U slučaju izbora za intendanta/icu zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, naše najveće kazališne kuće, koja od svih teatara u zemlji ima najveće dotacije i više od 500 zaposlenih, zadnjih tjedana uzredali su zanimljivi događaji koji pokazuju da Hrvatska na zaista osebujan način doživljava pojam demokracije.
Prvo se u medijima pojavila informacija da premijer Andrej Plenković navodno podržava dr. sc. Ivu Hraste Sočo, bivšu opernu pjevačicu i diplomatkinju te političarku, kao najizgledniju kandidatkinju za tu prestižnu funkciju. S obzirom na to da on to nije demantirao to bi moglo značiti da se slaže s tom tvrdnjom ili ga nije briga što mu se pripisuje u javnosti. U oba slučaja to ne baca baš lijepo svjetlo na hrvatskog premijera. Naime, zaista je neprimjereno i politički nekorektno da premijer neke zemlje prije raspisanog natječaja agitira za određenog kandidata bez obzira na svoje ili stranačke afinitete. Bilo bi konstruktivnije da agitira, primjerice, za viši budžet za kulturu jer su trenutačna mizerna izdvajanja velika hrvatska sramota. Naravno, ako vladajuća garnitura želi graditi Hrvatsku kao zemlju znanja i kulture.
Drugo, natječaj za intendanta/icu je raspisan, ali je ubrzo i poništen jer je (ne)stručna služba, zadužena i odgovorna za tekst, zaboravila umetnuti stavku da prednost imaju branitelji i njihovi potomci te osobe s invaliditetom. S obzirom na to da su te stavke propisane zakonom zaista iznenađuju takva neinformiranost i šlamperaj.
Treće, u dijelu kazališnih krugova buknulo je negodovanje na samu pomisao da bi Iva Hraste Sočo mogla biti izabrana na čelno mjesto naše najveće kazališne institucije. Oponenti tvrde da bi to bilo prvi put u povijesti da na čelo HNK dođe osoba koja je više od deset godina provela u izvršnoj vlasti, a koja uz to ima i kakvu takvu političku karijeru. Kao argument toj tvrdnji navodi se podatak da je u Europi, primjerice, u Njemačkoj, Francuskoj i Belgiji, nemoguće da osoba iz Ministarstva kulture zasjedne u fotelju ravnatelja kazališta. Konkretno, Iva Hraste Sočo je godinama radila u Ministarstvu kulture, gdje je bila pomoćnica čak tri bivša ministra, a među njima i Zlatka Hasanbegovića, u kulturnome miljeu najomraženijega gazde hrvatske kulture, na čije ultra desničarske političke stavove nije potrebno trošiti riječi. Potom joj je aktualna ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek proširila krug djelovanja s međunarodne suradnje na područje kazališne, glazbene i vizualne umjetnosti te književnog stvaralaštva, a sad je njezina posebna savjetnica. To je sve pokazalo da ministrica cijeni njezin rad.
Također je bila zastupnica u Gradskoj skupštini, a na posljednjim lokalnim izborima i kandidatkinja za zamjenicu anonimnog HDZ-ova kandidata za gradonačelnika Zagreba. Ta neslavna kandidatura očekivano je završila u potpunom debaklu. Nakon toga pronio se glas da IHS sad mora utržiti taj debakl kako bi popravila svoj imidž kompromitiran tom smiješnom epizodom. Također, nezadovoljstvo je izazvala činjenica da je kao predstavnica Ministarstva kulture i medija bila članica Kazališnog vijeća HNK, dakle, bila je na vrelu informacija, pa čak i povjerljivih, što je dovodi na neki način u povlašteni položaj. Također se u dijelu kulturne javnosti govori da bi ministrica kulture i medija mogla biti u potencijalnom sukobu interesa, makar moralnom, u slučaju da kocka padne na izbor IHS.
No to je sve, čini se, nebitno. Zajedničke fotografije kandidatkinje Ive Hraste Sočo i ministrice Nine Obuljen Koržinek, koje se objavljuju u medijima, primjerice, nakon premijere “Murine” u Dubrovniku ili poslije Šipušove operne praizvedbe u HNK u Zagrebu, sugeriraju da postoji tajna veza između ministrice i “najizglednije kandidatkinje” za intendanticu naše najveće kazališne kuće. OK, nije sporno da se IHS naslikava s ministricom na kulturnim događajima jer joj to kao njezinoj posebnoj savjetnici stoji u opisu funkcije. Uz to, lijepo je vidjeti da između njih cvjetaju zajedništvo i sloga. Jer svima je jasno da na izbor ravnatelja većine kulturnih institucija ne utječu samo kompetencije kandidata, nego i konstelacija snaga političkih stranaka u kazališnim, odnosno upravnim vijećima te u Gradu Zagrebu. Također je poznato da presudnu ulogu ima ministar kulture i medija zbog onih famoznih 51 posto udjela u vlasništvu, koji mu daju pravo da njegova bude “zadnja”. Dakle, izbor za čelnog čovjeka neke kulturne institucije, pa tako i HNK, politički je uvjetovan, a često i kompromitiran političkom trgovinom i borbom za vlast i moć, koja se u ovom slučaju vodi, kako se čini, između HDZ-a i agresivne ultra desnice, prisutne i u HNK.
No stvar je načelne prirode i zbog toga je važno postaviti nekoliko pitanja - je li izbor Ive Hraste Sočo, bez obzira na njezinu razgranatu biografiju, u skladu s političkom kulturom kojoj svi težimo? Koliko je taj natječaj objektivan s obzirom na sve nabrojane događaje? I koliko se uopće može vjerovati natječaju u kojemu je glavni “sudac” blisko povezan sa stranačkim favoritom? I naposljetku, može li netko iz izvršne vlasti voditi neku kulturnu instituciju ili treba biti dosljedan i izabrati između politike i umjetnosti?
