Ugledani redatelj Dejan Šorak gostovao je u emisiji 24sata Meet the Press i komentirao je dodjelu nagrade Oscar, a posebno se osvrnuo na svoje uspjehe u filmskoj umjetnosti.
Guillermo del Toro osvojio je Oscara filmom koji koristi politički background u priči, američku ksenofobiju, rasizam i homofobiju pedesetih godina prošlog stoljeća. U Panovu labirintu na isti način mu služi Francova diktatora u Španjolskoj. I vi ste na sličan način koristiti politički kontekst. U "Maloj pljački vlaka" to je bio kraj Prvoga svjetskog rata, 1918. godina i raspad Austrougarske, u "Oficiru s ružom" to je postratno doba, uspostavljanje komunističke vlasti...
Čini mi se protuprirodnim, gotovo bludnim da autor stavi DVD i gleda svoj film. Zbog toga svoje filmove, osim u kinu ili na televiziji, nikad ne gledam. Ipak, povremeno ih tražim na Googleu iz znatiželje, ali i taštine. Mislim da je tajna uspjeha tih filmova što nisu bili politički niti su rađeni s tom namjerom. "Malu pljačku vlaka" su mnogi doživjeli kao jedan žestoki politički film što to doista i jest jer se vlast i razbojnici samo izmjenjuju. Samo mijenjaju kostime i uloge, a sve ostalo ostaje isto.
Pokojni Živko Kustić je "Oficira s ružom" nazvao prvim antikomunističkim filmom koji je pokazao partizanske zločine što je u svakom slučaju točno. Hrvatski mediji su "Dva igrača s klupe" nazvali političkim bezobrazlukom, a New York Times ih ga je opisao kao film koji pogađa u srž stvari. Meni je drago da ti filmovi imaju takve konotacija, ali ja ih nikad nisam radio s tom namjerom. Film je suviše rijedak, kompliciran, suviše dragocjen da bi se bavio političkim temama. Odnosno, da bi mu politička poruka bila svrha. Mnogo je jednostavnije, u demokratskim društvima, to reći u jednom ovakvom razgovoru, novinama. Nego koristiti stotine filmskih djelatnika, trošiti velike novce, za nešto što se može reći jednim plakatom ili ovakvoj emisiji.
Vaš film "Oficir s ružom" može se na poseban način gledati u kontekstu onoga što danas nazivamo "suočavanjem s prošlošću". Što mislite, bi li danas ista priča mogla na isti način biti ispričana i na isti način doživljena u Hrvatskoj 2018. godine, dakle tragična priča o ljubavi partizanskog oficira i udovice iz građanskog sloja...
Prije svega, ja sam htio raditi ljubavnu priču. Film je prodan u više od šezdeset zemalja, igrao je u kinima od Argentine do Tokija. U Indiji ga je vidjelo nekoliko stotina milijuna ljudi. I ja ga nikad nisam doživljavao političkim, ali kad sam ga zadnji put, prije nekoliko godina, vidio na televiziji, ja sam se smrznuo. Kako me tada nisu zatvorili? Zaista se može doživjeti kao žestoki antikomunistički film koji pokazuje partizanske zločine.
U oslobođeni Zagreb ulaze partizani i pjevaju "Gdje narodna vojska prođe, sretna će se zemlja zvati". Tu radimo rez, pokazujemo noć i uhićenja nevinih građana, trpaju ih u maricu, vode u prijeki sud i šalju na strijeljanje. Onda vidimo političkog šefa iz filma koji kaže da su ljudi htjeli demokratske izbore, evo im onda ona stvar demokratska.
Kad je riječ o suočavanju s prošlosti i čim se počelo pričati o nekom povjerenstvu za tu priču, umjesto da nacija počne smijati jer riječ je o jednoj montypythonovskoj dosjetci, nacija je to shvatila vrlo ozbiljno. Čini mi se da je ta ustaško-partizanska priča bijeg od nas samih i suočavanja s nama samima. Nemamo ni autentične ljevice ni autentične desnice onda su ustaše i partizani vječne paradigme.
