Kultura
206 prikaza

Ivan Vidak: Radio Siga - precizan prikaz kaosa

Sandorf
Kroz priču o Kalmanu, seoskom siročetu, Ivan Vidak maestralno, iz pozicije autsajdera, pripovijeda priču o Ravnici

I bez biografske identifikacije, već nakon kratkog zarona u prvo poglavlje prvog Vidakova romana, “Radio Siga”, znali bismo da se rodio i stasavao u nekom okrajku Panonije. Osobito ako se držimo logički utemeljene presumpcije da najuvjerljivije pišemo o onome što nam se iskustvom zavuklo pod kožu, ugradilo u genom. Nije stoga nimalo začuđujuće u Ivanovoj biografskoj bilješci pročitati da se rodio u Somboru te da je spisateljsko pero kirurški izoštrio na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Donekle zbunjuje jedino godina rođenja (1981.) pisca koji je u svijet proznog izričaja koraknuo odmah zrelo i stilski besprijekorno 2016., zbirkom priča “Ugljik na suncu”, i odmah, iz prve, ušao u finale nagrade “Edo Budiša”. Ne bez vraga, međutim, jer odličan pisac se ne postaje nekom štreberskom 18 19 kombinatorikom. Osobito ako vrijedi Binetova tvrdnja iznesena u romanu “Sedma funkcija jezika”, koja jeziku kao građi literature pridodaje sedmu, magijsku, stvarateljsku funkciju. A i prisjećanje je stvaranje – ponovno podizanje onog što se urušilo. Vidak se prisjeća zrelo, iznova gradi iskusno. Nije zato bez vraga smutljivcu ili sumnjivcu razotkrivanjem lakonski priprijetiti uzrečicom: “Čitam te kao otvorenu knjigu”. Ljudi su doista poput knjiga. I žanrovski, i sadržajno, i tijekom, i pripovjednim glasom, i zanimljivošću, i plitkošću ili dubinom, i koricama kojima se sadržaj ne može obraniti. Samo su, međutim, dobre (dapače, odlične) knjige poput ljudi. Jer samo ponajbolji pisci znaju knjigu sazdati od svega onog što jest čovjek u okolnostima koje i jesu i nisu samo njegove, zagrepsti sve stratuse, ponuditi ih čitatelju u sveukupnosti kao kutljačom pošteno zagrabljenu turšiju. Oni uvijek zapravo hrabro balansiraju kao pelivani, hode po porubima patetike kao po štriku razapetom između vlastitih iskustvenih polazišta i nečeg općeg, ljudskog, povijesnog ili stvarnosnog. Život je zapravo beskrajno patetičan. Do melankolije, one panonske koja izvire iz svake pore sjajne Vidakove naracije, iz svake slike nastale potezom verbalne kičice romana “Radio Siga”, koji plijeni pažnju, uvlači čitatelja u sebe kao jarka svjetlost koja u Baranji, Vojvodini i Slavoniji samo u ranu zoru ili na izdisaju sutona nebo konačno odvoji od zemlje, pa čovjek barem na tren zna gdje je. Vidak oslikava duh kao krajolik i obratno, ali ne u maniri ruskog realizma koji opise tegli kao parnjača beskrajnu kompoziciju teretnih vagona strujom svijesti kao tračnicama. On vješto umeće krajo- brazne detalje malenog mjesta Sige, pa lukavo kao da čitatelju pušta neka si sam zamišlja prostor u kojemu se kopilan Kalmar premetnuo u dobošara, premda zapravo subliminalno u sva čula utiskuje sve što Panoniju čini neizdrživo lijepom, plodnom, melankoličnom, sav klorofil bilja koje buja uz Dunav, prašinu koja se za ljetnih žega kovitla u izmaglicu, sve one kuće s ganjcima, dvorišta s bunarima i puteljcima od cigle, birtije po kojima rakija ubija one koji nisu umrli od poljskih radova ili kakve boleštine, uvijek premladi i uvijek duboko tužni.

 | Author: Sandorf Sandorf

Na prvi pogled banalna priča o usudom na nesreću osuđenog Kalmana Gubice za kojeg se jedino izvjesno zna da je potekao iz utrobe majke Marte, kojemu je otac samo pretpostavkom mađarski disident (akter revolucije Béle Kuna) Lajoš Koroši koji je u Jugoslaviju nakon prvog svjetskog sraza pobjegao kao u predah prije konačnog spasenja u uvijek i svima obećanoj Americi samo je na prvi pogled banalna. Kroz priču o Kalmanu, seoskom siročetu, Ivan Vidak maestralno, iz pozicije autsajdera, kroz naraciju o životu malena mjesta smještenog “Bogu iz nogu” u huda vremena prije i tijekom strašnog Drugog svjetskog rata, ali i tijekom godina poraća, godina “svođenja računa” pripovijeda priču o Ravnici koja je na vlastitoj koži i životu onih koji je oru iskusila (i još kuša) paradoks različitosti u krvi koja u mirna vremena gradi i bogati iskustvom, a u zla vremena tjera na obračune. Bez imalo meni tako mrskog, a tako prečestog dociranja u domaćoj književnosti, Vidak nam poput mentalnih krijesnica, kao ovlaš i kao slučajno dobacuje rečenice koje poslije kopkaju, o kojima se promišlja, rečenice poput one: “Uvijek je tužno upoznati sebe”. On prpošno, poput derana poslužuje negdašnju, mrku stvarnost o ljudima koji su morali dirinčiti da bi preživjeli, majkama koje su uvarcima od maka djecu pretvarale u ovisnike o opijumu, o ljudima koji su umirali mladi od autodestrukcije ili napora da se preživi, o Glasu što ga Kalman nakon udara groma čuje, glasu koji za Kalmana ima oči, pa ga tjera u stid onako kako to savjest (ako je imamo) čini ako je nismo zatukli. I sjajan je taj Vidak koji u trpkost zbilje umeće najistančaniji humor, iskre koje nas spašavaju od potonuća u tmasti mrak. On hoda po rubu. Bez oklijevanja. U metež ubacuje psa Tozu, koji ne slijedi čovjeka nego bicikl, kojem, eto, nije važno tko bicikl kotrlja niz ravnicu. Samo bicikl. A to je istodobno i tako surovo, morbidno i… istinito. U sva vremena. Nakon čitanja (i uživanja u njemu) romana “Radio Siga”, koji je zapravo klovićevski precizan prikaz “velikoga svijeta” i njegovih kaosa u minijaturi panonskog ruralnog toponima, preostaje žarka nada da će Vidak ustrajati u književnom porivu te suvremenu hrvatsku književnost oplemeniti novim svojim djelima. Zbog sebe, zbog nas, zbog čardi koje padaju u zaborav, zbog tuga kojih se ne pristajemo sjećati pod izlikom da želimo ostati normalni. Zbog svijeta što ga zapravo pamtimo u slikama, u orgazmičkim bljeskovima. Zbog svih Kalmana koje je grom udario u jednu, a izašao na drugu glavu. 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.