Hellboy u paklu: kraj sage je budući stripovski klasik

Kaos je to čijem je izbijanju prethodilo Hellboyjevo spuštanje u Carstvo mrtvih, “zemlju sjena” ili, u ljudskom imaginariju, smrdljivu kaljužu. No u crtežu Mikea Mignole pakao je samo malo dorađenija inačica kakvog jezovitog tematskog parka, Kuće strave ili ukletog hotela, čije bi sobe kao prenoćište odabrao kakav pomaknuti tragatelj za, makar i umjetno stvorenim, okultnim. Uz okultno se vezuje i priča o Hellboyjevu dolasku na Zemlju. Iako je vrlo precizno datirano da je, kao plod demonske Azzaelove zabave s britanskom vješticom Sarom Hughes, začet još 5. listopada 1617., Hellboy je na Zemlju dozvan prije magijom čarobnjaka Raspučina, nego “duhovima preostale djece svoje majke”, stigao posljednjih dana prosinca 1944. kako bi postao mračna sila i poslužio kao svojevrsni skretničar, izmijenio tijek ratnih zbivanja i pomogao nacistima da se od gubitnika prometnu u pobjednike. Tri stotine godina staro djetešce pravog imena Anung Un Rama (onaj iznad čije je obrve smještena plamena kruna) u ljudskom se svijetu, dakle, pojavilo sa setom karata toliko lošim da ga se rijetko viđa. Ipak, ovo je strip pa Mignola svojem (super)junaku mora dati šansu - priču uređuje tako da vražićka umjesto nacističkih okultista pronađu savezničke snage, a profesor Trevor Buttenholm, koji je na sebe preuzeo njegov odgoj, nadljudskim je naporima i svemu što poučava determinizam (i, čak i danas, vjeruje razvojna psihologija) usprkos, od poludemona stvorio čovjeka. Zapravo, Dječaka vraga koji odabire postati pripadnikom ljudske vrste pa odsijeca svoje rogove (kasnije će mu u paklu prigovoriti da je Odin svoje oko prodao za mudrost, a “on sebe za mnogo manje”) čiji batrljci, kad nisu promatrani u krupnom planu, izgledaju poput zaštitnih naočala kakvog tvorničkog radnika.