Kultura
206 prikaza

Hellboy u paklu: kraj sage je budući stripovski klasik

1/3
Hellboy Mikea Mignole najbolji je kad ga odmakne od svih elemenata suvremenog svijeta i postavi u njegovo prirodno okruženje - pakao, a mi donosimo tekst o završetku jedne sage

Kaos je to čijem je izbijanju prethodilo Hellboyjevo spuštanje u Carstvo mrtvih, “zemlju sjena” ili, u ljudskom imaginariju, smrdljivu kaljužu. No u crtežu Mikea Mignole pakao je samo malo dorađenija inačica kakvog jezovitog tematskog parka, Kuće strave ili ukletog hotela, čije bi sobe kao prenoćište odabrao kakav pomaknuti tragatelj za, makar i umjetno stvorenim, okultnim. Uz okultno se vezuje i priča o Hellboyjevu dolasku na Zemlju. Iako je vrlo precizno datirano da je, kao plod demonske Azzaelove zabave s britanskom vješticom Sarom Hughes, začet još 5. listopada 1617., Hellboy je na Zemlju dozvan prije magijom čarobnjaka Raspučina, nego “duhovima preostale djece svoje majke”, stigao posljednjih dana prosinca 1944. kako bi postao mračna sila i poslužio kao svojevrsni skretničar, izmijenio tijek ratnih zbivanja i pomogao nacistima da se od gubitnika prometnu u pobjednike. Tri stotine godina staro djetešce pravog imena Anung Un Rama (onaj iznad čije je obrve smještena plamena kruna) u ljudskom se svijetu, dakle, pojavilo sa setom karata toliko lošim da ga se rijetko viđa. Ipak, ovo je strip pa Mignola svojem (super)junaku mora dati šansu - priču uređuje tako da vražićka umjesto nacističkih okultista pronađu savezničke snage, a profesor Trevor Buttenholm, koji je na sebe preuzeo njegov odgoj, nadljudskim je naporima i svemu što poučava determinizam (i, čak i danas, vjeruje razvojna psihologija) usprkos, od poludemona stvorio čovjeka. Zapravo, Dječaka vraga koji odabire postati pripadnikom ljudske vrste pa odsijeca svoje rogove (kasnije će mu u paklu prigovoriti da je Odin svoje oko prodao za mudrost, a “on sebe za mnogo manje”) čiji batrljci, kad nisu promatrani u krupnom planu, izgledaju poput zaštitnih naočala kakvog tvorničkog radnika.

 | Author:

Jer Hellboy, naposljetku, to i jest - radnik u tvornici (stripovske) zabave i ne pretjerano inteligentan, ali većinu vremena dobrodušan i snažan gorostas koji jedino što ima, snagu i izdržljivost, stavlja u zaštitu ljudske vrste. I tako sve od 1993., kad se na kioscima pojavila njegova prva nacrtana pustolovina. Iako je Mignola na početku bio uvjeren da njegovu junaku, čija se priča u međuvremenu razgranala u višestruko nagrađivanu seriju stripova praćenu s nekoliko filmova i videoigara, nikad neće doći kraj, osamnaest se godina kasnije predomislio i, nakon što ga je u borbi sa zmajem žrtvovao da spasi ljudski rod iščupavši mu srce i poslao ga ravno u pakao, posljednji, sedmi svezak Hellboyjevih avantura (i jedini čiji su odsječci doista unaprijed osmišljeni kao koherentna, serijalizirana cjelina) prati ga na, rekli bismo, domaćem mu terenu. Osim što se “Hellboy u paklu” nikako ne snalazi, barem isprva. Zbunjen je i nesiguran, a takvog ga, zdvajanju sklona, čitatelji nisu navikli promatrati. Ne treba mu, ipak, dugo da se pribere i pod zemljom nastavi raditi ono u čemu je bio najuspješniji na njezinoj površini - pobjeđivati demone. Ovoga puta vanjske, koliko i one unutarnje. Naime, u deset sveščića priče više će nego jednom morati ponovno poraziti one s kojima se za života već ranije susretao (poput Praškog vampira), a prvi će se put suočiti i sa svojom, prijestolja željnom, braćom, kao i sa Sotonom osobno. Potonji, istini za volju, i neće biti neki protivnik, jer kao usnuli starac već godinama kopni u okovima dok mu carstvo vode zadatka nedostojni kneževi. Zanimljivo je napomenuti kako u ovom trenutku Mignola (koji se prije svršetka projektu vratio u dvostrukoj, crtačko-scenarističkoj ulozi) u svoj, inače u folkloru i narodnoj predaji duboko ukorijenjen narativ, upisuje elemente visoke kulture, čak i djela književnog kanona, poput Dickensove “Božićne priče” ili Shakespeareovih “Hamleta” i “Macbetha” te uparivanjem njihovih komadićaka s osnovnom pričom tvori zanimljivo djelo popularne kulture. Tako s jedne strane “Hellboy u paklu” postaje gotovo egzistencijalistička priča o promišljanju smisla vlastitog postojanja i koncepta slobodne volje kojim je Hellboy tradicionalno zaokupljen, dok s druge strane postaje živopisan dokaz da sve kraljevske obitelji imaju iste probleme. Spletki, intriga i borbi za prijestolje nije lišena ni ona iz pakla čiji čistokrvni pripadnici, kao što je takvima i inače svojstveno, nepoštenim smatraju što polutan nastao kao posljedica kratkoročne zabave dobiva svu očevu zaštitu i, puno važnije, ključ za dosezanje najveće moći. Ipak, ono što Mignola svojim morolikim crtežom u tonovima sive i crvene pokušava pokazati jest da je, na kraju priče, Hellboy ipak ostao - čovjek. 

 | Author:

Pokušao ga je, posebno posljednjim odsječkom njegovih putešestvija paklom, mitologizirati, ali čak i s ispredenim mitom o vragu koji je poslan na zemlju kako bi uništavao, a vratio se samo ispunjen pravedničkim gnjevom, u pozadini svega ostao je čovjek. Moment je dodatno naglašen time što, za razliku od priča prethodnica, čitatelj ovu promatra iz demonske, a ne perspektive glavnog junaka, čime mu se jasno daje do znanja da je riječ o priči, nečemu što je ranije završilo, a čijem prepričavanju on sad svjedoči. U predgovoru objedinjenog sedmog sveska, urednik Mignolina matičnog Dark Horse Comics, Scott Allie, zapisao je kako je “Mikeov Hellboy najbolji kad ga odmakne od svih elemenata suvremenog svijeta i postavi u njegovo prirodno okruženje”. Mogla bi se, naposljetku, povesti rasprava o tome je li pakao to mjesto, ali Hellboy je “U paklu” svoju priču završio na crtački najuspješniji i narativno najljepši mogući način.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.