Gotička avantura na koju je 'nasjeo' i Tim Burton

Još jedan izmaštani svijet u kojem dobro na kraju pobijedi zlo, svjetlo prevlada nad tamom i tako dalje? Da, zašto ne. Trilogija američkog pisca Ransoma Riggsa, o djeci i životinjama s nadnaravnim sposobnostima, takozvanim čudnovatima, koji žive u domu gospođice Peregrine, bore se s praznodusima, svojom nekadašnjom braćom i skrivaju se po petljama, prostorima u kojima se stalno ponavlja jedan te isti dan, zapravo je prilično slatka mala gotička pustolovina. I ne samo zato što je na nju “nasjeo”, među ostalima, i Tim Burton, pa je snimio film s Evom Green u jednoj od glavnih uloga. Riggs jednostavno lijepo slaže fantaziju, u čijem finalu, u nas upravo objavljenoj “Knjižnici duša”, dječak Jacob, iz čije vizure postupno i otkrivamo ovaj neobični svijet, mora odlučiti o sudbini čudnovatih cijeloga svijeta, jednom zauvijek, naravno. Ono što mu na telju predstavljaju fotografije, koje su otpočetka sastavni dio Riggsovih knjiga. On je, za one koji ne znaju, nakon što je godinama strastveno skupljao prastare i uvrnute fotografije, ali prekrasne, na tragu Edwarda Goreya, izdavaču ponudio složiti neku vrstu kolaža – pričice koje bi išle uz te misteriozne snimke. Izdavač je, međutim, imao bolju ideju – zašto ne složiti cijeli roman? I tako je krenuo književni eksperiment, spoj slike i teksta, u kojemu jedno vodi drugome ili u kojemu fotografije pokreću ili pak podupiru priču. I zaista, kad se pogledaju one koje je autor pomno odabrao za romane, nije teško shvatiti zašto su ga toliko inspirirale, ali i zašto katkad u pisanju stvari ostavlja na razini natuknica. Pojedini mu čitatelji to mogu gadno zamjeriti, drugi će naći opravdanje u onoj da slika vrijedi... Može mu se zamjeriti i manjak originalnosti, što su vječne tlapnje onih željnih nečeg “zaista novog” ili “zaista dru- gačijeg”, cinika kojima će u petlji faliti još samo Bill Murray i kojima je spajanje slike i riječi odavni passé. Dok se takvi ne usreće, ostali smrtnici slobodno neka se zapute u svijet čudnovatih jer, kako zadnja rečenica trilogije kaže, otkrivajući “dvije najljepše riječi našega jezika”: Imamo vremena.