Nebojša Lujanović (rođen 1981. u Novom Travniku) ne spada ni u jednu od stereotipnih skupina intelektualaca. Pisac je, ali i znanstvenik s dvije diplome i doktoratom iz teorije književnosti. Znanstvenik je, ali bez stalnog sveučilišnog angažmana. Voditelj radionica kreativnog pisanja iz čega je proizašao i priručnik za pisanje "Autopsija". Moderator književnih tribina i splitska produžena ruka zagrebačkih književnih festivala.
Autor četiri romana i zbirke priča, s ozbiljnom namjerom da tome nizu uskoro pridoda još koji naslov. U mlađim danima bavio se raznim poslovima, od vođenja knjižare, do građevinskog radnika. Kao i prema tekstu i javno izgovorenoj riječi, ozbiljno pristupa i trčanju maratona.
Njegova nedavno objavljena knjiga "Prostor za otpadnike", argumentirano i znanstveno kompetentno zadire u trusno polje problematizacije tradicionalne koncepcije identiteta i na uzorku pisaca kao što su Andrić, Jergović i Mlakić stvara novu paradigmu spisatelja 'otpadnika' i ' nomada', smještajući ih u međuprostor između hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti. Pionirski i vrlo hrabro, rekli bismo, ali bez nedostatka argumenata.
U knjizi "Prostor za otpadnike" bavite se vrlo škakljivom temom; dekonstrukcijom klasičnog shvaćanja identiteta u povijesti nacionalne književnosti, ali i šire. Kako je došlo do ideje za tu knjigu? Koliko je poticaj bio književni, a koliko izvanknjiževni?
Tu sam knjigu prvo odživio, od početka rata do danas, kroz različite sukobe koji su me doveli do ove marginalizirane pozicije danas, pa tek kasnije locirao kao (i) znanstveni problem, te prikupio podatke i literaturu da to uobličim kao tezu. To jest kakav takav doprinos književnosti, ali nikada nisam gledao na književnost kao sferu u nekakvom vakuumu. Zato su me i zanimale šire implikacije ovog teksta, one koje jednako uvažavaju i književnu i izvanknjiževnu sferu.
Kako bi stvorili novo književno polje za pisce ucijepljene između hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti polazite, logično, od Ive Andrića. Zanemarimo li na trenutak vašu knjigu, ali ne i istraživanja prije njena pisanja, gdje je po vama hrvatska književna povijest "stala" sa slučajem Andrić?
Andrić je najpoznatije, ali nije jedino, književno kopile koje je jednako nepoželjno u sve tri kulture koje su sačinjavale njegovu identitetsku matricu. Zato što takav nije podoban za bildanje nacionalnog identiteta koji se gradi na kreiranju (smijem li izgovoriti tu blasfemičnu klasifikaciju – izmišljanju?) i selektivnom uvažavanju povijesti i iskustva neke zajednice.
Na koji način se stvara taj prostor između nacionalnih književnosti koji ocrtavate?
Otvara se u tekstu pripovjednim tehnikama, prvenstveno. Tradicionalna verzija identiteta biva podvrgnuta ironizaciji ili dovodi do apsurda, ili rjeđe do komičnih situacija. Međutim, nisam mogao ignorirati činjenicu da se u slučaju navedenih autora i na izvanknjiževnoj razini događaju procesi koji vode u istom smjeru (intervjui, pozicija autora, recepcija njegovog djela itd.). Sve vodi prema opiranju tradicionalnoj koncepciji identiteta nagovještavanjem mogućnosti imputiranja njegove postmodernističke fleksibilnije inačice.
Bavite se tzv. izmještenim piscima, polazite od Andrića i dolazite do Jergovića i Mlakića. No u tome novom književnom polju postoji još čitav niz suvremenih pisaca kojima ne poklanjate veću analitičku pažnju (Hemon, Štiks, Karahasan, Sejranović i dr.). Zašto? Po čemu su Jergović i Mlakić, poput Andrića, "model pisci"?
Andrić se vrlo lako i jednoznačno može odrediti kao autor koji otvara polje između hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti (kao i još neka druga polja). Ali, ako suzimo područje interesa na jedno polje, pa na odabrani reprezentativni uzorak, što zahtjeva logika istraživanja, dolazimo do Jergovića koji je najuspjeliji i najproduktivniji u usvajanju tog modela. Naravno da bi pored Mlakića i nabrojanih mogli govoriti o još nekolicini autora. Proteklih par godina me jako privlači slučaj Mirka Kovača. Problem s proučavanjem književnih tekstova, za razliku od drugih predmeta istraživanja u ostalim znanostima, jest što su oni neponovljive činjenice, svaki za sebe. Već za tri autora je izazov pronaći zajednički nazivnik, a kamo li za veći broj autora.
Može li se izbjeći ideologija u poslovima književne povijesti i koliko Hrvatska zaostaje ili ne zaostaje za svjetskim tendencijama, koliko je ona, kao i društvo općenito, konzervativna i arhaična?
Opće je mjesto suvremenih književnih teorija da postideološko stanje ili izvanideološka pozicija ne postoje. Postmodernizam, koji prodaje priču o kraju ideologija, vjerojatno je, paradoksalno, najperfidnija ideologija. Svaki subjekt uvijek progovara s neke ideološke pozicije. I nema nikakvih problema dok smo svjesni te njegove uvjetovanosti. U tom ideološkom presvlačenju, ne bi smjelo biti dobrih i loših ideologija (osim kada u sebi ima ugrađene negativne vrijednosti koje se kose s ljudskim pravima i sl.), nego onih koje nude odgovore na goruća pitanja ili ne nude. Konzervativna, po mom mišljenju, ne nudi. I pored toga, nerijetko usisava u sebe set spomenutih negativnih vrijednosti.
U stvaranju nove paradigme oslanjate se i na kontekst, odnosno izvanknjiževne činjenice (nakladničke politike, nagrade, sajmove...). Primjerice Feral i FAK smatrate ključnima u konsolidaciji toga novog književnog polja?
Feral je jako važan jer je otvarao alternativna ideološka polja u trenutku kada se društvo opasno prisilno homogeniziralo po jednoj ideološkoj matrici. FAK je važan jer je ponudio drugu vrstu simboličkog kapitala autorima s margine. Ukratko: nećemo nikada dobiti priznanja od institucija niti njihovu financijsku potporu, ali hoćemo od šire publike kojoj ćemo se približiti i nametnuti kao vrlo čitani autori. Sinergija te dvije vrlo snažne silnice otvorila je pukotine u kojima su se formirala nova književna polja.
Ako odbacimo tradicionalnu sliku o stvaranju identiteta na osnovu "krvi i tla", koji su to čimbenici koji ga stvaraju?
Na stranu teorija, najbolje da koristimo konkretne primjere. Zašto bih se osjećao bližim čovjeku koji je slučajno rođen u istom gradu kao i ja (iste etničke pripadnosti, religije i jezika) od onoga koji voli čitati Andrića i slušati Balaševića kao ja? Zašto ne bi bilo moguće postati Hrvat ako voliš zemlju u kojoj živiš i plaćaš joj porez? Zašto ne bi bilo moguće biti Hrvat pravoslavne ili budističke vjere? To su sve nemoguća pitanja u tradicionalnoj sredini u kojoj se preklapaju koncepti nacije i etniciteta.
Na jednom mjestu u knjizi čitamo kako pisci o kojima pišete na početku kreću od alternativne pozicije. Kada dolazi do promjene te pozicije i jesu li spomenuti pisci danas svojevrstan mainstream ili ih njihov odnos prema identitetu i dalje drži u polju alternativnog?
Jačanje pozicije autora koji kreću s margine sredinom i krajem devedesetih podudara se s prvim (zakašnjelim, logično, u postsocijalističkim zemljama) srastanjem književnosti i tržišta. Znatan dio tih autora (ali ne svi) danas su dio mainstreama u smislu prodanih primjeraka, što su pratile (ili čemu su prethodile) i novoformirane nagrade i priznanja (nakladničkih kuća i privatnih kompanija, a ne više institucija). Oni su ostali alternativni u odnosu na određene (ne sve) institucije, ali svakako to nisu prema medijskoj vidljivosti i čitanosti. Neki od njih su i pušteni u nacionalni kanon (prvi znak, nalaze se u silabima sveučilišnih kolegija) jer ih je postalo nemoguće ignorirati kao književnu pojavu. Situacija je bitno drugačija nego prije petnaestak godina jer se i samo književno polje razvilo.
Nastavak na sljedećoj stranici...
