Zatekli smo je u kantini zagrebačkog HNK dok je sa šanka odnosila šalicu s kavom. Možda malo umorna, ali nasmijana, sva odjevena u crni pamuk, majicu i suknju, s dubokim crnim tenisicama na nogama. Uz kavu je na drveni stol odložila debelu skriptu sa scenarijem predstave 'Tri zime' Tene Štivičić, aktualnog hita prvo u Londonu, a sad i u Zagrebu, u kojem je Jadranka Đokić te večeri još jednom nastupala. Opisala nam je jurnjavu prethodnih dana, kako je u jednom trenutku čak otkazao avion kojim je trebala letjeti, i otpuhuje dim. Ali 'Tri zime' su veliki uspjeh i očito se sve isplatilo. "Znala sam na početku, čim sam pročitala, da će to biti hit, da se svatko od nas može emocionalno povezati s likovima. Predstave su krcate, publika ih voli, a od glumca nema sretnijeg nego kad publika voli ono što radi", rekla nam je Jadranka Đokić.
Ona je, ima već godinu dana, glumica HNK u Zagrebu, nakon što je sezonama bila u ZKM-u i nakon što smo je pratili kroz niz transformacija kroz uloge u kazalištu i na filmu. Ima već 14 godina kako je u 'Finim mrtvim djevojkama' igrala Lidiju, prostitutku koja nema problema s prirodom profesije te koja odnose s klijentima i susjedima začinjava folklornim prostačenjem. Riječ je o ulozi koja zapravo u prostituciji kritizira klijente, a ne žene. Od 2004. do 2007. godine pratili smo je na televiziji kao medicinsku sestru Helgu u 'Našoj maloj klinici', gdje se očito ludo zabavljala. "Da. Bili smo stvarno odlična ekipa. Bilo je to jako ugodno, koliko god smo uz to trčali na vježbe za predstave i gdje sve ne", prisjetila se. U gorkoj urbanoj priči 'Metastaze' vjerno je utjelovila zlostavljanu ženu koju glavni lik Krpa mlati i kad bi poželjela ići na koncert i kad bi šutjela ili ne bi skuhala ručak.
A u 'Svećenikovoj djeci' briljantno je odigrala potresnu ulogu Ane, psihički bolesne lokalne djevojke koja svoje izvanbračno dijete toliko voli da ga krišom ostavlja neplodnom paru jer zna da bi ga njoj oduzeli. Našlo se tu i televizije, i filma, i kazališta, čime je podjednako uspješno žonglirala. Što, dakle, radi sad, osim 'Tri zime'? "Trenutačno ništa. Što ne znači da već sutra neću raditi novu predstavu ili ipak snimiti studentski film za koji sam upravo pročitala scenarij. Spremam se za ljeto, imat ću reprizu 'Dubrovačke trilogije', a prije toga putujem s HNK Zagreb u Rumunjsku s predstavom 'Mi smo kraljevi, a ne ljudi' Matije Ferlina. E, da, naslov jest indikativan, a takva je i predstava. Dođite pogledati sljedeći mjesec. To je predstava dječjih razmišljanja posuđenih iz knjige 'Bijela vrana' Mladena Kušeca i intervjua s djecom. Znate li da je 'Mi smo kraljevi, a ne ljudi' rečenica koju je izgovorio jedan četverogodišnjak?", otkrila nam je. Objasnila je da je do toga došlo nakon što su ga pitali kako misli da bi se predstava trebala zvati, a mališan je ispalio rečenicu koja se ne bi očekivala od nekoga od samo četiri godine.
"
Baš nam je dao misliti! Toliko briljantnih misli izašlo je iz tih malih ljudi koje smo slušali. Radije se bavim takvim stvarima nego pitanjima iz dnevne politike", dodala je. Politika je, međutim, sastavni dio života, pa smo je pitali i za aktualnosti iz kulture. Rekla nam je da je o tome kazala sve što misli još onog trenutka kad je potpisala peticiju Kulturnjaci 2016. Malo po malo, dotaknuli smo se pojave da se, bilo u književnosti ili u kazalištu, sve češće podvlači crta pod prošlost od 70-ih i 80-ih, pa i ranije, naovamo. "Ne znam može li se pod prošlost podvući crta ili, kako se to kaže, politika zaborava. Svakako je želja da se čovjek oslobodi sjene prošlosti opravdana, a potreba za katarzom neupitna", opisala nam je katarzu kroz svojevrsnu trivijalizaciju povijesti. Jer, kaže, čovjek je doista slobodan tek kad se može slobodno zafrkavati iz svetinja, poput osnovnih ideoloških odrednica.
Za današnju, pak, borbu kulture protiv renesanse nacionalizma i fašizma kaže da je ona uvijek bila tu.Na razne načine se progovaralo, možda manje glasno ili manje u fokusu", dodala je. Problem je što su ljudi gladni, bez posla, teško im se skoncentrirati na nešto drugo osim preživljavanja. "Savršeno razumijem zašto su tako apatični. U dugovima su, deprimirani i dovedeni do granice ludila u kojem skaču jedni na druge umjesto tamo gdje bi trebali skakati", objasnila je. U nekoliko navrata tijekom razgovora dohvatila je scenarij predstave Tene Štivičić i pročitala odlomke koji se mogu primijeniti na stvarno stanje u društvu. "Marko, koji je bio u ratu, kaže na jednome mjestu: 'Bio sam u ratu, borio sam se za zemlju, a sad nisam u stanju obraniti svoju majku i svoj dom od lokalnog siledžije'", pročitala nam je jedan od potresnijih izraza očaja iz predstave.
Podsjetila nas je i na duhovitu rečenicu kojom je lik Karoline Amruš objasnila zašto joj je jedan od najsretnijih dana u životu bio onaj kad je njezin otac, istaknuti ustaša, 1945. pobjegao iz Hrvatske pred partizanima koji su oslobađali Zagreb. Ona je tada, naime, pobjegla iz psihijatrijske bolnice u koju ju je otac zatvarao kad bi s njom imao problema. "Igra je Nina Violić i kaže: 'Svi su bježali, pa sam pobjegla i ja iz bolnice'", pročitala je.Đokić u predstavi glumi 36-godišnju kćer obitelji Kos koja se vraća kući 2011. godine. Tena Štivičić jednom je rekla da predstava, da bi bila dobra, mora biti i politička. Njezina predstava svakako jest politička, ali su je nakon praizvedbe u Londonu tamošnji kritičari često nazivali i 'dramom sa ženskom dušom'. Đokić je potpuno jasno na što su mislili. "Izašla je iz pera žene koja s puno ljubavi i empatije postupa sa svakim svojim likom.
Okosnica je obitelj, progovara o ženama i njihovoj želji za emancipacijom kroz rad ili obrazovanje počevši od Karoline, koju je otac svako malo trpao u ludnicu jer nije znao što bi s njom kad bi se malo uznemirila, a sve što je željela je samostalnost i ono što je dobio njen bratškolovanje. Njega je poslao u Englesku, a nju u ženski licej vesti rupčeke i učiti uspravno sjediti", objasnila nam je Đokić. U predstavi se evolucija uloge žene jasno vidi. Karolina se oslobađa doslovnog fizičkog zatočeništva i vraća u svoj dom u kojem je prihvaća obitelj koju zatiče te tu ostaje do kraja života. Ona je objekt. Ruža Kralj je, pak, kći neuke sluškinje koja, nakon antifašističke borbe u ratu, što je također vid emancipacije, dolazi u dom u kojem je nekoć rođena i koristi svaki trenutak novoiskrsle jednakosti žena u poslijeratnoj Jugoslaviji. Godina 1990. protječe u vlastitoj dramatici. Konačno, Alisa se, kao žena na vrhuncu emancipacije, 2011., nakon 10 godina provedenih u Velikoj Britaniji, kući vraća kao žena s doktoratom, ravno s tamošnje fakultetske katedre, ali i zatiče sestru Luciju koja je kroz život odlučila drugačije se probijati kroz život.
"Lucija je žilava nova generacija koja se spremno adaptirala na plivanje u mutnom, ne preza ni pred čim i ne nalazi ništa sporno u tomu. U stanju je sebe svesti na seksualni predmet kako bi postigla cilj, ovom prilikom je to vlasništvo nad kućom", rekla nam je Đokić. Predstava funkcionira kroz manipulaciju vremenom. Vrijeme se kroz različite vremenske trenutke", 1945., 1990. i 2011.naizmjenično kreće naprijednazad, a sve na jednom te istom mjestu, u jednoj zagrebačkoj vili. Nakon toliko uspjeha Tene Štivičić, čovjek se zapita je li možda time doživjela vrhunac. Hoće li moći ovo nadmašiti? "Možda se to i ona sama pita. Ali ovo je njezin treći tekst koji radim i svaki put sam osjetila koliko je koraka dalje napravila. Ona je žena koja uvijek ide dalje te nimalo ne sumnjam da će uspjeti nadmašiti i ovo."
