“Greta” Faruka Šehića duža je pripovijest/kratki roman koja/koji ima i svoju pretpovijest. Istoimena priča, naime, objavljena je u zbirci “Priče sa satnim mehanizmom” i, prema priznanju autora, oduvijek je od nje htio napraviti nešto više. Nadopisati je, razraditi, proširiti... Kako je riječ o priči, odnosno naslovnoj junakinji, koja za njega ima iznimnu intimnu vrijednost, 24 25 prilika se ukazala na poticaj Semezdina Mehmedinovića, koji je od njega naručio novelu, i to je bio “znak” da Greti, ženi koja je imala značajnu ulogu u njegovu odrastanju i naučila ga, još kao dječaka, da bude hrabar, posveti pripovijest koja je na kraju nadrasla naručeni broj riječi, postavši pravi mali roman koji se skladno stopio s ilustracijama mlade umjetnice Lejle Zjakić. Premda je autor inače u fazi pisanja novog, kako je najavljeno, apokaliptičnog i postapokaliptičnog romana, “Greta” svakako nije samo odmor ili nadopisivanje, nego i mnogo više od toga. Važan je to i odlično zaokruženi mali roman, važan i za autorov opus i za njegove čitatelje. Pisati o tome kako je Faruk Šehić jedan od iznimnijih književnih glasova naših regionalnih književnosti doista nema smisla ni potrebe. Odavno je, još od “Knjige o Uni”, vlasnik književnog statusa (i nagrada) u čitavoj regiji, ali i inozemstvu putem brojnih prijevoda na strane jezike. “Knjiga o Uni”, prema izboru časopisa The Calvert Journal iz Londona, prije koji je mjesec uvrštena među 100 najvećih književnih djela koja su napisali autori podrijetlom iz istočne i srednje Europe. Predvodnik “pregažene generacije”, kako ga nazivaju kritičari, pisac je koji piše knjige negdje na tragu sjajne opservacije koju je izrekao jednom prigodom i koja je svakako isto tako sjajan intro u čitanje i ove knjige. Tiče se, naime, memorije koja dorađuje detalje iz prošlosti, memorije koja je lirska, narativna ili nadrealna zona ljudskog uma.
Upravo takva je i “Greta”: žanrovski smještena između (soft) ZF-a, autobiografske proze i fikcije. Onima koji su čitali njegove “Priče sa satnim mehanizmom”, odmaci prema fantastičnom neće biti iznenađenje, a upravo je “Greta” tamo bila možda i jedna od najsenzibilnijih priča, ali i autorov favorit. “Balada o Migfoldu, emocionalni transrealizam”, kako glasi podnaslov, započinje zapisom o “fotonskoj supi”, prostoru i vremenu, znakovitim lirskim zapisom koji čini uvod u spoj osobne priče i impulsa fantastike koji se manifestiraju kroz Migfolda, lik koji se pojavljuje iznenada, kao “mnoga mitološka bića sna i mašte”. On je metafora iskupitelja, “koji je morao pomagati sebi nesličnim stvorenjima kako bi mogao zaraditi iskupljenje u svom svijetu”. Njegovim uvođenjem, njegovom tajanstvenošću i odgovornošću za sve što će se s pripovjedačem, obitelji, susjedom Gretom, gradom, događati poslije, premda ga nisu na vrijeme primijetili, načinjena je poveznica zbog koje je moguće pripovjedne niti ispreplitati tako da nastane “fotonska supa”. Na početku, Greta je dobra susjeda, nekadašnja učiteljica, vlasnica mačke koje se odrasli pripovjedač retrospektivno prisjeća kao jednog od ključnih likova svoga odrastanja u vrijeme mira: njezin stan prepun otmjenih stvari, njezino podrijetlo, mačak i kolači koje peče po nekim starim receptima, sve će to uskoro biti zatamnjeno crnim ljudima, smrtima i dolaskom “jednog omanjeg rata”.
Taj rez u kojem pripovjedač odrasta suočava nas sa zlom i prekidom idiličnog djetinjstva (roman sadrži i zanimljiv popis događaja koji su jasno najavljivali kraj jednog sretnog djetinjstva, ali im nije pridavao pozornost onda kad su se zbivali), izveden je kao pretapanje, uz mnoštvo realističkih detalja (ranjavanja, izbjeglištva, povratka u svoj grad nakon čega više ništa nije isto), ali konstatno usložnjavan elementima lirskog i fantastičnog. Rat se, tako, polako ušuljava u priču, a Migfold je nešto poput deus ex machine koji povlači nevidljive niti sudbine njegove obitelji i Grete koja i u vremenima zla ima važnu ulogu za pripovjedača, njegovu sestru i cijelu obitelj. U središtu je ovog malog romana zapravo zapis o jednoj obitelji, njezinoj pretpriči mira očima dječaka, njihovoj ratnoj i postratnoj priči i upornosti da se vrate u svoj grad. Konstantno ispreplitanje snovitih, fantastičnih elemenata, osjećaja Migfoldova prisustva, njegova “utopijskog obzora” i ZF motiva sa stvarnim događajima čini ovaj mali roman žanrovskim konglomeratom u kojem do izražaja dolazi Šehićev doista izniman stil, slikovit i pročišćen. Svijet nakon “omanjeg rata”, poručuje nam autor, nestao je ili posve sigurno više nije isti, no ocrtamo li njegove obrise maštom, poezijom, čudnim i čudesnim, prihvatimo li vrijeme kao kustosa života i distopiju umjesto utopije, još ima mjesta za prisjećanje na ljude koji su nam važni i povratak u gradove i na rijeke na kojima smo odrasli. Doradimo li to prisjećanje - lirskim, narativnim i nadrealnim, rezultat je vrhunska literatura.
