Negdje između cijene koju ćete platiti za koncert američke glazbene zvijezde Ryana Adamsa ili za predstavu s uobičajenog repertoara, naprimjer, Zagrebačkog kazališta mladih, stajat će vas ulaznica za jedinu predstavu glumačke družine Histrion ovoga ljeta, a to je 100 kuna. Jednu jedinu predstavu osmišljenu prema motivima Zagorkina romana koja s obzirom na količinu izbačenih likova, radnje i same atmosfere neopravdano nosi naslov "Kći Lotršćaka".
Predstava na Opatovini igra svaku večer od 8. srpnja pa skroz do 2. rujna, izuzev vikenda, što je priličan fenomen, gotovo mjesec i pol dana neprekidnog igranja. Ako slučajno padne kiša tijekom prvog dijela predstave i predstava bude prekinuta, napominje blagajnica u Histrionskom domu, uz prethodnu predbilježbu možete doći ponovno i u jednom od sljedećih igranja, uz više sreće, pogledati je do kraja. A što ako se slučajno dogodi da kiša padne tijekom drugog dijela predstave pa bude prekinuta? – pitam.
A onda ništa, uz smiješak sliježe ramenima - prvi dio vam je ionako dulji i više toga se dogodi, posve nevino odgovori, dok upravo ta rečenica u skladu s događajima koji su uslijedili postaje točna mjera Histrionskog kazališta i svega vezanog uz njega. Krenuvši od pretpostavke da je smisao svake kazališne predstave da bude zaokružena cjelina, pa i one koja se uprizoruje u pučkim otvorenim učilištima za cijenu ulaznice od 20 kuna, a taj smisao postiže se tako da se predstavu pogleda do kraja.
Da ne spominjem koliko bi to bilo korektno u odnosu na cijenu, pošteno prema publici koja karte često rezervira unaprijed i izvedivo s obzirom na to da za to u slučaju konkretne predstave "Kći Lotršćaka" postoji mogućnost sljedećih mjesec i pol dana. Međutim, više je razloga koji su slojeviti i međusobno isprepleteni te je posve svejedno jeste li navedenu predstavu pogledali do kraja ili ne.
Za početak, tu je sama predstava: od romanesknog predloška punog intriga, mitova, kompleksne radnje i pionirskog Zagorkina feminizma nije ostalo gotovo ništa. Radnja je pojednostavljena na niz skečeva za koje ne treba naprezati mozak, umetnut je otužni humor iz neprobavljivih emisija devedesetih "Jel’ me netko tražio?", a glavna junakinja Manduša svedena je na plošnu, podložnu djevojku sažaljenja vrijednu koja svu motivaciju crpi iz toga da očuva čast oca, muža, svetog Emerika i Majke Božje, čiju sliku kao miraz nosi uokolo po sceni u pinklecu.
Naravno, tu je još samo jedan ženski lik, sušta suprotnost, jer mogu postojati samo dva tipa žene, a to je grda baba bez zuba, zlica i spletkarošica. Muži kao muži, važno im je samo djevičanstvo i čast lokalpatriotizma za koju u pravilnim razmacima suču sablje. To je uglavnom to, uz slabe i generičke songove koji nekome s imalo sluha predstavljaju ozbiljan napad na živčani sustav. Sve predvidivo, sve već viđeno, nepotrebno razlagati dalje.
Drugi razlog zbog kojeg predstavu nije neophodno gledati do kraja, razlog koji čini drugu stranu ove medalje, jest sama publika. Izuzetno nezahtjevna s kokicama u jednoj i pivom u drugoj ruci, zadovoljno ne razmišlja, rado se smije te krotko pristaje na jednostavnost i sve scenske nelogičnosti pod histrionskim nebom. Preuranjeni kraj sigurno bi ih ozlovoljio, ali pretpostavljam ne u onoj mjeri u kojoj bi im oduzeo zadovoljstvo promišljanja kompozicije predstave i njezine poante, nego više kao šteta što je zabava završila.
I ne bih dalje kritizirala pučko kazalište, ono je važno i treba ga održavati i njegovati, ali pojam kvalitete ne bi ni ovdje smio izostati kao stavka koja se ozbiljno promišlja. Duboko sam uvjerena da predstava "Kći Lotršćaka" završi u bilo kojem dijelu prije kraja, gledatelju koji je imalo zahtjevan donosi jednaku razinu katarze, u ovom slučaju nikakvu. Masovnost koju je Zlatko Vitez ipak uspio postići radom u kazalištu trebala bi ga ozbiljno obvezati i potaknuti da u okvirima onoga što radi ide prema naprijed, a ne prema nazad.
Ta nas regresija ujedno dovodi i do trećeg razloga zašto je posve svejedno kakva je najigranija predstava ovoga ljeta na Opatovini. Klijentelizam koji je od početka upleten u financiranje projekata koji na sceni bez imalo kritičkog propitivanja nude šahovnice, ikone svetaca i raspete Isuse razlog je koji nagriza sva kazališta istočno i zapadno od Griča i Kaptola.
Kad je 2015. bivši savjetnik Franje Tuđmana i bivši ministar kulture Zlatko Vitez odbio primiti Nagradu grada Zagreba jer su sredstva za do tada najobilnije dotirano privatno kazalište Histrioni bila smanjena za 40 posto, dogodio se nagli dramaturški preokret u kojem Zlatko Vitez ekspeditivno postaje gradonačelnikov savjetnik za kulturu. Ubrzo je i sam Zagreb postao bogatiji za još jedan centar za kulturu - Histrionski dom.
Na mrežnoj stranici Grada Zagreba objavljeno je 2016. da je za rad Histrionskog doma iz proračuna predviđeno milijun i dvije stotine tisuće kuna, a kad se tome pridodaju dotacije koje takvi centri dobivaju putem Natječaja za javne potrebe u kulturi te drugi najveći iznos u povijesti nakladništva za monografiju o Histrionima, 150.000 kuna od strane Ministarstva kulture, čitava priča postaje zaokruženija od tanašne predstave "Kći Lotršćaka". Logično i kompatibilno u obje priče ostaje privrženost prema lokalpatriotizmu, njegovanje ispodprosječnosti, sveci i kipeci u pinklecima te šahovnica na ulazu u histrionsku krčmu.
