Kultura
784 prikaza

Građani Hrvatske su vječne sporedne uloge u Povijesti

1/4
Sandra Šimunović/PIXSELL
Praizvedba komada nastalog na temelju nagrađivanog romana Jurice Pavičića 'Crvena voda' bila je u subotu, 11. studenog, kada je ansambl oživio dramatične društvene promjene koje su se događale u Hrvatskoj tijekom gotovo 30 godina, od pada jednog sustava i rata sve do poratnog razdoblja

Ivica Buljan sagu Jurice Pavičića “Crvena voda” režira kao obiteljsku dramu, krimi-priču i društvenu kroniku, čemu je inače sklon, a glumci su uživali u suradnji s redateljem, kojem je splitski HNK ishodišna točka, mjesto s kojeg je sve krenulo.

Express: U svom romanu “Crvena voda” Jurica Pavičić prati obiteljsku tragediju – nestanak 17-godišnje Silve, što preraste u priču o Hrvatskoj. Što vas je najviše privuklo tom nagrađivanom Pavičićevu romanu?

U intimu obitelji Jurica Pavičić prodire s finoćom i mnogo senzibilnosti. Prikazuje transformaciju osoba, razorni dah nestanka djevojke koji potresa cijelo Misto. Jer svi su poznavali Silvu. Oni, susjedi i potencijalni osumnjičeni su temperamentni, burni likovi. Njima dominiraju posesivne majke koje žustro štite svoju djecu. Svatko se mora snaći u suočavanju s neriješenom aferom, prilagoditi se novom svijetu u kojem vladaju nasilna pravila neobuzdanog i korumpiranoga kapitalizma. Pavičić čini da osjetimo, neraskidivo pomiješanu s ovom jedinstvenom pričom, i preobrazbu zemlje koja prolazi kroz kraj samoupravne Jugoslavije, rat, integraciju u Europsku uniju i konačno globalizaciju. Prikazuje beskrupuloznu turističku invaziju na dalmatinsku obalu. Posljedice su betonizacija, korupcija, rentna ekonomija i besramno bogaćenje.

Express: S obzirom na to da se priča tog trilera proteže na razdoblje od gotovo tri desetljeća, a zahvaća mnogo motiva, kako ste scenski pristupili temi?

Bilo da se radi o starom režimu ili neoliberalnom i konzervativnom katoličkome modelu, ništa se ne mijenja za stanovnike Mista, odnosno građane Hrvatske. Oni su vječne sporedne uloge u Povijesti. Rat završava i gradi se nova Hrvatska. Bilo je tragičnih smrti, poput one Adrijanove, s kojim je Silva provela zadnju noć u kojoj su je vidjeli stanovnici Mista. Bilo je i meteorskih uspona društvenog statusa, kao kod bivšeg dilera Cvitkovića, koji je postao župan. U Mistu je došlo vrime kapitalizma i turista. Inspektor Gorki sad radi u turističkim nekretninama. Ne sviđa mu se novo društvo, ali se prilagodio. Vratio se u Misto kako bi nabavio zemljište za irsku tvrtku koja ga je zaposlila, a potom od korumpiranih političara ishodio sva potrebna ovlaštenja za izgradnju vila, rezidencija i marina. Njegov povratak u Misto u njemu oživljava sjećanje na Silvu i gorčinu nedovršene istrage. Taj će ga poslovni dolazak u Misto uputiti i na moguće rješenje dugotrajnog misterija. Predstavu sam režirao kao obiteljsku dramu, krimi-priču i društvenu kroniku.

Express: Koliko je Jurica Pavičić utjecao na postavljanje predstave, tj. na isticanje određenih slojeva svojega krimića?

Jurica nam je pomagao bezrezervnom podrškom. Izjavio je kako mu se kazališna adaptacija čini gotovo nemogućom. On priprema scenarij za televizijsku seriju, koji može vjernije pratiti roman. Ivor Martinić savršen je dramski pisac. Sačuvao je napetost krimića i majstorski vodio obiteljsku priču. Promijenio je dijelove koji su bili nužni da se uspostavi struktura drame, ali je vodio računa da ne okrnji Pavičićevu vještinu da u detektivski roman upiše zapažanja o transformaciji dalmatinskog Mista iz kasnog jugoslavenskog samoupravljanja, kad su u Dalmaciji radile tvornice, bujao turizam, pop-kultura, do današnje gentrifikacije i rentne ekonomije.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Jednom ste rekli da u vašem kazališnom stvaralaštvu postoje dvije glavne linije - jedna avangardnija i konceptualnija, i druga, u kojoj režirate značajne tekstove velikih domaćih i stranih autora, od Knausgarda i Dostojevskog do Novaka i Yuvala Noe Hararija. S obzirom na to da je riječ o društveno relevantnim temama, od političkog identiteta, nacionalnih manjina i egzila do nacionalnih sukoba i nastanka fašizma, koja je ideja vašega kazališta?

Ja zagovaram suštinske vrijednosti kulture, u punom humanističkom smislu. Možda tako samo upadam u zamku prosječnog ljevičara. Ispada da mi samo postavljamo pitanja u okviru kulture, kao da je glavni problem svijeta odnos prema postkolonijalizmu, klasnom pitanju i ugnjetavanim manjinama, od žena, LGBT-a, migranata. To jesu važni problemi, i osnovni su preduvjeti postojanja građanina i političke osobe. Desnica uživa u tome što nam je ostavila diskusije o kulturi, a za to vrijeme su razbili ekonomiju i kulturu učinili siromahom. Činjenica je da je neoliberalna revolucija bila uspješna u depolitizaciji ekonomije. Umjetnost, književnost, film, teatar, muzika - meni govore što jest istina. Umjetnost uvijek govori što je istina jer ulazi u dijalog s onim što je dano, prihvaćeno, što se ponavlja. Ne mislim da je suština svijeta da pronađe konačnu istinu, ali možda se ona pronalazi u neprekidnom raspravljanju o tome što je dobro za život.

Express: Svojedobno, od 1998. do 2002. godine, bili ste direktor splitske Drame. Kad podvučete crtu, što se od tada promijenilo u Splitu i splitskom kazalištu, a što u vama kao kazališnom čovjeku, koji je nakon toga režirao diljem Europe i dobio niz nagrada?

Split je moja ishodišna točka. Svaki ponovni susret prilika je za rekapitulaciju. Mani Gotovac i ja došli smo u HNK 1998. U olovnim hrvatskim godinama na poziv tadašnje gradske uprave, koalicije SDP-a i HSLS-a. Što je tad značilo otvaranje Splitskog ljeta na platou ispred kazališta s plesačima iz Mongolije i nastupom TBF-a, koliki su emancipacijski potencijal imale predstave kao “Cigla”, “Ptičice”, “Baš beton”, “Olovni vojnici”, dolazak Francoisa Michela Pesentija, postavljanje Koltesovih komada, drama Ante Tomića i Ivice Ivaniševića, koliko smo europskih gostovanja imali u te četiri godine, teško je zamisliti iz ove perspektive. Grad se promijenio, možda naizgled proljepšao, ali je izgubio od svoje drskosti. Palača i Varoš ostali su bez stanovnika, sve je postao jedan veliki resort za iznajmljivanje. I ja sam se promijenio. Više od bavljenja estetikom zanimaju me ljudi, njihove osobne priče koje imaju najviši politički potencijal. Fascinira me današnji splitski HNK, koji ima tako dobar mladi ansambl. Oni mogu igrati sve, postati važan europski teatar.

Express: U Beogradu, gdje ste služili i vojsku, postavili ste prvo “Tiho teče Misisipi”, prema Tabaševićevu romanu, a zatim i “Idiota” prema Dostojevskom. U čemu je tajna Beogradskog dramskog pozorišta, koje je trenutačno u nevjerojatnom usponu?

BDP je bio, otkad ga pamtim, rubno gradsko kazalište s repertoarom koji je vrludao od starinskih predstava, bulevarskih komedija do suvremenih tekstova. Dolaskom Juga Radivojevića na mjesto direktora dogodile su se ogromne promjene. Krajem prosinca definira se program za cijelu iduću godinu, doslovno za svaki dan, što je za druga beogradska kazališta nezamislivo. Broj od 12 premijera godišnje je impozantan. Tu vlada neopisiva kreativna energija. Režiraju Frank Castorf, Ersan Mondtag, Ana Tomović, Sebastijan Horvat, Miloš Lolić, Jug Đorđević, Boris Liješević, Žiga Divjak. BDP je pokrenuo dva festivala na kojima se razmjenjuju predstave iz svih zemalja bivše Jugoslavije. Uradili su koprodukcije s teatrima od ZKM-a do ljubljanskog Mestnog i Brijuna, ansambl je pojačan, došli su Mirjana Karanović, Branka Katić, Miloš Biković, pa cijela plejada izvrsnih mladih glumaca. Aleksandar Denić redizajnirao je teatar. BDP je na svim nivoima uzdrmao ostala beogradska kazališta, koja uglavnom žive u mirnoj komociji.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Jedan ste od redatelja koji su se puno bavili Krležom, od Zagreba – zadnja nagrađivana predstava “U agoniji”, preko Vilniusa i Osla, do Abidjana u Obali Bjelokosti. Što vam znači Krleža i je li inozemna publika razumjela njegovo raskrinkavanje hrvatske kulture i mentaliteta?

U Podgorici sam režirao “Kristofora Kolumba”, u Vilniusu 2006. “Gospodu Glembajeve”, pa opet u Slovenskom narodnom gledališču u Ljubljani 2012. godine. U Litvi sam na sceni imao 25 glumaca. Tamo su Glembajevi značili rastjerivanje sovjetske socrealističke magle i povratak u “bolju prošlost”. Ljubljanska predstava teatrolozima je promijenila mišljenje o mom radu. Nakon “avangardnog, eksperimentalnog”, pojavio se “klasičan Buljan”. A ispod te klasike, erumpirao je Krleža ekspresionist, gorjele su vatre Marka Ristića, zenitista, Freudova psihoanaliza. “Kraljevo” sam 2008. režirao u Abidjanu, a 2018. u Oslu. “Vučjaka”, “Agoniju” i “Areteja” u HNK. “Aretej” mi je bio vrlo važan, a ostao je u sjeni uspješne “Agonije”. Krležu sam nosio sa sobom kao pasoš koji tamošnjim narodima mnogo bolje od mene kaže iz koje i kakve zemlje dolazim. Krležolog Vlaho Bogišić objavio je genijalnu knjigu s izborom iz Krležinih dnevnika “Hiljadu devetsto šezdesete”. Danas smo fascinirani “Povratkom u Rems” Didiera Eribona, ali kakvih se tek sjajnih analiza o šezdesetima nađe kod Krleže. Deziluzioniran je mladima, ali i klasom proletera. I jedni i drugi su, procjenjuje Krleža skoro kao Pasolini, korumpirani. Korumpirani su time što žive bolje nego što je živjela njegova generacija i takva mladost, korumpirana iluzijama o blagostanju, nije sposobna da se angažira za bilo kakve principe, a živi u trajnoj psihozi stravičnog očekivanja katastrofe, odnosno nuklearnog rata. Ni s proleterom nije bolje, jer se navikao na razna blagostanja, kakav-takav komfor, pripitomio se na svoj menažerijski život i tako se, o paradoksa, buni protiv ove omladinske, nazovirevolucionarne histerije.

Express: The New York Times vašu je minhensku predstavu “Balkon” proglasio jednom od deset najboljih u Europi i najboljom komornom predstavom uopće. S obzirom na to da ste radili širom Europe, uključivši i La Mamu u New Yorku, kako objašnjavate činjenicu da kod nas umjetnici postanu cijenjeni tek nakon što dobiju relevantno priznanje u svijetu?

Priznanja mladim umjetnicima znače mnogo, učvršćuju ih na putu stvaranja vlastitog stava. Imao sam čast da sam za prvu zagrebačku predstavu, “Fedru”, primio Vjesnikovu nagradu “Dubravko Dujšin”. Dobili su je Vlado Habunek, Dino Radojević, Mira Furlan, Rade Šerbedžija… i to mi je bio signal da moja divlja rock-opera nije promašena, u što su me svom silom upravo kolege željeli uvjeriti. Nakon toga, ogromna satisfakcija bila mi je Prešernova nagrada 2012., koju sam dobio kao prvi strani državljanin u Sloveniji. Ona je pandan našoj nagradi “Vladimir Nazor”, o kojoj ne mogu ni sanjati. Mislim da sam jednom jedva ušao u predvorje nominacije za Nagradu hrvatskoga glumišta.
Nagrade dodjeljuju žiriji u kojima su živi ljudi, umjetnici poput tebe. Sastav žirija, imena, kaže sve. Priznanje i analiza Dušana Makavejeva moje “Grobnice za Borisa Davidoviča” vredniji su mi od ičega. “Macbeth after Shakespeare” bio je jedne godine proglašen najboljom gostujućom predstavom u New Yorku. Naravno da sve to godi taštini, ali više mi je važno da istim ritmom radim kao i prije 20 godina, da me pozivaju od mene puno mlađi umjetnički direktori jer očito imam što reći, da iskusni glumci žele da ih režiram, a da mladi hoće raditi sa mnom.

Express: Festival svjetskoga kazališta ove jeseni prvi put nakon 20 godina nije održan u Zagrebu. Je li u pitanju samo manjak novca ili je to stvar kulturne politike nesklone prema tom festivalu?

Prije mjesec dana kritičarka Bojana Radović usput je napomenula da je FSK pao šaptom bez reakcije kazališne zajednice. Glumci, predvođeni Almom Pricom, odmah su se angažirali te Ministarstvu kulture i Gradu Zagrebu poslali apel za spas festivala i njegovo pretvaranje u nacionalni festival po uzoru na BITEF i MESS. S ove dvije adrese stigao je brzi odgovor da je Festival svjetskoga kazališta od strateškog interesa i da se naravno neće ukinuti. Dubravka Vrgoč i ja vodili smo ga 20 godina. Nastao je 2003., sa Zagreb Film Festivalom, i muzičkim festivalom Nebo, uz podršku tadašnje gradske uprave. Još direktnije, uz veliku podršku Vesne Pusić, pročelnice za kulturu Andree Zlatar i njenog pomoćnika Vladimira Stojsavljevića. Mogu ja nabrajati koga smo sve u tih 20 godina imali u Zagrebu, od Roberta Lepagea, Christophera Marthalera, Ostermeiera, Fomenka, Lowersa, Iva van Hovea… Od početka je bilo nemoguće da festival dobije ured, producenta, tehničku ekipu. Radili smo od kuće. Upravo zato što novac nije išao za hladni pogon, uspjeli smo pozvati tako velika kazališta. Prvih godina je organizacijsku podršku davao Hrvatski centar ITI-ja, poslije je Dubravka Vrgoč, s infrastrukturom ZKM-a i HNK, uspjela realizirati FSK kao programski dio tih kazališta. Svih ovih 20 godina bilo je kritika da nije registriran kao pravni subjekt, da smo ga nas dvoje privatizirali. A dok smo bili u institucijama, radili smo ga bez nadoknade, kao svoj redovni posao. Problem je nastao kad su prestali naši mandati u HNK. Te prve godine nakon, nekako smo dobili termine na velikoj pozornici, za druge smo odjednom trebali platiti najam. Imali smo više sastanaka s Gradom i Ministarstvom, koji su predlagali da se FSK registrira kao umjetnička organizacija ili da bude dio programa kazališta Gavella, što bi značilo prodiranje u autonomiju tog teatra, u kojem je, paradoksalno, u 20 godina izvedeno samo nekoliko predstava jer jednostavno nema tehničke uvjete za realizaciju složenih gostovanja. Svjesni toga, tražili smo da se zaštiti brend festivala, što bi značilo da se nastavi s dovođenjem značajnijih, tehnički kompleksnijih predstava sa svjetskih pozornica. Svi koji nešto znaju o kazališnoj produkciji znaju o kakvim je troškovima riječ. Za ovu godinu nije se našlo adekvatno rješenje. Za iduću godinu prijavili smo program na natječaje preko umjetničke organizacije, samo da rad od 20 godina ne propadne u tišini. Znači, krećemo iz početničke točke, a Zagreb svoj stabilan kazališni festival kakav imaju svi europski gradovi i dalje nema.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Živite između Ljubljane, Zagreba i raznih gradova u kojima režirate, kao što su Beograd, Oslo itd., dakle, između raznih pozornica, kazališnih ekipa, dramskih tekstova. Gdje zapravo pripadate?

Osjećam se svugdje kao kod kuće. Sad sam u Splitu, u kojem sam proveo dio mladosti, pa četiri godine na prelasku u novo tisućljeće. Nakon toga sam živio u Ljubljanu, pa u Zagreb došao zbog HNK. U Beogradu sam bio sredinom osamdesetih, u zadnjem desetljeću režirao sam tri predstave i svaki put kao da se vraćam prijateljima. Od sredine studenog do kraja siječnja sam u Oslu. Ondje sam bio više od 15 puta, poznam njegove ulice, skrivene vrtove, galerije. New York sam najbolje upoznao preko La Mame i, svaki put kada dođem u East Village, čini mi se da sam ondje živio u nekom životu prije ovog. Tako je bilo s Parizom, koji sam zavolio sredinom devedesetih. Lisabon, u kojem sam radio i gostovao možda najviše puta na nekom festivalu ikad. Sadašnja kuća je opet u Ljubljani.

Express: Režirali ste početkom ove godine u Ljubljani, u Mini teatru, “Anđele u Americi” Tonyja Kushnera s Ninom Violić…

“Anđele u Americi” otkrio sam početkom devedesetih, mislim da je bila 1993. u Parizu. Već su bili umrli Bernard-Marie Koltès, Hervé Guibert i Cyril Collard. Lagarce umire 1995. U Francuskoj su ti teški gubici bili individualni, žalilo se zbog nestanka velikih karijera koje su ugašene u svojim blistavim počecima. Drama Tonyja Kushnera pokazala je zastrašujuću sliku s druge strane Atlantika. U toj njujorškoj apokalipsi umrle su stotine tisuća, a do danas je od side u svijetu umrlo više od 40 milijuna ljudi. U New Yorku je pokošena umjetnička scena, ali i publika. Kushnerov komad radili su tad posvuda. Nakon prvog velikog vala zanimanja, posljednjih godina tekst je opet postavljen u najvećim kazalištima, od Burgtheatera do Rezidenza, Comédie-Française. U New Yorku sam se našao s Kushnerom, koji je bio oduševljen idejom da se drama postavlja u Ljubljani. Ona prije svega govori o neodgovornosti politike, prije svega desne, prema javnom zdravstvu, o isključivosti, progonima, netoleranciji. Sve što se činilo riješeno ‘90-ih danas se otvorilo kao nezaliječena rana. Ponovno se napadaju ljudi zbog nacionalne, rasne, spolne orijentacije, a trendovi su poražavajući.

Express: I za kraj, na društvenim mrežama objavljujete zanimljiva razmišljanja o djelima, izvedbama, raznim autorima itd., koja stječu sve širu publiku. Je li to svojevrsni povratak pisanju?

Pišem postove, ponekad članke, kraće eseje. Pisanje je stresnije od režiranja. Probijam rokove, prepravljam tekst trenutak prije slanja. Kritičan sam prema rezultatima. Volio bih da se mogu koncentrirati i rekonstruirati kritičarske dane iz stare Slobodne, rani ZKM, prve predstave u Ljubljani, Split s Mani Gotovac, francuske godine, Mini teatar, Festival svjetskoga kazališta i zagrebački HNK s Dubravkom Vrgoč. Volio bih urediti knjigu o Ani Karić. Kad sam se vratio u slobodnjake, nastavio sam brzim ritmom režiranja. Ono me zaokuplja, a pisanje traži vrijeme i samoću.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.