Ivan Vidak: Radio Siga - precizan prikaz kaosa

I bez biografske identifikacije, već nakon kratkog zarona u prvo poglavlje prvog Vidakova romana, “Radio Siga”, znali bismo da se rodio i stasavao u nekom okrajku Panonije. Osobito ako se držimo logički utemeljene presumpcije da najuvjerljivije pišemo o onome što nam se iskustvom zavuklo pod kožu, ugradilo u genom. Nije stoga nimalo začuđujuće u Ivanovoj biografskoj bilješci pročitati da se rodio u Somboru te da je spisateljsko pero kirurški izoštrio na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Donekle zbunjuje jedino godina rođenja (1981.) pisca koji je u svijet proznog izričaja koraknuo odmah zrelo i stilski besprijekorno 2016., zbirkom priča “Ugljik na suncu”, i odmah, iz prve, ušao u finale nagrade “Edo Budiša”. Ne bez vraga, međutim, jer odličan pisac se ne postaje nekom štreberskom 18 19 kombinatorikom. Osobito ako vrijedi Binetova tvrdnja iznesena u romanu “Sedma funkcija jezika”, koja jeziku kao građi literature pridodaje sedmu, magijsku, stvarateljsku funkciju. A i prisjećanje je stvaranje – ponovno podizanje onog što se urušilo. Vidak se prisjeća zrelo, iznova gradi iskusno. Nije zato bez vraga smutljivcu ili sumnjivcu razotkrivanjem lakonski priprijetiti uzrečicom: “Čitam te kao otvorenu knjigu”. Ljudi su doista poput knjiga. I žanrovski, i sadržajno, i tijekom, i pripovjednim glasom, i zanimljivošću, i plitkošću ili dubinom, i koricama kojima se sadržaj ne može obraniti. Samo su, međutim, dobre (dapače, odlične) knjige poput ljudi. Jer samo ponajbolji pisci znaju knjigu sazdati od svega onog što jest čovjek u okolnostima koje i jesu i nisu samo njegove, zagrepsti sve stratuse, ponuditi ih čitatelju u sveukupnosti kao kutljačom pošteno zagrabljenu turšiju. Oni uvijek zapravo hrabro balansiraju kao pelivani, hode po porubima patetike kao po štriku razapetom između vlastitih iskustvenih polazišta i nečeg općeg, ljudskog, povijesnog ili stvarnosnog. Život je zapravo beskrajno patetičan. Do melankolije, one panonske koja izvire iz svake pore sjajne Vidakove naracije, iz svake slike nastale potezom verbalne kičice romana “Radio Siga”, koji plijeni pažnju, uvlači čitatelja u sebe kao jarka svjetlost koja u Baranji, Vojvodini i Slavoniji samo u ranu zoru ili na izdisaju sutona nebo konačno odvoji od zemlje, pa čovjek barem na tren zna gdje je. Vidak oslikava duh kao krajolik i obratno, ali ne u maniri ruskog realizma koji opise tegli kao parnjača beskrajnu kompoziciju teretnih vagona strujom svijesti kao tračnicama. On vješto umeće krajo- brazne detalje malenog mjesta Sige, pa lukavo kao da čitatelju pušta neka si sam zamišlja prostor u kojemu se kopilan Kalmar premetnuo u dobošara, premda zapravo subliminalno u sva čula utiskuje sve što Panoniju čini neizdrživo lijepom, plodnom, melankoličnom, sav klorofil bilja koje buja uz Dunav, prašinu koja se za ljetnih žega kovitla u izmaglicu, sve one kuće s ganjcima, dvorišta s bunarima i puteljcima od cigle, birtije po kojima rakija ubija one koji nisu umrli od poljskih radova ili kakve boleštine, uvijek premladi i uvijek duboko tužni.