Književnost ima mnogo magičnih moći koje se predanom i strastvenom čitatelju razotkrivaju malo po malo, kao novi i nepoznati grad. Jedna od njih je i ta da bezličnom, dosadnom, inertnom svijetu daje boju, umornim ljudima motivaciju, a oronulim gradskim blokovima šarm. Žanrovska književnost je od beletristike tu eksplicitnija, vidi simboliku tamo gdje je čovjek u stvarnom svijetu ne uočava, sve ima svoj uzrok i posljedicu, stvari koje pripadaju svakodnevici nisu bezvrijedne tričarije, nego nešto što će se jednom trenutku u budućnosti pretvoriti u važan trag. A ubojica, ako ga ima, zločin ne čini iz psihičke rastrojenosti ili nasumičnosti, kao što to ponekad biva, nego je čvrsto motiviran osvetom, ljubomorom ili strašću.
Biblioteka kriminalističkih naslova Balkan noir u nekoliko godina iznjedrila je tucet zanimljivih i vrijednih romana, smještenih u balkansko podneblje. Jedan od njih je i „Lovci na tajne“ autorice Zrinke Horvat Goodman. Autorica, želeći izmjestiti radnju dalje od prepoznatljivih i očekivanih kriminalnih miljea, kao poprište zločina bira dom za starije i nemoćne osobe na Trešnjevci. Tijelo mladog doktora Tina Kolundžića pronađeno je pored doma izbodeno nožem, a dementni i jedva pokretni starci izranjaju pred mladom detektivkom kao osumnjičenici. Horvat Goodman bježi i drugoj klopci ovog žanra i svoju detektivku Lanu ne oslikava kao briljantnu i inteligentnu detektivku, nego kao mladu i nesigurnu djevojku željnu dokazivanja i napredovanja unutar policijske hijerarhije i time joj daje dubinu. Autorica, čija biografija otkriva da je vješta u pisanju PR tekstova i reklamnih slogana, jezikom vlada s lakoćom. Čitatelja naviklog i na dobro i loše u književnosti, već nakon nekoliko stranica napušta strah da će autorica zabrljati, jer se iz njenog pisanja, fino nijansiranog i zrelog, oslikava autorska čvrstoća, sposobnost da balansira s više likova i situacija u isto vrijeme, s prošlim i sadašnjim vremenima, s onima koji imaju ključnu ulogu u razrješenju ubojstva i onima koji kroz roman prolaze kao statisti. Likove ne pokušava portretirati naglo, netom što ih uvodi u radnju, nego ih gradi kroz cijeli roman, tako da većina njih svoje pravo obličje dobiva tek po završetku romana, kad se napokon spoji daleka prošlost stanara doma za starije i nemoćne s njihovom sadašnjošću. Možda je najživotnije portretiran lik umirovljenog profesora Pravnog fakulteta, Frana Vreska, koji rastrgan između žaljenja za propalom romansom s ljubavnicom Karmen i osjećajem da više nikome nije važan, postaje aktivan sudionik istrage.
Horvat Goodman je također vrlo precizna, no umjerena u detektiranju grotesknih pojava hrvatske zbilje. Tako piše o dvojici skorojevića koja daju iskaz u policiji da su „u ranim četrdesetima, odjevena u skupe košulje zategnute preko trbuha. Sako na Boss traperice bila je uniforma tih poslovnih ljudi s propalim firmama i aktovkama od najmekše talijanske kože.“ I u toj rečenici, bez mnogo moraliziranja iscrtava vjeran portret nadmenih, politički potkovanih karikatura koje pod krinkom poduzetništva nagrizaju ionako praznu državnu blagajnu.
Jezik kojim autorica pripovijeda je izravan, lišen svega što nije bitno za radnju, no topao. Likovi su živi, sobe u kojima stanuju ispunjene su sitnicama koje govore o njihovim karakterima, dijalozi su svakodnevni, kakvi se čuju na ulici. Sve u ovom romanu je zapravo jednostavno i normalno, kako je i u životu, no tajne i ubojstva ono su što likove izmješta iz svakodnevice u svijet kriminalističkog romana. I dok ovo možda nije jedno od onih čitanja koje zaustavlja dah od napetosti, koji vas na par sati prikuje uz ležaj, makar i neudoban, takvo je da ćete u njemu uživati, kao što se naprosto uživa u dobroj knjizi.
