Ove je godine u nakladi Srednje Europe objavljena knjiga “Prirodoslovke i matematičarke: Prve žene u hrvatskoj akademskoj prirodoslovno-matematičkoj zajednici” autora Tihomira Vukelje i Tihane Luetić. Ovo djelo autohtona je priča o prvim akademski obrazovanim prirodoslovkama i matematičarkama koje su prije više od stotinu godina pripravile put visokoškolskog obrazovanja žena. Bitno je naglasiti da je za ovo kapitalno djelo trebalo preorati stare arhive po Hrvatskoj, ali i Sofiji i Bielefeldu, da bi se došlo do pravih izvora i činjenica. Iz ove vrijedne knjige da se izvući i više nego dovoljno kvalitetnih izvora koji pokazuju da je Hrvatska, barem po ovom pitanju, išla u korak s velikim sveučilišnim centrima iz tadašnje Monarhije (Beč i Prag). Dok je, primjerice, Augusta Buček godine 1896. bila prva slušačica prirodoslovne nastave na zagrebačkom sveučilištu (te jedna od prvih hrvatskih liječnica), Milka Maravić bila je prva žena koja je na zagrebačkom sveučilištu apsolvirala prirodoslovno-matematički studij, štoviše prva apsolventica na zagrebačkom sveučilištu uopće, a time i prva žena u hrvatskoj akademskoj prirodoslovno-matematičkoj zajednici. Među pionirke treba istaknuti i Milicu pl. Bogdanović i Vjeru Tkalčić. Samo desetak godina kasnije, u zimskom semestru akademske godine 1913/14., žene su već činile gotovo petinu (19%) studentske populacije Matematičko-prirodoslovnoga odjela Mudroslovnoga fakulteta (bez studenata geografije) i sve su one bile redovite studentice.
Da bi se shvatila revolucionarnost te snaga njihova postupka, potrebno je shvatiti da je građanska obitelj 19. stoljeća svoje sinove odgajala za djelovanje u javnosti, a kćeri za udaju i čuvanje kuće i obitelji. Tadašnje društvo ženu smješta “tamo kamo ju je Bog postavio”, tj. u privatnost obitelji, na mjesto koje joj, prema tadašnjim, a nažalost u posljednje vrijeme i po mišljenju nekih naših političara, po naravi pripada, na mjesto “koje je prirodnim zakonom tako točno određeno”. Nije nikakva tajna da u tom periodu većina profesora nije odobravala ideju visokog obrazovanja žena. Negativnu konotaciju podrazumijevali su ne samo konzervativni katolički krugovi nego i “gospođe iz otmjenih zagrebačkih obitelji”.
Ne čudi stoga da su studentice doživljavane kao “slobodarke, engleske sufražetke koje prave ekscese da postignu ženska prava; kao francuske petrolejke iz Pariške komune; ruske anarhistkinje i nihilistice”. No načelna jednakost u obrazovanju tumačena je na različite načine. Pravaška mladost sveučilišta je pak u duhu svoje ideološke pozadine tražila od djevojaka da iziđu iz svog “jednoličnog i dosadnog ženskog svijeta”, u kojem nisu ništa do “koketa i dražesnih gospojica” te uđu u nacionalnu borbu kao “svjesne Hrvatice, naobražene i inteligentne, rodoljubne i radine”. Ovo kapitalno djelo Tihane Luetić i Tihomira Vukelje zorno potvrđuje na svoj način da demokracija, jednakost i ravnopravnost ne padaju s neba nego da se za njih treba boriti i aktivno zalagati.
Godina je 2024., a u Hrvatskoj još ima žena koje su potlačene i koje same nisu svjesne da i one imaju jednaka prava. Imamo i više nego dovoljno primjera društvu u kojima su žene one koje izvlače deblji kraj one stvarne ili figurativne batine. Ova nejednakost počiva na dubokim stereotipima i očekivanjima društva od jednog i drugog spola koja se prenose i na pojedince. Neke žene na Balkanu su žrtve predatora najnižih socijalnih i evolutivnih oblika te predmet ciljanog nasilja, prouzrokovanog prije svega siromaštvom, nedostatkom perspektive te potisnutim osjećajem manje vrijednosti nekih “muškaraca” koji i nisu toliki muškarci kako sebi često utvaraju. Ključ razvoja samopoštovanja i samosvijesti svih mladih ljudi je prije svega razvoj kvalitetnog obrazovanja. Sve ostalo je samo dogradnja.
