pulsiraju krvotokom društva, nesvjesne pandemije koronavirusa, na koju ovaj roman neugodno podsjeća, do te mjere da “Zavod za apatiju”, kako će uostalom priznati i autor, gotovo pa gubi predznak “distopičan” i postaje – tragikomičan.