Novinarsko-kritičarski zadaci koje urednici s vremena na vrijeme zadaju ponekad se čine nerješivima. Tema je zanimljiva, materijala za njezinu razradu ima, ali danima očište iz kojega se u pisanje treba krenuti bježi i skriva se. Hrvatski autori koji su snimili jedan igrani film... Ima ih, iza nekih od njih leže zanimljive priče, a s vremenskim odmakom i optimizmom sjećanja, kako bi rekao profesor Hrvoje Turković, čini se da bi se moglo otkriti nešto isprva neprimjećeno i neshvaćeno.
Svejedno, bez kohezivnog faktora sve te pojedinačne profesionalne i privatne crtice, ma koliko bile dobre ili loše, teško se spajaju u jednu čvrstu cjelinu. Slabu imaginaciju zato je uvijek dobro osvježiti s divljom i nepredvidivom stvarnošću. Nedavni govor saborskog zastupnika Zlatka Hasanbegovića u raspravi o prijedlogu Zakona o audiovizualnim djelatnostima, osim što je rasplamsao saborsku i medijsku svakodnevicu, dao je i toliko važan ključ za nastanak ovog teksta.
Posebice njegova rečenica: "HAVC se kroz desetljeće kao pojam pretvorio u istoznačnicu za sofisticiranu i zakonski institucionaliziranu interesno-koruptivnu i klijentelističku mrežu s obilježjima hobotnice, čiji su pipci duboko zadirali i zadiru u medije i napose u politiku, pretvarajući ministre, točnije ministrice kulture, tek u njezine pouzdanike i izvršitelje". Sve je jasno, njegove se riječi ne mogu krivo tumačiti, a iznad njih lebdi i sočna slika hobotnice i njezinih opasnih krakova.
Potraga za hrvatskim filmašima koji su snimili tek jedan dugi igrani film u trenu je postala potraga za onima koji s hobotnicom nemaju ništa. Poput literarnih junaka u "Putovanju u srce hrvatskog sna" Vlade Bulića krećem u potragu, a umjesto stihova slikovite Thompsonove uspješnice "Iza devet sela", vodim se manje atraktivnima, ali informacijama bogatim knjigama, katalozima i internetskim stranicama. Krećem na putovanje u potragu za čistim obrazom hrvatskog filma.
Iza devet publikacija i tko zna koliko klikova na IMDB-u postaje jasnije gdje krenuti, na kojoj stazi izabrati desno, a ne recimo lijevo. Počeci znaju biti teški, no ne i ovoga puta: "Josef", Stanislav Tomić, 2011. godina. U darovitog Stanislava Tomića zagledao sam se 2006. godine, kad je na Danima hrvatskog filma prikazao divno snimljen i suptilno režiran dokumentarac "Delta" o prirodi i ljudima na ušću Neretve. Poetičan, odmjeren, pametan i lijep film odmah je dao do znanja kako na Tomića treba računati.
Do izračuna je trebalo čekati pola desetljeća, kad je na Pulski filmski festival došao s vizualno efektnim, scenaristički pametnim i uopće dojmljivim "Josefom". Ratni film smješten u Galiciju i Prvi svjetski rat prati sudbine nekolicine hrvatskih vojnika u bjesomučnoj jurnjavi preživljavanja koja uključuje i brojne zamjene identiteta. Film je ostao slabo primijećen ponajviše zbog pogrešnog pristupa promociji. Ono najvažnije od "Josefa", trenutak kad gledatelj shvati kako prati galicijski vrtuljak Josipa Broza Tita, gurnuto je u zapećak.
Obrat je skrivan od javnosti jer autor nije želio gledateljima uskratiti doživljaj iznenađenja u kinu. Na kraju je u kina malo tko otišao... Prije godinu dana Tomić je drugi put posjetio Pulu s igranim filmom, no i on, baš kao i njegov producent Jozo Patljak te cijela zainteresirana (stručna) javnost, zna kako "Lavina" nije film, nego pilot za humorističnu TV seriju. Do Pule se dugo probijao još jedan redatelj srednje generacije – Robert Orhel. Pišući 1999. godine o Filmskoj reviji kazališne akademije ADU-a izrazio sam želju da mu se što prije pruži prilika u dugome metru nakon što sam pogledao njegov kratki film "Sunčana strana subote".
I onda smo se obojica načekali: sve do 2013. "Hitac" je solidan, ali rijedak izlet hrvatskog filma u žanrovske vode koji donosi priču o jednom zalutalome metku i sijaset zauvijek izmijenjenih sudbina. Sudar oštroumne, ali umorne inspektorice sa žilavom i odlučnom mladom osumnjičenicom nastao je po scenariju koji je potpisao Orhelov otac Neven, liječnik i književnik.
Robert Orhel možda je najčišći primjer autora koji nema nikakve veze s fantomskom hasanbegovićevskom hobotnicom – njega su podjednako ignorirali i prije HAVC-a i tijekom HAVC-a. Puno bolji tretman, u jednom kratkom razdoblju čak i sjajan, imao je Nikša Sviličić. Medijsko isljedništvo u lovu na hobotnicu ga je ignoriralo iako je bio na čelu te naše krovne filmske institucije 15 mjeseci. U njegovu je mandatu HAVC preseljen na Novu ves, u Kuću hrvatskog filma, i upravo iz tog razdoblja svoje korijenje vuče ono notorno parkirališno mjesto koje je zapelo za oko nedavnih revizora.
Razlog zbog kojeg je 2010. podnio ostavku na ravnateljsku poziciju bio je osobne prirode – naime, želio se baviti autorskim radom. To mu nije pošlo za rukom, "Vjerujem u anđele" iz 2009. jedini je film koji potpisuje, ali zato ga je potpisao na više mjesta: kao redatelj, scenarist, producent, autor glazbe i kao glumac u manjoj ulozi. Kritika je film sasjekla, gledatelji nisu trčali u kina, a u povijest se upisao kao pobjednik publike u Puli.
Također, Dolores Lambaša je svoju jedinu glavnu ulogu u filmu odigrala upravo kod Sviličića. On se pak filmskog autorstva više nije primio, no za najobrazovanijeg hrvatskog filmaša ne treba se bojati. S obzirom na to da je, osim diplomiranog redatelja, još i diplomirani novinar, ali i muzeolog te doktor informacijskih znanosti, a odnedavno i romanopisac ("Druga strana slutnje"), čini se da je bavljenje vlastitim filmom zadnje o čemu brine.
Krakovi hrvatske filmske hobotnice, dakle bez sumnje, nisu Tomić, Orhel i Sviličić, no krivudavi kataloški putevi i slabo utabane internetske staze ne nestaju - hrvatskih redatelja s jednim filmom ima još podosta. Jedan od njih je Srećko Jurdana, pokojni kolumnist i glasan lovac na političke i državne krakene, kojemu su za najžešćih pisanja hobotnice bile tek usputne razbibrige. Jurdana je početkom osamdesetih proglašavan jednim od najzanimljivijih mladih redatelja od kojih se može puno toga očekivati, no dobro znamo što se tih naših posljednjih desetljeća 20. stoljeća pripremalo i kuhalo.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Zanimljivo. Kada je društvo kritičara (HDFK) dalo svog oktavijana za cjelovečernji film Hribarovom kino-debiju "Pušku za uspavljivanje", redatelj je bio veoma zadovoljan. Kasnije je odlučio da su kritičari neprijatelji hrvatske kinematografije (osim onih par koji su mu se priklonili kao ... prikaži još! što se uvijek svim direktorima mnogi priklone).