Kada je u ožujku 2023. Balet Hrvatskog narodnoga kazališta u Zagrebu raspisao audiciju za nove članove, na koju se prijavilo 1200 kandidata iz svih dijelova svijeta, bila je to konačna potvrda talijanskom koreografu i redatelju Massimilianu Volpiniju da nije pogriješio došavši na mjesto ravnatelja zagrebačkog baletnog ansambla. Ovaj dugogodišnji baletni umjetnik - gotovo dva i pol desetljeća svoje karijere plesao je u milanskoj Scali, kao plesač surađivao je s baletima u Veneciji, Veroni, Firenci, Palermu i Ljubljani, radio s nekima od najcjenjenijih koreografa 20. stoljeća, otplesavši sve najvažnije baletne uloge klasičnog repertoara – od 1995. do danas koreografirao je više od 100 djela u dramskim i opernim predstavama, mjuziklu te na televiziji, među ostalim, u New Yorku, Rimu, Torinu, Kielu i Bordeauxu, da bi se potom “pronašao” u Zagrebu, gdje su se, kako je rekao u ovom razgovoru za Express, svi njegovi različiti interesi napokon posložili u jedan smislen i zadovoljan život.
Massimiliano Volpini na čelo Baleta HNK Zagreb došao je pred kraj 2022. godine, a na samom početku njegove prve pune sezone u središnjem hrvatskom nacionalnom teatru porazgovarali smo o njegovom specifičnom umjetničkom senzibilitetu, njegovoj poetici plesača i koreografa te njegovoj dosadašnjoj profesionalnoj karijeri u plesu, obilježenoj, između ostalog, dugogodišnjom suradnjom s jednim od vodećih plesača svijeta, Robertom Bolleom.
Express: Plesna umjetnost često je marginalizirana, a baletnu publiku čini mali krug kazališnih sladokusaca i plesnih profesionalaca. Što je vas privuklo plesu?
Počeo sam iz zabave, prateći svoje sestre, koje su se odranije bavile plesom. Strast nije došla odmah, u početku me najviše privukao tehnički aspekt: skokovi, piruete, sve te odvažnije stvari. Nije me uopće zanimalo gledati balet, volio sam plesati i išlo mi je lako.
U to vrijeme balet u Italiji nije bio osobito popularan, do te mjere da sam se gotovo sramio reći da studiram klasični ples, ali to se promijenilo i, s godinama, između ostalog zahvaljujući filmovima poput “Billyja Elliota” i raznih talent showova, postao je puno popularniji. Još ne mogu reći da skroz poznajem situaciju u Hrvatskoj, ali po onome što vidim u HNK Zagreb, baletne su predstave uvijek vrlo dobro popraćene i vrlo uspješne. Svakako da se može raditi na razvoju publike, pogotovo među mladima, ali moram reći da nam je već polazišna situacija prilično dobra.
Express: Balet - kazališna umjetnost općenito - izuzetno je kolektivno iskustvo. Koliko vam je važno da ljudi koji gledaju balet na pozornici razumiju to što vide? Kako vam se čini zagrebačka publika? Znaju li Zagrepčani “gledati” balet?
Zagrebačka je publika vrlo velikodušna, rado dolazi u kazalište i svaku predstavu dočekuje s oduševljenjem. S vremenom bih želio donijeti vrlo širok repertoar, zahvatiti i klasične i suvremene balete, predstaviti najvažnije koreografe našeg vremena i onih prošlog stoljeća. Volio bih da publika uvijek dolazi vođena znatiželjom, znajući da se svaka predstava isplati pogledati. Neki gledatelji možda više vole klasiku, drugi moderno, ali ono što je sigurno jest da, kad je predstava kvalitetna i kad plesači ulože 100 posto sebe, nitko ne izađe razočaran.
Express: Gotovo dva i pol desetljeća bili ste u ansamblu velike milanske Scale, radili ste s mnogim cijenjenim baletima, ansamblima i festivalima u Europi. Tko (ili što) je na vas ostavio najveći dojam? Tko su vaši umjetnički preci, veliki koreografi od kojih ste učili?
Tijekom mnogo godina provedenih u La Scali upoznao sam najveće svjetske umjetnike plesa i glazbe. Gledao sam kako rade ljudi poput Nurejeva, Bejarta, Pavarottija, Zeffirellija, Mutija, uvijek sam udisao najvišu razinu umjetnosti. Zahvaljujući tome, razvio sam specifičan smisao za umjetnost i estetiku, ali sam također shvatio da je kvaliteta rezultat ne samo talenta nego prije svega rada i predanosti. To smo svi već stoput čuli, ali tek kad vidite velike umjetnike na djelu, shvatite koliko je rada iza njih, koliko se pažnje posvećuje svakom detalju, koliko imaju odlučnosti, unutarnje snage. Među umjetnicima koji su me se dojmili svakako su Mats Ek, Jiry Kylian i Willyam Forsythe. Tri fantastična čovjeka, tri divna koreografa, apsolutni geniji koji su utjecali na generacije iza njih. Ali svaki plesač kojeg sam ikad upoznao za mene je na neki način poseban jer mi se zarana učimo disciplini, važnosti truda, posvećenosti detaljima, kontinuiranoj potrazi za savršenstvom, a to ostaje za cijeli život.
Express: Što vas je privuklo Zagrebu? Koliko vam dosadašnje iskustvo pomaže u vašoj sadašnjoj zadaći ravnatelja nacionalnog baleta jedne male zemlje kojoj je imperativ kulturno se pozicionirati unutar velike europske obitelji?
U Zagrebu sam naišao na idealnu situaciju: intendanticu Ivu Hraste-Sočo, koja želi raditi velike stvari i ima potpuno povjerenje u mene, vrlo profesionalne i strastvene plesače i plesačice, prekrasno kazalište i ugodan grad za život. Imam osjećaj da ovdje možemo ostvariti nešto važno. Stavio sam zagrebačkom baletu na raspolaganje sve svoje iskustvo i sve svoje profesionalne vještine, a iznad svega golemu strast - plesači moraju osjetiti da sam uz njih, da ćemo ovim putem daleko stići samo ako ga budemo prolazili zajedno.
Bio sam iskreno iznenađen ogromnim brojem prijavljenih kandidata na audiciju. Shvatio sam to kao dobar znak u mojim prvim mjesecima na mjestu ravnatelja – bio je to dokaz da ovaj ansambl već ima međunarodnu sudbinu, kaže nam Massimiliano Volpini
Express: Na čelu ste Baleta HNK Zagreb niti godinu dana. Čim ste došli, organizirali ste prvu veliku audiciju za nove članove ansambla, uz nevjerojatan odaziv. Znači li to da je središnji hrvatski nacionalni teatar privlačno mjesto za rad mladih baletnih umjetnika iz cijelog svijeta?
Bio sam iskreno iznenađen ogromnim brojem prijavljenih kandidata. Shvatio sam to kao dobar znak u mojim prvim mjesecima na mjestu ravnatelja - bio je to dokaz da ovaj ansambl već ima međunarodnu sudbinu. Sad će to, zahvaljujući ulasku u Schengenski prostor, biti još lakše ostvarivo. To i jest jedan od mojih ciljeva, zagrebački baletni ansambl zaslužuje veću međunarodnu pozornost i siguran sam da nam neće biti teško dokazati koliko vrijedimo i izvan Hrvatske.
Express: Sve veći odmak od narativnih struktura prošlosti i sve veći naglasak na modernom plesnom pripovijedanju posljednjih je godina trend u velikim svjetskim klasičnim teatrima. Je li to odraz određenih društvenih promjena, novih trendova u klasičnom baletu, želja publike?
Ples je, kao i svaka umjetnost, podložan neprekidnoj mijeni. No ne kreće se uvijek u istom smjeru, prije bih to opisao kao kružno kretanje. Kad sam bio mladi plesač, suvremeni je ples odbijao bilo kakvu naraciju, čak ni preemotivni pristupi nisu bili dobrodošli. Sve je bilo vrlo konceptualno, a čak se i estetika pokušala distancirati od klasične baletne. Onda je došao trenutak u kojem smo se vratili velikim naslovima, pričama, možda potaknuti činjenicom da je publika bila spremna ići u kazalište samo ako ju je privukao prepoznatljiv naslov. Pa su se i suvremeni koreografi počeli hvatati u koštac sa “Giselle”, s “Labuđim jezerom”, “Romeom i Julijom”... Danas moram reći da je klasični ples izvrsnog zdravlja - ironično, sad je “svježiji” od nekih suvremenih stilova koji su bili u modi u ‘90-ima. Očito mislim na klasični ples koji stvaraju mlađi koreografi, nakon što su malo obrisali prašinu s njega. Mislim kako je sad vrijeme da pomiješamo sve što smo naučili u prošlom stoljeću, između ostalog i zato što razlike više nisu tako jasne. Danas je klasični plesač navikao plesati i suvremene stvari, kao što mnogi koreografi nemaju ništa protiv različitih tehnika. Nekad je imalo smisla biti ikonoklast, ići protiv struje, kršiti pravila. Danas je sve dekonstruirano, dovedeno u pitanje, pa je vrijeme za rekompoziciju, uz veliku kreativnu slobodu i bez predrasuda.
Express: HNK Zagreb u vašemu mandatu u tome, kako se čini, ne zaostaje. Kao prvu baletnu predstavu nove sezone najavili ste baletnu verziju djela klasične literature, “Hamleta”, u koreografiji Lea Mujića…
Publika želi velike priče i želi vidjeti dobar ples. “Hamlet” će sigurno biti pun pogodak jer su tu svi pravi elementi za odličnu predstavu, a Leo Mujić najbolje ih zna iskoristiti.
Express: Balet HNK sezonu otvara baletnim koncertom, zamišljenim kao svojevrsni hommage plesačima koji idu u mirovinu i dobrodošlica novim članovima ansambla. Imaju li razloga oni koji odlaze biti zadovoljni? Je li novi sustav mirovina za baletne umjetnike u Hrvatskoj pravedan? Postoji li, prema vašem iskustvu, bolji sustav?
Ne poznajem dovoljno novi zakon i prije svega ne znam točno o kojim je iznosima riječ. Znam da su plesači bili zabrinuti jer nisu imali dovoljno informacija, oni su prva generacija na koju se zakon primjenjuje i sve im je to novo. Dosadašnji sustav stvarao je mnoge probleme jer nije bilo slobodnih mjesta za mlade, a stariji su imali ugovor kao plesači iako nisu mogli stvarno plesati jer s 50 ili 60 godina doista je nemoguće izaći na pozornicu u špicama i baletnoj suknjici! Mislim da je sadašnje rješenje dobar kompromis. Možda nije ekonomski tako dobar kao švedski ili talijanski, ali nije ni poput njemačkoga, gdje plesači nemaju doživotne ugovore, a svejedno moraju čekati dok ne navrše 65 godina života da bi dobili mirovinu, pa kad-tad moraju promijeniti posao, što sigurno nije lako. Sad za mlade plesače ima mnogo slobodnih mjesta, a umirovljeni plesači mogu početi novi profesionalni ili obiteljski put bez svakodnevnog odlaska u kazalište sa spoznajom da ne mogu kvalitetno obavljati svoj posao. A za plesača koji je cijeli život težio savršenstvu to je uvijek velika frustracija.
Express: U aktualnoj sezoni gledat ćemo i jednu vašu koreografiju. Možete li nam reći nešto o svojem specifičnom koreografskom jeziku? Kako biste opisali svoj umjetnički senzibilitet, svoju plesnu estetiku? Što vas inspirira?
Ja dolazim iz svijeta klasičnog plesa, ali uvijek sam volio i modernije dinamike i estetike. Poznavanje klasične tehnike omogućuje mi da je koristim i na neke nepredvidljive načine, ili da miješam stilove. Ali u posljednje vrijeme tehnički aspekt me najmanje zanima - trudim se uvijek imati kazališni pristup, biti prije svega redatelj, a tek onda koreograf. Volim koristiti video, razmišljati o svjetlu kao o narativnom elementu. Ukratko, volim razmišljati o kazalištu kao cjelini. Ali najviše volim kreativni proces koji se odvija u dvorani, s plesačima. Onog trenutka kad odradimo premijeru, predstava kao da mi više ne pripada; zajedničko putovanje je ono što je najzanimljivije. Mislim da je bitno pristupiti koreografiji iz pozicije redatelja jer je to najbolji način za stvaranje prave veze s plesačima, zajedničkog umjetničkog identiteta.
Express: Vaš je profesionalni rad obilježen suradnjom s jednim od najvećih plesača svijeta, Robertom Bolleom. Što Bollea izdvaja od ostalih? Što možete napraviti s njim a da ne možete ni s kim drugim?
Roberta znam od kada je bio dječak, gledao sam ga kako odrasta i postaje zvijezda kakva je danas. Pa opet, uvijek me uspije iznenaditi, ne samo izvanrednom fizičkom formom (ima 47 godina i još ima izuzetnu tjelesnu građu) ili svojom prisutnošću na pozornici nego prije svega sposobnošću da vidi druge, da ima širok pogled. Velike zvijezde poput njega često su vrlo sebične, ne vide dalje od ogledala, a on uvijek pažljivo prati sve što se oko njega događa, uvijek je spreman eksperimentirati s novim stvarima, upustiti se u nevjerojatne avanture. U tome smo si uvijek vrlo dobro pasali. Dapače, surađujem na svim njegovim posebnim projektima, bilo da je riječ o televizijskom programu ili dovođenju plesa na trgove. Eksperimentirali smo s novim tehnologijama: videomapiranjem, laserima, robotikom... S njim sam sudjelovao u nekim od najneobičnijih događanja na najljepšim mjestima, ovo ljeto je, primjerice, izveo neke od mojih koreografija u Areni di Verona, u Caracallinim termama, u grčkom kazalištu u Taormini, u Kraljevskoj palači u Caserti. Roberto ima fenomenalnu sezonu kao nitko prije, i u Italiji i u Europi, i vrlo sam sretan što sam uvijek uz njega.
Express: Kad je riječ o temama, kakvo mjesto u vašoj umjetnosti imaju teme kao što su sloboda, život, smrt, ljubav…?
U svojim sam se baletima bavio najrazličitijim temama. Primjerice, u “Dorianu Grayu” za Roberta Bollea temom taštine, prije svega kroz primjenu modernih tehnologija. U Pirandellovoj suiti tema je bila pitanje identiteta, ideje koju imamo o sebi. U “Through the light” i “Waves”, ponovno za Roberta, bavio sam se temom potrage za duhovnim uzdizanjem, kako se osloboditi mentalnih ili društvenih kaveza da bi se dosegnula slobodnija mentalna i duhovna dimenzija. Ali puno je baleta koji nemaju neku važnu ili jasno definiranu temu, a u kojima sam pronašao nedvosmislene emotivne elemente. Sve su to dijelovi moje poetike, ili bolje rečeno, moga bića, a koje, čak i kad ih ne tražim, nalazim razasute po svojim koreografijama. To su one instinktivne stvari koje sam prije spomenuo, sasvim sigurno i najiskrenije.
Express: Ima li u baletu mjesta za ideologije? Može li ples biti sredstvo političke akcije, građanskog aktivizma?
Naravno. Ples je sredstvo komunikacije i često je bio u funkciji revolucionarnog ili političkog čina. Kao i svaka umjetnost, imao je razdoblja koja su bila više konceptualna ili više politična, razdoblja velikih promjena i ona više tradicionalna. Ja osobno, kao koreograf i kao gledatelj, preferiram određenu vrstu emotivne i instinktivne komunikacije kakvu samo ples i glazba mogu stvoriti. Ples je izuzetno moćan jezik, koji pokreće iskonske, ali i dalje vrlo učinkovite mehanizme, oblik umjetnosti kroz koju je moguće komunicirati osjete koje nije moguće ni precizno imenovati, koji se ne mogu objasniti, ali koji postaju vrlo jasni i snažni čim se uspostavi veza između plesača i publike. Zato mi je važno pustiti instinktu da odradi svoje, pratiti osjećaje i pronaći vibraciju koja me povezuje s plesačima.
Express: Spomenuli ste spoj plesa i glazbe. U kojem su odnosu pokret i glazba u vašim koreografijama?
Prirodno sam muzikalan i, kad radim s glazbom bogatom detaljima, kao kod Mozarta ili Vivaldija, ne mogu si pomoći i ne prepustiti joj se - neka me ona vodi. S modernom glazbom, koja je općenito siromašnija melodijskim invencijama, naprotiv, tražim preciznu atmosferu, evokativnu zvučnost. Nikad ne bih mogao koreografirati bez glazbe, što rade neki moji kolege; za mene su ples, glazba i emocije vrlo usko povezani.
Express: Baletna umjetnost podsjetnik je na to koliko je ljudsko tijelo ranjivo, smrtno, nije stvoreno da traje. Kako vi vidite i kako pristupate tijelu? Što očekujete od svojih plesača?
Tijelo plesača izuzetno je snažno i istodobno izuzetno krhko. Ja sam prvu operaciju kuka imao s 35 godina, potom još dvije operacije zamjene kuka. Tijelo je naše oruđe, maltretiramo ga, ponekad ga volimo, ponekad ga mrzimo, to je vječita borba! Kao koreograf uvijek nastojim imati maksimalno poštovanje prema tijelu plesača, nikad ne forsiram situacije koje bi mogle biti fizički prenapregnute, nisam od onih koji zahtijevaju tisuću ponavljanja. Međutim, profesionalni plesač nužno mora naporno raditi svaki dan, nastojeći dosegnuti svoj puni potencijal. Zato je važno da radi s pravim profesionalcima, bilo da su to nastavnici, fizioterapeuti ili koreografi, jer mora uvijek imati na umu da je tijelo plesača na određeni način umjetničko nasljeđe cijeloga kazališta, i mora se ponašati u skladu s tim.
Express: Sve te žrtve i odricanja koje zahtijeva svijet profesionalnog baleta… Mora li to biti tako? Možete li zamisliti neku promjenu paradigme, neki preokret u smjeru sasvim drukčijeg baleta budućnosti? Hoće li i za 100 i za 500 godina klasični baletni pokret sa svim svojim specifičnostima izgledati kao i prije 200 godina?
Estetika klasičnog plesa uvelike se promijenila tijekom vremena. Usporedimo li fotografije plesača s početka 1900-ih s onima danas, razlika je vidljiva na prvi pogled. Plesači danas izgledaju poput izvanzemaljaca: izdužene forme, ekstremna elastičnost, vrlo tanko tijelo. Selekcija je vrlo okrutna, samo vrlo mali dio učenika ima fizičke preduvjete da može poželjeti postati profesionalni plesač. S godinama se baletna umjetnost sve više radikalizirala. Hoće li se u budućnosti još i više? Ili ćemo napraviti koji korak unatrag? Suvremeni ples odavno je raskinuo s tipičnim fizičkim obrascima klasike, ima izvrsnih plesača s pokojim kilogramom viška, onih u poodmaklim godinama, ima i plesača bez nogu i ruku, a klasični ples uvijek je ostao na strogim standardima. Hoće li u budućnosti moći promijeniti smjer? Možemo li zamisliti drukčiju estetiku? Bi li bijeli čin “Labuđeg jezera” imao istu čaroliju kad bi labudovi imali normalnije i šarolikije oblike? Ne znam, ne mogu odgovoriti na ova pitanja. U međuvremenu nastavljam raditi na modernijoj klasičnoj tehnici, volim tražiti nove načine da joj dam briljantniju dinamiku, fluidnost koja je približava suvremenosti, koristeći tehniku rođenu prije 300 godina. Čini mi se da tu ima još mnogo toga za istraživanje.
Express: Kad pogledate unatrag, na što ste najponosniji? Nedostaje li vam ples ponekad?
Jako sam volio plesati, ples me doista ispunjavao golemim užitkom, ali problemi s kukovima uništili su sav užitak. Sad kreiranjem koreografija dobivam još veću satisfakciju, ili bolje - potpuniju od one koju sam osjećao kao plesač. Iskreno, ne nedostaje mi. Kad pogledam unatrag, najviše me iznenađuje koliko sam imao različitih iskustava. Bavio sam se plesom, kazalištem, mjuziklima, televizijom, operom, predavao sam, režirao kazalište, snimio sam mnoga videa, napravio sam web portal o plesu, organizirao događanja… Sve što se do prošle godine činilo nepovezanim, ali što danas, u mojoj novoj poziciji ravnatelja Baleta, sjeda na svoje mjesto. Sve je dobilo smisao i, gledajući u cjelini, uključujući i ovu novu zagrebačku avanturu, vidim jednu zaista lijepu i sretnu, profesionalnu i ljudsku priču.
