Kad je ustanovljena, 1994. godine, međunarodna književna nagrada IMPAC, koja se dodjeljuje u Dublinu, odmah je u startu privukla pozornost novčanim iznosom od 100.000 eura koji se uz nju dodjeljuje. Nagrada se dodjeljuje za književna djela iz cijelog svijeta uz uvjet da su prevedena na engleski jezik ili da su izvorno napisana na njemu. U vremenima koja su uslijedila nagrada se etablirala prije svega zbog hrabrosti žirija da nagradi djela dotad nepoznatih ili manje poznatih autora, koja su bila u konkurenciji s planetarno poznatim piscima, poput Umberta Eca ili Milana Kundere. Tako je 1998. godine nagradu osvojila nobelovka Herta Müller, a 2003., za roman “Zovem se crvena”, Orhan Pamuk, još jedan budući nobelovac. Ipak, prava vrijednost ove nagrade je u otkrivanju novih književnih imena, dotad gotovo potpuno nepoznatih, kakav je bio, primjerice, Michel Houellebecq, koji je tu nagradu dobio 2002. godine za roman “Elementarne čestice”. Ili Rawi Hage, koji je nagradu IMPAC dobio 2008. godine za svoj debi24 25 tantski roman “De Nirova igra”. Ipak, dva romana koja su mene posebno impresionirala, a koji vjerojatno nikad ne bi bili prevedeni na hrvatski da nisu dobili tu nagradu, bili su “Žetva” Jima Cracea, nagrađen 2015., i “Gore je tiho” nizozemskog pisca Gerbranda Bakkera. Bakkerov roman nagradu je osvojio 2010. godine.
Debitantski roman irskog pisca Kevina Barryja “Grad Bohane” nagradu IMPAC dobio je 2013. godine, i to u konkurenciji Houellebecqova romana “Karta i teritorij” i romana “1Q84” Harukija Murakamija. Roman je tek lani, sa zakašnjenjem od osam godina, preveden na hrvatski, dok je u Srbiji objavljen još 2014. godine. Poput ranije pobrojenih romana, “Grad Bohane” prije svega je prvorazredno književno otkriće. Njegov autor, Kevin Barry, rođen je 1969. godine u Limericku. Veći dio mladosti proveo je putujući. Do svoje 36. godine živio je na 17 adresa, u Corku, Santa Barbari, Barceloni, Liverpoolu... U Corku je Barry radio kao slobodni novinar, objavljujući redovitu kolumnu za Irish Examiner. Kad je odlučio da želi postati književnik, kupio je kamp-prikolicu, parkirao je na polju u West Corku te ondje proveo sljedećih šest mjeseci pišući, kako je sam rekao, jedan “užasan roman”. Taj “užasni roman” je zapravo “Grad Bohane”. Riječ je o iznimno osebujnoj osobi. Barry je sam sebe opisao kao “buncajućeg egomanijaka”, koji ne skriva vlastite ambicije. “Neću biti sretan sve dok ne odem u Stockholm i ne primim Nobelovu nagradu”, izjavio je jednom. “Ne znam s kojim oružjem će se voditi Treći svjetski rat, ali Četvrti svjetski rat vodit će se palicama i kamenjem”, jedna je od poznatijih izjava Alberta Einsteina. Kakve ona ima veze s ovim romanom? Pa Berry je zapravo vremenski i prostorno smjestio radnju svog romana u zapadnoirski grad Bohane nakon Einsteinova “Trećeg svjetskog rata”, u svijet rudimentarne tehnologije i hladnog oružja. Radnja romana smještena je u ne toliko daleku budućnost, u distopijsku 2053. godinu. Međutim, u Barryjevoj budućnosti ne postoje kompjutori, mobilna telefonija, poruke se prenose pismima, preko posrednika, nema niti digitalnih kamera nego se isključivo koriste one analogne. Ne postoji čak niti televizija, a glavni medij je radio. Javni prijevoz odvija se tramvajima jer automobila nema. U Bohaneu traje nesmiljeni rat između dvije bande, od kojih svaka kontrolira svoj dio grada, Back Trace i Northside Rises, iz kojeg nije izuzet gotovo nitko. Gradska elita i bogataši žive u elitnom dijelu grada, bez ikakvih doticaja s dijelovima u kojima živi sirotinja i u kojima vladaju mafijaški klanovi. Tu je smještena i gradska uprava, koja upravlja policijom, a koja se nijednog trenutka ne želi umiješati u sukob bandi. Dakle, uloga gradske uprave svodi se uglavnom na uklanjanje leševa s ulica i stalna obećanja o produženju tramvajske linije na dijelove grada u kojima ona ne postoji. Također, kroz Bohane protječe istoimena rijeka, koju Barry najčešće opisuje kao divlju, zastrašujuću stihiju. Zanimljiv je još jedan detalj: službena religija u gradu je protestantizam, što je poprilično neuobičajeno s obzirom na status Irske u tom pogledu, dok u Smoketownu i sirotinjskim dijelovima grada postoji kult Milog Malog Ise, što je neskrivena aluzija na dijete Isusa. Međutim, taj kult nema gotovo nikakvih dodirnih točaka s katoličanstvom nego je neka vrsta poganskoga kulta u kojemu je, na primjer, sveta životinja jarac, kao simbol muške potentnosti. Tu su još i pustare izvan grada, Big Nothin’, u kojima uglavnom žive Romi, “cigedinci”, kako ih zovu žitelji Smoketowna. Posebna vrijednost je i jezik. Likovi razgovaraju nekim slabo razumljivim slengom, i ti dijelovi su jako dobro prevedeni. “Takav čovjek? Tip za kojeg se u Big Nothin’u zna od daaavnih dana? Za takvog da bi netko nabacio koordinate paru munjara iz šminkeraja... mislim, dečki, bez uvrede.” Glavni cilj rata među bandama je prevlast nad Smoketownom, gradom poroka.
Kevin Barry
Na čelu bande iz Back Tracea, koja kontrolira Smoketown, je Logan Hartnett, koji je pod velikim utjecajem svoje 90-godišnje majke Girly, velike ljubiteljice filmova iz 50-ih godina prošlog stoljeća, koje je gledala još kao tinejdžerica. Kad bude izboden nožem jedan od članova konkurentske bande s Notrhside Risesa, koju vodi Okati Cusak, izbije spor koji se pretvara u sveopći rat za prevlast nad gradom. Svijet izvan Bohanea ne postoji jer ga Berry uopće ne spominje. Ne postoji niti povijest, osim duge i “bogate” povijesti sukoba bohanskih bandi. Od vanjskog svijeta spominju se tek na jednome mjestu Wolverhampton i Birmingham, i to kao negostoljubiva mjesta u kojima je u svojevrsnom progonstvu završio jedan od likova ovog romana, Gent Broderick, bivši ostarjeli vođa klana s Back Tracea, i, što je posebno zanimljivo, Zagreb, kao grad u kojemu se rade vrhunske čizme, koje su vrlo važan motiv u romanu. Muškarci isključivo nose čizme, i to je najvažniji “modni detalj” u tom pomaknutom Barryjevu svijetu. Pri opisu bilo kojeg muškog lika u ovom romanu, neizostavan je i opis čizama koje nosi. “Wolfie je na sebi imao (...) bijelu košulju raskopčanog ovratnika da se vidi šarena vratna marama i smeđe čizme vritnjače s visokim petama uvezene ravno iz dalekog Zagreba (jer se u šminkeraju čvrsto vjerovalo da su dečki zagrebački za postole tata-mata, kad Dugi ne bi gazio na portugalskim papcima, špartao je na ručnom radu Hrvata).” Barryjev roman, bez obzira na to što je riječ o sjajnoj knjizi, priziva više filmske negoli književne asocijacije. “Grad Bohane” svojevrsna je mješavina “Millerova raskrižja” braće Coen, koji govori o borbi dvije bande za prevlast nad gradom, među kojima je jedna i irska, “Ratnika iz podzemlja” Waltera Hilla i “Bandi New Yorka” Martina Scorsesea. Pogotovo je tu važan Scorseseov film, koji je baziran na stvarnim događajima iz druge polovice 19. stoljeća, a koji govori o brutalnom sukobu dvije bande, među kojima je i ona irska, “Mrtvi zečevi”. Oružje je u oba slučaja, i u Barryjevu i Scorseseovu, identično: noževi, sjekire, lanci... Uz zastrašujuću brutalnost i okrutnosti. Dakle, Barryjev sumorni svijet budućnosti je svijet vraćen u krvavo 19. stoljeće. Posebno je zanimljiv i ironičan kraj ovog izuzetnog romana, u kojemu Barry iznosi neku svoju verziju “kraja povijesti” sukoba bohanskih bandi. Neću ga prepričavati, da ne bi nekim budućim čitateljima pokvario užitak čitanja ovog romana, napisanog u formi trilera. Barry, zapravo, cijelo vrijeme nepretenciozno “prodaje” vrhunsku književnost upakiranu u formu kvazitrilera.
