Kolumnist Jurdana u Puli je izronio kao redatelj 2004. godine: Arena dobro popunjena, film pak prilično grub, sirov i pravocrtan. S vremenske distance, jasno je kako je "Slučajna suputnica" bila Jurdanin tek nastavak borbe drugim, filmskim sredstvima. Želio je pokazati kakvu smo državu stvorili, film ceste zamislio je kao satiru kojom će p(r)okazati koliko su stupovi društva postavljeni na trulim, nemoralnim temeljima.
Namjere i sadržaj pojeli su stil, no misiju je Jurdana ispunio uz već tradicionalnu nezainteresiranost kino publike. Sjećanje na Jurdanu usmjerilo je potragu prema redateljima starije generacije, onima koji su stasali u bivšoj državi, ali u ovoj sadašnjoj nisu dobili puno prilika. Jedan od njih je Petar Krelja, redatelj i kolega kritičar, čije dugometražne igrane filmove iz doba Jugoslavije itekako pamtimo. "Godišnja doba", "Vlakom prema jugu" i "Stela" bili su redom društveno osviješteni filmovi u kojima se jasno vidjelo da redatelj voli svoje protagoniste i snima priče o onome što dobro zna iz vlastitog privatnog, ali i profesionalnog dokumentarističkog života.
U Hrvatskoj je dobio samo jednu dugu igranu priliku, film "Ispod crte", na kojem su radili neki od danas naših najznačajnijih filmskih profesionalaca, poput Ankice Jurić Tilić, Rakana Rushaidata, Snježane Gorup i Slavena Zečevića. Spoj mladih snaga i iskusnog pristupa u tretiranju ideja nije dobro prošao, no neki trenuci i motivi zauvijek su ostali urezani u sive stanice. Poput lika Hrvoja Pakleca, kvartovskog štemera i mafijaša s vatrenim jezicima po karoseriji auta u izvedbi dobroćudnog Hrvoja Kečkeša.
Kečkeš je poveznica prema novom redatelju sa samo jednim filmom, prema Tomislavu Mršiću. Priznati i nagrađivani dokumentarist zaposlen na Hrvatskoj televiziji snimio je "Kauboje" 2013. prema istoimenoj hit predstavi Saše Anočića. Ponudio nam je sigurno najbolje otvaranje novijeg hrvatskog filma u kojem se kroz tek nekoliko minuta postavlja sve što se u filmu postaviti treba – vrijeme i mjesto radnje, likove, njihovu motivaciju i milje iz kojeg dolaze.
Maestralan početak filma o vječnim autsajderima kasnije se u ritmu pomalo pogubio, no došao je vrlo blizu kandidaturi za Oscara, gledatelji su ga u kinu prepoznali, a i u Puli je dobio nagradu publike Zlatna vrata. S kazališnim se "Kaubojima" film ipak nije mogao nositi – ipak smo mi kazališna zemlja.
Tomislav Mršić sigurno će snimiti još poneki dugometražni igrani film, no tko zna hoće li ga morati čekati onoliko dugo koliko je Ivan Salaj čekao svojeg "Osmog poverenika". Prije dva mjeseca završila je kino distribucija s pristojnih tridesetak tisuća gledatelja te je sasvim sigurno da je mnogih gledatelja Salaj opravdao visoka i nestrpljiva očekivanja koja je poput lavine pokrenuo 1995. srednjometražnim igranim filmom "Vidimo se".
Ta je ratna drama dugo slovila za jedan od najboljih domaćih filmova s tematikom Domovinskog rata, no unatoč tome (ili baš zbog toga?) dugometražni je igrani prvijenac snimio na samom izmaku svojih četrdesetih. U Hrvatskoj nikad nije kasno. Ono čime ne oskudijevamo jest vrijeme - sve se kod nas stiže i može. Baš kao i kod likova sjajnog prvijenca "Ajde, dan, prođi..." Matije Klukovića iz 2006. godine.
Riječ je o posve nezavisnom filmu koji nije financirala država. Pula ga je odbila, ali ne i prestižni Rotterdam, u kojemu je imao međunarodnu premijeru. Zagreb Film Festival ga je nagradio, a kritika voljela nepodijeljeno. Kad se Pavičić, Polimac i Radić natječu u pohvalama, onda je sve jasno.
Sniman tri godine, sa smiješnim budžetom od 250 tisuća kuna, "Ajde, dan, prođi..." sasvim je sigurno naš najbolji i najvažniji gerilski film. Ako ne i jedini. U trenutku kad je prvi put prikazan deklasirao je ostatak hrvatske kinematografije na gotovo svim filmskim razinama. U svojoj je zanatskoj i umjetničkoj odličnosti te produkcijskoj nesvakidašnjosti postao i ostao sjajan lakmus papir za dijagnosticiranje stanja u kinematografiji koja posve ovisi o državnim sredstvima. Neoprostiv grijeh...
S hobotnicom ili bez nje, amater u društvu profesionalaca nema šanse čak ni u filmu - možda tek u nekoj biblijskoj priči ili sportskome čudu. Matija Kluković od tada je režirao samo jedan kratki igrani film, i to u tandemu s Goranom Odvorčićem. Hobotnica ga nije ni prigrlila ni sažvakala - ona ga je ignorirala. I evo nas pred zaključkom, u društvu još jednoga koji ima samo jedan dugometražni igrani film.
Ostavimo li na stranu njegovu televizijsku dramu "Pušku za uspavljivanje", Hrvoje Hribar ima tek jedan dugi igrani, hit par exellance i film o kojem se sve zna i koji su svi pogledali. Više puta. "Što je muškarac bez brkova" dežurnim paranoicima možda izgleda kao sjajno crnilo, kamuflažno sredstvo za nekoga tko ne namjerava snimati filmove, nego određivati drugima što će i kako snimati. I baš kao u Bulićevu "Putovanju u srce hrvatskog sna", i ovdje dolazimo do iznenađujućeg otkrića.
Nema doduše znojnih, polugolih, zagrljenih muškaraca u klinču urlanja domoljubne pjesme, nego tek jedan usamljeni redatelj. Film "Privedite osumnjičene" bio je jako voljen hit, no ovo nije taj film. Samo je jedan Keyser Söze zamaskiran u mucavog šepavca. Kod nas je riječ o malenoj bari s puno krokodila i s jasno postavljenim pravilima igre.
Dugometražnim igranom filmom mogu se baviti oni najuporniji, najsnalažljiviji i po mogućnosti talentirani s diplomom (ili samo indeksom) zagrebačke Akademije dramske umjetnosti. Za sve ostale postoje drugi filmski rodovi i trajanja, odnosno sudbina vječnih autsajdera. Konkurencija je velika, pozicije su ukopane, a novca je sve manje.
Čini se kako je sve to odavno dobro znao Dejan Jovović koji je završio režiju na ADU te koji i dalje prati film i o njemu mnogo toga zna. On je odlučio ne snimati filmove i nije mu loše. Evo ga u Košarkaškom klubu Cedevita u kojemu djecu uči osnovama divnog sporta. Najneviniji od svih hrvatskih redatelja...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Zanimljivo. Kada je društvo kritičara (HDFK) dalo svog oktavijana za cjelovečernji film Hribarovom kino-debiju "Pušku za uspavljivanje", redatelj je bio veoma zadovoljan. Kasnije je odlučio da su kritičari neprijatelji hrvatske kinematografije (osim onih par koji su mu se priklonili kao ... prikaži još! što se uvijek svim direktorima mnogi priklone).