Kultura
121 prikaza

Incestuozni razvrat pod žestinom božjeg bijesa M. L. Rijnevelda

CC BY-SA 4.0
'Nelagoda večeri' je svojevrsna intimistička kronika psiholoških i socijalnih iščašenja do kojih dođe kad sustavno zatupljivani ljudi, a sada i zgromljeni nizom tragedija - od gubitka bliske osobe do fatalnog razbolijevanja čitavog stada krava, ostanu bez osjećaja za prihvatljivost odnosa, pa uspostavljaju alternativne obrasce ponašanja i nepoćudne veze dok istodobno strepe od božjeg bijesa

Tamo gdje se jedu sendviči od kravljih vimena, gdje umire od raka tko nije dobar vjernik; to „tamo“ nizozemska je provincija, ondje farmu krava vodi obitelj s četvero djece, doduše, već u uvodnim rečenicama brojnost podmlatka nesretno spada na troje. Matthies je poginuo jer je ona loše pregovarala, uvjerena je desetogodišnja Jas, brzopleto je poželjela da bog uzme njenog starijeg brata kako joj voljeni zec ne bi završio kao božićna pečenka. Pa tako mjesto tek okićenog drvca u dnevnom boravku mljekara i reformiranih kalvinista odjednom zauzima sanduk s tijelom mladića koji je propao u zaleđeno jezero tijekom natjecanja u brzom klizanju. "Nelagoda večeri" (Buybook, Naklada Ljevak, prevele Svetlana Grubić Samaržija i  Maja Weikert), debitantski roman koji potpisuje rijetko darovita Marieke Lucas Rijenveld, primarno pjesnikinja, odnosno pjesnik koja/koji inzistira na rodno neutralnoj zamjenici oni, nagrađen je međunarodnim Bookerom za 2020. godinu. Ta nelagoda svršetka dana, poetična sintagma koja uokviruje priču, fenomen je otežalosti pred večernju mužnju. Po istoj analogiji i prostor sjećanja autorice opterećen je povredama i tugama, krivnjom i sramom pa pisanje u ovom slučaju možemo tumačiti kao prijeko potrebno rasterećenje, od kojeg će, kao i od skupljanja mlijeka, profitirati obje strane, i ona koja se odvažno ispovijeda, i mi koji zahvalno slušamo. Istine o svijetu izgovaraju se ovdje glasom u mnogočemu prezrele, iako životno neiskusne školarke. 

CC BY-SA 4.0 | Author: CC BY-SA 4.0 CC BY-SA 4.0

Djevojčica s roditeljima koje persira stanuje u izoliranoj kući u koju zalaze samo svećenik i veterinar, a gdje se život svodi na repetitivnost teškog fizičkog rada i svakodnevnih molitvi, pa će čitatelj pomisliti da ga je progutao mračni srednji vijek. Povremeni bljeskovi suvremenih pojmova poput suđerice, pizze, discmana, također televizije koja je u tom turobnom domu skoro pa zabranjena i interneta kojeg u to doba jedva da ima, drži nas ipak u ovom našem vremenu, na početku nultih godina. „Kad su ljudi smrznuti, treba ih tretirati kao porculan. Najmanji dodir može biti smrtonosan. Sve ovo vrijeme smo se tako oprezno ophodili s Matthiesom, da čak nismo ni govorili o njemu, tako da se ni u našim glavama nije mogao razbiti u krhotine.“ Nakon smrti najstarijeg djeteta obiteljska situacija ne može biti gora, majka se izgladnjuje, kopni i ludi, otac se iscrpljuje poslom, bračni partneri, ubijeni grizodušjem, distanciraju se jedno od drugog u budalastom uvjerenju da ih je stigla božja kazna. U ovakvoj morbidnoj, zapravo suludoj atmosferi dvije sestre i preostali brat, tri kralja, kako se nazivaju, nađu se izvan kontrole bogobojaznih roditelja, pa nesmetano eksperimentiraju, riskiraju, sazrijevaju. Neusmjeravani to jest najednom neometani rast dotad sputavane djece neće međutim proći bez psihosomatskih reakcija na bezumlje koje ih okružuje - dok njena braća propituju prirodne zakone istražujući svoju seksualnost i mučeći životinje, Jas se ušuškava u autodestruktivne fantazije i gubi u začudnim košmarima, sanja da je stolica na rasklapanje i izmaštava Židove u podrumu njihove kuće, a koje joj majka skriva pred nacistima i potajno krijepi slatkišima i limunadom. Knjiga time postaje intimistička kronika psiholoških i socijalnih iščašenja do kojih dođe kad sustavno zatupljivani ljudi, a sada i zgromljeni nizom tragedija - od gubitka bliske osobe do fatalnog razbolijevanja čitavog stada krava, ostanu bez osjećaja za prihvatljivost odnosa, pa uspostavljaju alternativne obrasce ponašanja i nepoćudne veze dok istodobno strepe od božjeg bijesa. Hipnotiziraju nas u ovom tekstu naturalistički opisi bazično bioloških rutina ljudskog i životinjskog življenja iz kojih nam je odmah jasno da u tom skučenom i pojednostavljenom univerzumu ni jednima nije dozvoljeno ništa izvan strogo funkcijskog bivanja. Kronične probavne probleme svoje kćeri otac rješava kako bi to vjerojatno činio s kravama, majka pak kompulzivno pere sve pa i svoju djecu, bile u pitanju gliste, uši ili naprosto prljavština, zato ih sve zajedno potapa u kadu. Jas pati od anksioznog poremećaja koji se manifestira vrlo očito - na užas okoline danonoćno odbija skinuti jaknu, praktički se vakumirala u tom crvenom najlonu. Otac joj nameće ultimatum za odbacivanje takvog sramotno djetinjastog oklopa, a ona se nada da tada „možda i iz nje ispuže velika djevojčica oslobođena svojih strahova, ili u svakom slučaju neko ko će biti viđen, koja je već predugo skrivena pod naslagama kože i jakne.“

 | Author:

Roman koji je inicijalno objavljen 2018. i smjesta u Nizozemskoj postao bestselerom još je jedna autentično potresna coming of age proza s autofikcijskim elementima nakon relativno nedavnih Edouarda Louisa, a opet, smještanje radnje na stočnu farmu povezuje ga labavo i s "Carstvom životinja" Jean-Baptistea Del Amoa. Odrastanje ove djece u prostornoj i društvenoj izolaciji, ta incestuozna upućenost jednih na druge podsjetit će nekoga na Cocteauovu "Zločestu djecu", Eugenidiesova/Coppolina Nevina samoubojstva pa i na Lanthimosov "Očnjak"; kako bilo, roman obiluje momentima koji su uznemirujuće intimni i posve bizarni, a zahvaljujući kojima taj samorastvarajuć, u isti mah emocionalno zatomljen tekst invazivno prodire u svijest čitatelja gdje će se po svoj prilici poduže zadržati. Nelagoda večeri potpisana je ženskim imenom koje je autorica dobila rođenjem i muškim koje je odabrala jer tako se u djetinjstvu zvao njen imaginarni prijatelj, a oba u kombinaciji nosi od svoje dvadeset i treće godine kao indikator dvaju istovrijednih rodnih identiteta, s obzirom da se ne smatra transrodnom osobom, nego je između rodova, a među kojima se i tijekom odrastanja fluidno kretala. Rođena 1991. i odrasla u kalvinističko protestantskoj obitelji na imanju osamdesetak kilometara južno od Amsterdama Rijenveld je najmlađa dobitnica međunarodnog Bookera. Danas kao afirmirana i nagrađivana autorica živi u Utrechtu, no od mljekarstva ne odustaje, i dalje je zaposlena na farmi. Kako saznajemo iz brojnih intervjua, od discipliniranih je pisaca koji čim se probude, sjedaju i pišu, osim toga, smatra se diskretnom osobom koja privatnost ne dijeli ni s najbližima, ali zato se maksimalno otvara čitateljima. Zaključuje na kraju da joj je pisanje u odrasloj dobi ono što joj je religija bila u djetinjstvu, povjeravanje čitateljima za nju je kao nekoć ispovijedanje bogu. Već nastupna zbirka poezije najavila je tematski sklop religije i djetinje traume što je podrobnije raspisano u ovoj dojmljivoj prozi. Napomenimo da se Rijenveld autorski razvijala pod utjecajem eksplicitnih naslova Jana Wolkersa (1925-2007), jednog od istaknutijih autora nizozemske poslijeratne književnosti (Verhoevenov kultni Rahatlokum ekranizacija je Wolkersova istoimenog romana iz 1969.), a s kojim je vezuju i neki biografski detalji, pa eto preporuke za daljnja čitateljska istraživanja. Ostaje još reći da je gustoća mraka u ovim lirskim rečenicama nestvarno lijepa, imaginacija Marieke Lucas Rijenveld zarobljeništvo je iz kojeg ne želimo biti spašeni.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.