Kultura
308 prikaza

Gordan Nuhanović: 'U današnjem svijetu više nema bijega...'

1/11
Sandra Šimunović/PIXSELL
U Hrvatskoj je, naime, u jednoj njenoj regiji, izbila epidemija. Epidemija apatije, masovna društveno-medicinska kriza nastala kao rezultat višedesetljetne političke nebrige.

U Zavodu za apatiju dan je kao i svaki drugi. Po hodnicima gužve: poslušno natiskani u redovima za provjeru stupnja zagađenosti apatijom, ljudi strpljivo čekaju redovito obavezno testiranje. Jesu li apatični? Gotovo da i nema nekoga tko to nije, barem rubno. A to znači neprekidnu prismotru, praćenje stanja, mjerenje promjena, a kad razina apatije dosegne opasnih 9 stupnjeva Zekan-Lazzarijeva detektora, izolaciju i strogi nadzor stručnjaka apatologa u iščekivanju konačnoga “istrčavanja”, razine pucanja, nakon koje je oboljelome toliko svejedno da će u pravilu istrčati gol na ulicu. U Hrvatskoj je, naime, u jednoj njenoj regiji, izbila epidemija. Epidemija apatije, masovna društveno-medicinska kriza nastala kao rezultat višedesetljetne političke nebrige. Službene institucije države problemu su pristupile pragmatično, stvaranjem izolirane enklave, svojevrsne “države unutar države”, u kojoj vrijede posebna pravila: u distopijskom svijetu novog romana Gordana Nuhanovića, “Zavod za apatiju”, (Naklada Ljevak) pojedinac postoji tek kao proizvod društva, a kad taj proizvod pokazuje znakove zamišljenosti bez misli, nezainteresiranosti i općenite odsutnosti bilo kakve naznake osjećaja sreće, jasno je da treba uprijeti sva raspoloživa sredstva ne bi li se to društvo nekako izliječilo. Jer samo zdravo društvo stvara zdravog pojedinca! A, kako to obično biva, iz braka nezdrave ambicije i nesposobnosti – na što će nas podsjetiti ova Nuhanovićeva duhovita autoironična društveno-politička satira – rađa se zdrava i snažna birokratska represija koja u pravim okolnostima neograničenih ovlasti cvate, raste i razvija se, na ponos i diku roditelja i rodbine. Novinar, književnik i putopisac Gordan Nuhanović (1968.) napisao je dosad dvije zbirke priča, dvije putopisne knjige i tri romana. Priče su mu prevedene na više stranih jezika i uvrštene u domaće i inozemne antologije. U njegovoj 20 21 novoj knjizi zrcali se jedna uvrnuta realnost: građani se diferenciraju prema dobi, profesiji, spolu i razini apatičnosti, pri čemu se mjere takvi pokazatelji kao što je količina smijeha, sklonost pjevušenju, sposobnost donošenja odluka, podložnost izrazima oduševljenja… Postoji čak i projekt financiran iz Fonda EU za sanaciju posljedica razornog djelovanja politike na ljudsku psihu, a za one manje pokretne država se pobrinula organizirati testiranje za građanstvo u apatobusu. Izvanredno duhovit autor, nepopravljivi cinik, zaljubljenik u marginalno i marginalce, Nuhanović je lucidan i sugestivan pripovjedač, čiji roman “Zavod za apatiju” majstorski parodira hrvatsku stvarnost, razotkrivajući mnogo autoimunih bolesti suvremenosti koje poput tempiranih bombi opasno pulsiraju krvotokom društva, nesvjesne pandemije koronavirusa, na koju ovaj roman neugodno podsjeća, do te mjere da “Zavod za apatiju”, kako će uostalom priznati i autor, gotovo pa gubi predznak “distopičan” i postaje – tragikomičan.

 | Author: Naklada Ljevak Naklada Ljevak

BestBook: U romanu ‘Zavod za apatiju’ stvarate alternativni kulturni imaginarij koji apatiju tretira kao endemsku pojavu koncentriranu na jednu hrvatsku regiju, gdje država provodi neku vrstu institucionalnog totalitarizma nad narodom koji je izgubio volju za bilo kakvim otporom. Epidemija apatije, citiram, posljedica je višegodišnje opresije jedne političke opcije, siromaštva, dugotrajnog izlaganja tradiciji, klerikalnom nacionalizmu, korupciji, moralnom posrtaju elita… Je li to vaša dijagnoza aktualnog stanja hrvatskog društva?

Iskreno, roman sam počeo pisati prije pet godina, tako da su me događaji s koronom zaskočili, ne samo kao građanina nego i kao pisca, a i roman je izgubio ponešto od svoje distopijske naravi. Oni malobrojni koji su znali o čemu pišem savjetovali su mi da izaberem neku realniju, životniju temu, no ja sam se uporno držao apatije, ili je možda točnije da se apatija držala mene… Također moram napomenuti da se roman ne zasniva na strogo znanstvenom prikazu apatije, bilo bi to literarno dosadno, tako da sam si uzeo slobodu u mnogo čemu, pa tako i u nekim manifestacijama apatije. Postoji Zavod, postoje apatolozi – borci protiv apatije, postoji čak i jedna apatična romansa, a iznad svega, tu je narod koji treba nekako liječiti, ali je pitanje kako, kojim metodama i slično. Sve u svemu, pokušao sam oblikovati društveni roman u kojem se sve vrti oko apatije a da, unatoč tome, ovo ne ispadne apatičan roman. Što se poruke tiče, ona je nedvojbena: la vita e bella.

BestBook: Ne stječe se dojam da je život naročito lijep i vašim protagonistima. Osim možda onima kojima je doista sve već postalo svejedno! Znači, bolje bi nam bilo da ispraznimo glave i prepustimo se buljenju u daljinu?

Ne, upravo suprotno. Zato sam i izmislio svu ovu mašineriju koja se bori protiv apatije, iako, barem zasad, bezuspješno. Nešto što se desetljećima taložilo u čovjeku i što određuje društvo nemoguće je ‘izliječiti’ u trenutku. Analogija bi se lako našla, recimo, u kulturi nečitanja, o kojoj se sad puno jadikuje: ako ste desetljećima prezirali duhovni razvoj nacije, dvije-tri parole neće je privesti knjizi. Tako je i u epidemiji apatije.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

BestBook: Spomenuli ste ljubavnu romansu, zapravo su dvije, iako je jedna već završila u vrijeme u kojem se odvija radnja romana. Ljubav, dakle, nalazi put i do priče o apatiji, ali paradoksalno, u ovoj knjizi, ljubav ne pobjeđuje. Moram priznati da sam bila malo razočarana.

Ljubav ovdje gubi i to je najstrašnije…

BestBook: Naravno, nemoguće je u aktualnim okolnostima ovaj roman ne čitati kao originalan odgovor na pandemiju koronavirusa. Sudeći prema prosvjedima protiv Covid mjera kojima ovih dana svjedočimo, čini se da je današnju Hrvatsku zaposjeo duh otpora koji je kritičku kulturu zamijenio kulturom huškačke paranoje. Je li ova priča vaš pokušaj da humorom unesete malo smisla u svijet koji vas okružuje? Je li to uloga književnosti?

Kažem, pandemija me zaskočila pred kraj romana, nisam imao namjeru fikcionalizirati korona situaciju, ali izgleda da se ni bijeg u distopiju više ne isplati. U današnjem svijetu više nema bijega, nemoguće je pobjeći od svemogućeg društva, a pitanje je da li je bijeg moguć u mašti.

BestBook: Sve su to okolnosti u kojima se prirodno nameće i pitanje uloge književnosti! Dakle, po vama, ima li književnost neku ‘ulogu’?

Kad se književnosti propiše neka uloga, uvijek nastaju problemi, a to znamo iz novije povijesti. Roman je i danas ono što je još od Cervantesa: mudrost neizvjesnosti, propitivanje, borba protiv dogmatičnosti. Ako postoji neka uloga romana, onda bih se složio s Kunderinom opaskom o tome da je uloga, odnosno smisao romana, da svijet života drži pod stalnim svjetlom, da nas izbavi od zamki redukcionizma i pojednostavljivanja kojem teži naša epoha.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

BestBook: Od vašeg posljednjeg romana prošlo je malo više od sedam godina. Zašto toliko dugo? Jeste li i vi možda u tom razdoblju patili od apatije? Što vas je baš sad ‘pokrenulo’, dok se ostatak društva nalazi praktički na rubu masovne depresije?

U međuvremenu sam objavio dvije knjige putopisa iz Sovjetskog Saveza, okušao se u drugom, putopisnom žanru, koji me oduvijek privlači. Zašto toliko dugo bez romana? Ima ona anegdota o sinu koji je uporno odbijao govoriti nekoliko godina, a kad se napokon oglasio, pitali su ga – zašto si šutio toliko? Odgovorio je: ‘Nisam imao nikakvih zamjerki’.

BestBook: U totalitarnom društvu poput onoga kakvo opisujete u romanu, pisanje može biti vrlo opasan posao. U demokratskoj kulturi, naprotiv, pisati mogu svi, sve. Tako je, paradoksalno, u slobodnom društvu narativ postao zabava bez utjecaja. U svojem se prethodnom romanu, ‘Agenti kulture’, bavite festivalizacijom književnosti; je li se u tom smislu u međuvremenu nešto promijenilo u našem odnosu prema kulturi, književnosti? S obzirom na to da ste – osim što ste kulturni radnik – i kulturni novinar, kakva su vaša iskustva; imate li osjećaj da prosječni Hrvat zna da se nalazimo usred Godine čitanja, znači li mu to išta?

 Ako čovjeku nije usađeno uvjerenje da je čitanje Krleže, ili Camusa, ili Platona, od presudne važnosti za njega, uzalud svaki nagovor na čitanje. A to usađivanje ili inficiranje dolazi najviše iz kuće, tek je onda škola, a važna je i atmosfera u društvu, koja je kod nas izrazito materijalistička. Mladi, po uzoru na svoje roditelje, smatraju da je čitanje gubitak vremena, nešto promašeno, luzersko, arhaično… Ali, kad već razgovaramo o čitanju, mislim da pitanje zapravo nije koliko se čita – štošta se danas ionako podmeće kao knjiga. Važnije od toga je što se čita. Mnogi se takozvani gutači fabule samo opuštaju u knjigama, nemam ništa protiv toga, ali čitanje nije opuštanje nego umaranje. Naravno, umaranje koje donosi zadovoljstvo. A što se tiče gužve u našem književnom šesnaestercu, to je činjenica. Ponekad mi se čini da imamo više pisaca i spisateljica nego publike, a tu su i društvene mreže, koje proizvode zabrinjavajući manjak samokritičnosti, jer broj lajkova može biti varljiv, često ne govori o kvaliteti neke knjige. Danas se vrlo teško prima loša kritika, ispada da je kritičnost plod nečijeg bolesnog uma, a ne slabih točaka knjige o ko22 23 joj je riječ, a u takvoj situaciji najlošije prolazi književnost kao takva.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

BestBook: Budući da se knjigama profesionalno bavite i kao pisac i kao novinar, moram pitati kakav suživot imaju ta dvojica, Gordan Nuhanović novinar i Gordan Nuhanović pisac. Smetaju li jedan drugome ili, naprotiv, vaša književnost ima i neke koristi od vaše novinarske profesije?

Ima koristi jer sam stalno u knjigama, mada i to ponekad uzrokuje zamor, zasićenje, ali to su tzv. poetski problemi. Uglavnom ne smetamo jedan drugome, vodimo mirnu koegzistenciju usprkos hladnom ratu oko nas.

BestBook: ‘Zavod za apatiju’ može se čitati i kao svojevrsno upozorenje na ‘umrtvljenost duha’ istočne Hrvatske, zbog osjećaja napuštenosti i iznevjerenih očekivanja. Rođeni ste Vinkovčanin; je li stvarnost zaista tako strašna za Slavoniju? Je li, osobito nakon gotovo dvije godine pandemijske krize, stanje svijesti tzv. pasivnih krajeva na alarmantnoj, ‘devetoj razini’? Prijeti li nam skoro ‘istrčavanje’?

U romanu nema Slavonije, nema konkretnog mjesta u kojem se odvija radnja, tako da epidemiju apatije ne vezujem za Slavoniju, iako se Slavonija uvijek vezuje za mene zbog mog mjesta rođenja. Svako mjesto rođenja ujedno je usud, nešto u što ste bačeni i što ne ovisi o vašem izboru, ali ja sam davno otišao iz Slavonije. Ona Slavonija koju sam dobro upoznao, to je bila Slavonija u Jugoslaviji, u kojoj sam odrastao, centar bivše države, sjecište putova, ljudi i ideja. Vinkovce pamtim kao dinamičan grad u svakom pogledu, ali u ratu i tokom nacionalne emancipacije pojavio se neki drugi grad, u kojem sam i ja došljak. Kriza je, uostalom, mnogo toga ogolila i upozorila na razorne učinke partitokracije, iako mi se čini da se u medijima inzistira na pretjerano negativnoj slici o Slavoniji, gotovo kao o nekakvom ne-mjestu. I prije krize opstojao je i hranio se taj stereotip o Slavoniji kao regiji u kojoj se pije rakija, ždere i tambura; ja takvu Slavoniju ne poznajem, niti bih je želio poznavati.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

BestBook: Čini se da danas nije puno ostalo od duha onih Vinkovaca koji su iznjedrili Gorana Bareta, Kojote, Dubravka Matakovića, Ivicu Čuljka? Što biste izdvojili kao najvažniji utjecaj specifičnog društveno-kulturnoga konteksta vašeg odrastanja u stvaranju nekakvog vašeg osobnog pogleda na svijet, a onda i književnog izraza? Određuje li vas taj grad i dalje, nakon svih ovih godina života izvan njega?

Puno je tu pitanja, a među njima razabirem i ono svjetonazorsko. Rođen sam i odrastao u nacionalno miješanoj obitelji, gdje je vladala babilonska pomutnja jezika, da se okoristim metaforom Danila Kiša; baka i djed po maminoj strani govorili su ukrajinski i rusinski, tatina mama govorila je češki i njemački, a pritom je jezik kojim smo međusobno općili, hrvatsko-srpski, vrvio turcizmima i lokalnim izrazima. Tog mozaika više nema, preselio se u sjećanja, a upravo ondje, u sjećanju, žive i Vinkovci iz tog doba - željezničko čvorište koje je bilo veoma poticajna smjesa svega i svačega, iako danas čujem priče da je taj grad oduvijek bio snažna nacionalistička utvrda. Nemam pojma, možda i jest u nekim zatvorenim kružocima, ali ja to nisam opažao. Glavna razlika temeljila se na tome tko što sluša, glazba je bila pretjerano važna – što je već bila regresija u odnosu na generaciju mojih roditelja, koji su se dijelili prema literarnim sklonostima – ali iz te glorifikacije pop glazbe izlegla se alternativna scena o kojoj se sad puno piše i govori. A Vinkovci su i grad drugih umjetnika, likovnjaka, od Save Šumanovića, preko Vanje Radauša, pa do Antuna Babića, Dubravka Matakovića, Mirona Milića, Želimira Fišića i drugih, grad arheologa, glumaca, pjesnika… Danas je, uostalom, živahna mlađa pjesnička scena, koju čine Franjo Nagulov, Davor Ivankovac, Marjana Radmilović. Mislim da bi oni bolje od mene posvjedočili u kakvom gradu žive jer, kad mene pitaju odakle sam, ja, doduše, kažem da sam iz Vinkovaca, ali uz geografsku odrednicu morao bih uključiti i onu vremensku, dakle, iz Vinkovaca sedamdesetih i osamdesetih.

BestBook: Vaše pisanje uvijek pomalo odzvanja notom melankolije, kojoj se odupirete humorom, autoironijom, ciničnim odmakom. Koliko ima vas u ovom novom romanu? Čemu vama služi humor?

Kad je moj prijatelj iz djetinjstva, Samir, pročitao roman u rukopisu, odmah je rekao: ‘To si ti’. Možda doista i jesam, valjda je nemoguće pisati protiv ili izvan sebe. Čemu humor? Da neprimjetno priđem stvarnosti i zaskočim je s one strane gdje ne očekuje napad. Tamo gdje misli da je najzaštićenija. Naravno, često je to neuspješan atak ili, ako uspije, humor ostane neshvaćen, a ponekad se, kako ste rekli, raspline u melankoliji.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

BestBook: U ‘Zavodu za apatiju’ ponovno pokazujete sklonost likovima ‘luzera’, marginalaca, neshvaćenih pojedinaca. Što vas privlači takvim likovima, a što ne biste mogli naći u herojskom liku superjunaka, koji puca od zdravlja i sreće i nikad ne sumnja u sebe i svoje prosudbe?

Književnost se i bazira na takvim likovima. Čak i kad netko naumi pisati o uspješnim likovima, oni kao da nekom alkemijskom metodom u pravilu ispadnu luzeri. Književnost je ili tragična ili farsična. Govorim o onoj dobroj književnosti, naravno. Uzmite Houellebecqa, koji crpi iz srednjostrujaškoga kruga, njegovi su junaci tzv. bijeli ovratnici koji su dobro situirani inženjeri. Svi oni padaju kao žrtve gravitacije. Pisac naprosto pronalazi i cilja Ahilove pete svojih likova kako bi ih napravio luzerima. A kod nekih je to i književna moda, ovisi.

BestBook: Mene ova vaša crnohumorna distopija ‘društva unutar društva’, praćena kompletnom teorijom ljudskog ponašanja i civilizacije, pomalo podsjeća na distopijske konstrukte u stilu Aldousa Huxleya ili Georgea Orwella. Što vam je taj žanrovski iskorak iz realizma omogućio? Utječe li promjena žanra i na jezik kojim pišete? Jeste li imali neke uzore u pisanju ove knjige?

Roman sam pisao dugo baš zbog toga što sam tražio balans između fantazije i realnosti. U tzv. distopiji iliti crnjaku moguće je gotovo sve, odnosno ništa nije nemoguće, a ja sam htio što je moguće više zadržati prisnost s hrvatskom stvarnošću na način da je nadrealni motivi samo malo pojačaju, i to prije u smislu nekakve tragikomedije u kojoj ‘vrli novi svijet’ neće biti dovršen nego će se tek nazirati. Pazio sam da muze sasvim ne podivljaju… Ali pisci koje spominjete utkani su u našu književnu svijest i njihov je utjecaj neporeciv.

 | Author: Profil Profil

BestBook: Naravno, roman je fikcija. No Timothy Melley, čije je ‘carstvo urote’ jedna od referencijalnih odrednica vaše knjige, tvrdi kako književnost nikad nije ‘samo’ fikcija jer ona daje strukturu našem razumijevanju kulture i politike. U tom smislu, smatra Melley, čitanje je vrlo politički čin. Dakle, i svako pisanje šalje određenu političku poruku. Slažete li se? S kakvom namjerom vi pišete i koja je vaša poruka?

Uvijek me začudi kad netko izjavi da je napisao roman o zlostavljanju žena, o pravima homoseksualaca, o ekologiji i što ja znam o čemu sve ne. Po meni, to je prije svega kobna redukcija koja odgovara aktivizmu u politici, a literatura bi trebala biti nešto drugo, barem u onom tradicionalnom shvaćanju prema kojem bi umjetnost romana trebala odraziti život u njegovu bogatstvu ili bi barem trebala pokazivati težnju k tome. Tko može čitati roman s tezom? I zašto bi uopće čitatelja zanimalo moje političko opredjeljenje? Za takve stvari podesniji su pamfleti. Druga je stvar iščitavanje značenja, odmatanje i tumačenje različitih slojeva romana – iako se i to ponekad pretvori u upisivanje, a ne čitanje, ali to je već posao kritike. Ne bježim od aktualno-političkih konotacija i, ako će netko naslutiti angažiranu stranu mog romana, bujrum. Ja bih radije upozorio na priču o čovjekovu padu, o odnosima koji poprimaju apsurdne značajke u okolnostima izvanrednog stanja, o rezignaciji pred onim što izranja iz apatije, koja je zagonetna kao budućnost.

BestBook: Kad već govorimo o budućnosti, vatreni ste navijač NK Cibalije, kluba za koji se može navijati samo ako imate sklonosti mazohizmu ili višak ironije. Hoćete li i dalje navijati za Cibaliju ako slučajno osvoji naslov prvaka? (Ovo je, dakako, hipotetičko pitanje!)

Cibaliju volim neovisno o njenim rezultatima, ona je u mojim starijim prozama ponekad bila i literarni motiv jer sam u statusu toga kluba vidio fatalnu opreku između metropole i provincije, između centra i periferije, između favorita i autsajdera. Nogomet je odraz našeg društva i bahatost moćnika koju je utjelovljivao Dinamo zorno se očitovao na terenu, gotovo na udžbenički način. Tako da me i taj faktor, uz onaj nogometni, privukao Cibaliji. I danas me mnogi zezaju zbog mojeg nogometnog ukusa.

 | Author: Profil Profil

BestBook: Objavili ste i dvije putopisne knjige, obje o vašem iskustvu putovanja po zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza. Jesu li ove dvije godine paraliziranosti promijenile način na koji putopisac razmišlja o putovanju i pisanju o putovanju? Hoće li pandemija trajno utjecati na naše shvaćanje putovanja?

Ne bih htio upasti u patetiku, ali putovanje mi je uvijek značilo oslobođenje, iskorak iz jezika, a time i iz svoje svakodnevice, barem nakratko. I zato sam najviše volio putovati sam i zateći se u nekom udaljenom gradu, izgubiti se u jeziku, a često i u pismu. Zato sam još od devedesetih rado odlazio u gradove bivšeg Sovjetskog Saveza, najčešće one gradove na rubovima nekadašnjeg imperija, tako da sam najprije obišao rub, a tek mnogo godina poslije posjetio sam Moskvu. Mislim da se putovanje svijetom, koji je sve manji, neće zaustaviti, iako će se putovati manje i opreznije, ali možda se i iz toga stvori neka nova kvaliteta. Vidjet ćemo.

BestBook: Jeste li ikad poželjeli romantizirati i svoja putopisna iskustva? Kakva bi to priča bila?

Bio je jedan pokušaj da radnju romana smjestim u Azerbajdžan, čak sam mu dao i jedan ‘antipopajevski’ naslov, ‘Država bez špinata’, ali nisam stigao dalje od prvog poglavlja.

BestBook: Pozornost javnosti i kritike privukli ste već prvom zbirkom priča, ‘Liga za opstanak’. Od tada je prošlo 20 godina. Općenito gledano, je li svijet u međuvremenu ipak postao bolje mjesto? Jeste li iole optimistični?

Pišu se i danas razne lige za opstanak, ta egzistencijalistička metafora bit će uvijek primjenjiva na društva poput našeg. Općenito mi se čini da smo se jako uozbiljili, da smo nekako odrvenjeli kao nacija, puno prije korone. Ubija nas materijalizam, nesretni smo ako nemamo onoliko koliko smo zamislili, vazda jalni i kivni. Sjednem u kafić, a uokolo rafali o nekretninama, imam dojam da u Zagrebu svi pričaju samo o tome što su kupili ili što će kupiti, koliko kvadrata ili konjskih snaga. U naselju u kojem živim deset godina samo sam jedanput vidio da netko čita knjigu i taj me prizor toliko zbunio da sam diskretno pogledao naslovnicu: bila je to knjiga o samopomoći. Sve su to, naravno, samo moji dojmovi, zamjedbe dokonog šetača… Možda duhovnost koju donose knjige i nije jamac boljeg, ispunjenijeg života, ali ono što vidim i čujem ne odiše optimizmom, tako da radije idem u prirodu nego među ljude.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.