Lili Poljak splitska je umjetnica koja je, nakon završenog studija kineziologije, svoje školovanje nastavila u Berlinu, gdje se prvi put ozbiljno susrela s tehnikom filcanja. Fascinirana filcom kao materijalom i njegovim mogućnostima, počela ga je intenzivno istraživati te je, pod mentorstvom jedne berlinske umjetnice, naučila tradicionalnu tehniku ručnog filcanja vune. U početku se okrenula izradi različitih vrsta filcanih pokrivala za glavu.
Po povratku u Hrvatsku osnovala je udrugu posvećenu sakupljanju vune i razvoju tehnike filcanja. Njezin rad s vremenom postaje prepoznat u javnosti, a danas je samostalna umjetnica koja izlaže na brojnim samostalnim i skupnim izložbama.
“Bilo je to vrijeme kada još nisam dobro govorila njemački. Bila sam u programu za strane studente, zamišljenom tako da tijekom prve godine odabereš želiš li kasnije studirati dizajn. Paralelno sam obilazila buvljake i skupljala pokrivala za glavu. Jedan šešir, najbolji koji sam ikada vidjela, bio je nešto potpuno neočekivano - u bojama, u formi, izrađen od filca. Taj susret povezao me s materijalom. Žena koja ga je prodavala bila je umjetnica; povezala sam se s njom i ona me uvela u svoju manufakturu, mjesto gdje je svatko mogao doći naučiti tehniku.
Tamo sam napravila svoje prve korake u filcu”, kaže nam umjetnica.
Nakon povratka u Hrvatsku nastavila je filcati kod kuće, povremeno putovala natrag u Berlin, ali istovremeno istraživala i lokalne tradicije. U Mrkoplju je susrela žene koje su tijekom rata osnovale udrugu za podučavanje filcanja, a kasnije je otkrila da slične tradicije postoje i na Pagu i Cresu.
“Postojale su male skupine žena koje su filcale, radile papuče i druge uporabne predmete. Tome sam se pridružila i paralelno osnovala vlastitu udrugu kojoj je cilj bio sakupljati vunu koja bi se inače bacala, a zatim je prati, raščešljavati i filcati. To se nije radilo u velikim količinama, nego isključivo prema potrebama zajednice i članova. Ja sam jednostavno radila i nastavila raditi.”
Proces filcanja, kako kaže, za nju nije samo tehnika nego i svojevrsna meditacija. Filc nastaje uz pomoć najjednostavnijih sredstava — tople vode, sapuna i pokreta ruku. Trljanjem, valjanjem i gnječenjem rasuta vunena vlakna povezuju se, sabijaju i zgušnjavaju u kompaktan, stabilan materijal. Filc pamti svaki pokret ruku i zato za nju nikada nije bio samo materijal, nego element.
Rad s filcom, dodaje, uvijek uključuje cijelo tijelo. To nije proces koji se može ubrzati niti automatizirati; zahtijeva vrijeme, prisutnost i ritam. Svaka površina i svaka forma nastaje kroz ponavljanje pokreta, kroz otpor materijala i njegovo postupno popuštanje. Upravo taj fizički odnos prema materijalu razlikuje filc od većine drugih tekstilnih tehnika i čini ga izrazito neposrednim.
Interes za filc vodio ju je i prema istraživanju povijesti samog materijala kojim su se prvi koristili nomadski narodi azijskih stepa. Takvi su narodi uz pomoć filca izrađivali svoje tradicionalne šešire i oblagali svoje šatore, a čitav proces filcanja za njih je predstavljao i svojevrsni ritual.
“Prirodno je da sam počela istraživati povijest filca. Prvi su ga stvarali nomadski narodi stepa, u kolektivnim, ritmičkim procesima: valjanje, škropljenje, gnječenje, pjevanje. Bio je to težak fizički rad i ritual zajedništva. Ta slika mi je temeljna - filc nastaje iz tijela, iz dodira i ritma, a ne iz stroja. To je materijal sa svojom memorijom, osobnom i društvenom.”
Nekoliko godina živjela je u Zagrebu i upravo je tamo upoznala sjajan dizajnerski dvojac I-Gle, s kojima je ubrzo počela surađivati, a nakon toga počela je primati pozive brojnih drugih dizajnera koji su željeli da napravi šešire za njihove kolekcije.
“U početku sam radila pokrivala za glavu koja sam donijela dizajnericama I-Gle. One su tada bile među najboljim hrvatskim autoricama i odmah su prepoznale moj rad. Izložile su ga u svojem showroomu i tako je sve krenulo. Jedna suradnja vodila je drugoj, radovi su se počeli pojavljivati u javnosti, pozivi su stizali, a ja sam sve više ulazila u profesionalni kontekst.”
Nedugo nakon toga kostimografkinja Ana Savić-Gecan pozvala ju je u Kazalište Trešnja, gdje je radila pokrivala za glavu za predstavu ‘Pepeljuga’, a kasnije i za ‘Majku Hrabrost’ u režiji Krešimira Dolenčića.
Taj rad otvorio joj je prostor kazališta, performativnih formi i novih suradnji. Ubrzo nakon toga postala je članicom Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH-a), a zatim i slobodna umjetnica.
“Kroz ULUPUH sam zatim počela izlagati, a nakon što sam prikupila mapu radova i čula od kolega umjetnika da je vrijeme da se prijavim - učinila sam to. Nisam prije o tome ni razmišljala; samo sam radila. A onda je to postao moj prirodni put. Kasnije sam postala i članicom Hrvatske zajednice slobodnih umjetnika.”
U suvremenom umjetničkom kontekstu filc zauzima posebno mjesto jer briše granice između skulpture, dizajna i performansa. Njegova sposobnost da reagira na prostor, zvuk i tijelo čini ga izrazito aktualnim u kontekstu instalacija i site-specific radova. Upravo ta otvorenost omogućuje mu da istovremeno nosi povijesnu težinu i suvremeni izraz.
S vremenom se njezin interes proširio na istraživanje spojeva vune s drugim prirodnim vlaknima: svilom, lanom, pamukom i konopljom:
“Svako od tih vlakana mijenja teksturu, gustoću i taktilnost. Ponekad me iznenade i spojevi s neprirodnim vlaknima - filc sve prihvaća, ali ništa ne preuzima pasivno, sve transformira. Upravo ta otvorenost daje mu suvremenu snagu.”
Aktivno izlaže, sudjeluje u grupnim izložbama i povremeno organizira samostalne. Trenutno radi na nekoliko novih serija i konceptualnih radova, među kojima se izdvajaju oni inspirirani strukturom hrvatskog pletera, koji otvaraju smjer prema njezinoj sljedećoj samostalnoj izložbi.
