Kultura
124 prikaza

Ivica Đikić: Strah od zakona bit će sve slabiji razlog siromašnima da se ne obračunaju s bogatima

Sandra Šimunović/Pixsell
Moglo bi se, također, reći da sve priče iz ove zbirke pripovijedaju o temama na koje se kod nas odavno zaziva konstruktivna šutnja: o Udbi, ratnim i poratnim zločinima, 1941. i 1945., o 1991. i 1995., o Hrvatima i Srbima, pa i o Bošnjacima, o emigrantima, razbojnicima i generalima... Ništa od okretanja budućnosti, kaže autor zbirke 'Štapići za pričanje'

Jedan je od misterija književnosti to što je osobna bit, kako je poimaju i pisac i čitatelj, smještena izvan tijela i jednoga i drugoga, na nekoj vrsti stranice, piše Jonathan Franzen u jednom svojem eseju. Ako se slažemo s tim da svaki uspješan prozni tekst nastaje pametnim slaganjem materijala slijedeći formu priče, te dijelimo s njim uvjerenje da naše identitete čine priče koje pripovijedamo o sebi, onda za nas, tvrdi dalje pisac, svakako ima smisla očekivati veliku dozu osobne biti koja proizlazi iz spisateljskog rada i užitka čitanja. Čitajući knjigu Ivice Đikića, “Štapići za pričanje”, više mi je puta pala na pamet Franzenova premisa o razvijanju osobne biti sinergijom čitateljskog iskustva i književnog mara posredstvom “neke vrste stranice”. Na jedva dvjestotinjak takvih stranica, Đikićeva zbirka pripovijetki i novela donosi niz, riječima autora, “različitih varijacija unutar istog književnog glasa” koje, miješajući – ili, bolje, supostavljajući, nižući, kombinirajući i izazivajući – stvarnost, fikciju i dokumentaristiku, u šest priča plus “dodatak” pripovijedaju o temama naizgled različitim, ali zapravo bliskim: u “Štapićima za pričanje” osobno i kolektivno na neki način postaju jedna te ista priča koja podjednako pripada i čitatelju i autoru, jedno te isto osviješteno svjedočenje, jedan skup subjektivnih i objektivnih mikronarativa iz pera pisca i novinara koji, što god pisao, uvijek piše o svima nama. Ivica Đikić (1977.) autor je pet romana, triju zbirki priča te tri publicističke knjige, prevedenih na nekoliko jezika. Redoviti je kolumnist tjednika Novosti te uspješan filmski i televizijski scenarist. Već u prvoj priči nove knjige, po kojoj je zbirka i dobila ime, Đikić nudi ključ za razumijevanje cijelog svojeg spisateljskog i intelektualnog univerzuma: propitivanje, promišljanje, odgovornost. “Je li sve u redu sa mnom? Što nije u redu sa mnom? Ili je naprosto sve u redu sa svima, samo se razlikujemo jedni u odnosu na druge, jedan u odnosu na drugog, nisu nam važne iste stvari, nismo petrificirani istim ritualima, nismo oštećeni na istim mjestima, ili jesmo na istim mjestima, ali ne u jednakoj mjeri?”, pita se pisac. S Đikićem smo porazgovarali o raznim temama, osobnim i kolektivnim, dio kojih zrcali se u pričama i junacima njegove zbirke. 

Vaša knjiga ‘Štapići za pričanje’ neočekivani je pastiš koji, među ostalim, sadrži i dozu autobiografskog razotkrivanja, kako i priče izmaštane na temama iz novinskih stupaca, pa i jednu povijesnu rekonstrukciju. Čitajući ih, nemoguće je ne zapitati se što ih povezuje. Zašto ste ih odabrali spojiti u ovu knjigu? 

Izuzev donekle prve i zadnje pripovijetke u zbirci, svaka od priča dolazi iz drukčije poetike, iz različitog registra, što bi se reklo muzičkim vokabularom. Povezuje ih to što se radi, barem kako ja to vidim, o varijacijama unutar istoga književnoga glasa, čiji je raspon, istina, poširok, a u čijoj je duboko zakopanoj jezgri tradicija usmene književnosti dinarskog područja, odnosno nastojanje da se u tu tradiciju intervenira novim literarnim senzibilitetom i tehnikama, da je se pokuša dodirnuti modernošću ili dekonstruirati da bi se stvorilo nešto novo i autentično. Osim toga, te priče mjestimično su povezane tematsko-atmosferskim sponama koje su katkad jasno vidljive, katkad nevidljive, a katkad se slute. Moglo bi se, također, reći da sve priče iz ove zbirke pripovijedaju o temama na koje se kod nas odavno zaziva konstruktivna šutnja: o Udbi, ratnim i poratnim zločinima, 1941. i 1945., o 1991. i 1995., o Hrvatima i Srbima, pa i o Bošnjacima, o emigrantima, razbojnicima i generalima... Ništa od okretanja budućnosti. 

 | Author:

Posvetili ste je Predragu Luciću… 

Posvetio sam knjigu Predragu Luciću, svom prvom književnom uredniku, zbog toga što sam ga volio kao prijatelja i zbog toga što sam od njega najviše naučio kad je riječ o razumijevanju književnosti i važnoga u književnosti, a najvažnija je autentičnost, da imaš što reći i da nađeš onaj jedan jedini ispravni način da to kažeš. Razlog je i taj što me Predrag prije sedam-osam godina, prepoznajući moje tematske interese, intenzivno poticao da napišem roman o Udbi i hrvatskoj političkoj emigraciji, pri čemu Udbu treba shvatiti šire od onog što je formalno bila Udba, a među ovim pričama ima više njih u kojima pišem o tome. Predraga je, između ostalog, jako zanimala ta pedesetogodišnja udbaško-emigrantska saga, naročito njezin dinarski odvojak, i kad je riječ o udbašima i kad je riječ o emigrantima. Ne znam nikog tko je bolje od Predraga razumio tu temu i tko je više od njega znao o tome. 

Štapići za pričanje doslovno i metaforički predstavljaju kanal između unutarnjeg i vanjskog, posredujući da kovitlaci misli jednog dječaka, pa onda pisca i novinara Ivice Đikića, postanu riječi, priče. Tu prvi put otvoreno spominjete dijagnozu svoje kćeri, poremećaj iz spektra autizma. Kao da ste čitatelju iznenada na trenutak otvorili vrata svojeg intimnog svijeta i onda ih ponovno, jednako naglo, zatvorili. 

Svako književno ili umjetničko stvaralaštvo svojevrsno je ogoljavanje i samorastvaranje, ali ne mislim da to treba svoditi na ‘otvoreno progovaranje’ o nekom autobiografskom momentu ili situaciji. Ne treba mi književnost da bih otvoreno progovorio o nečemu iz svog života ili o tome što mislim o ovome ili onome: imam za to društvene mreže, intervjue, tekstove, izjave... Meni se čini da u književnosti načelno nema mjesta za ‘otvoreno progovaranje’, uz iznimke koje potvrđuju to pravilo. Ništa od onoga za što netko misli da je autobiografska istina o piscu možda nema nikakve veze sa stvarnom istinom. Ne treba književnosti stalno stavljati oko nogu taj mlinski kamen autobiografskog, osobito ne danas, kada doslovno svatko ima priliku i platformu da iznese što ga tišti i što je proživio. Književnost bi – uz neophodnu estetsku dimenziju – trebala biti drukčija vrsta istine, istinitija istina, pa čak i kad se sasvim zasniva na dokumentarnosti, čak i kad se deklarira kao dokumentarizam. 

 | Author: Sandra Šimunović/Pixsell Sandra Šimunović/Pixsell

U priči ‘Sin’, čiji su osnovni gabariti preuzeti iz obiteljskog obračuna koji je ne tako davno punio novinske stupce, žena koja se stjecajem okolnosti iz supruge i majke pretvori u ubojicu, za javnost i pravosuđe je krvnik a za vas žrtva. Ključni je lajtmotiv začarani krug mržnje i manipulacije uzrokovan konzervativnim nazadnjaštvom. Umjesto da se kao društvo odmaknemo od plemenske logike tipa ‘oko za oko, zub za zub’, takozvani ‘povratak temeljnim obiteljskim vrijednostima’ nova je mantra prevladavajućeg licemjerja unutar kojeg su sve žrtve dopuštene, ‘u ime obitelji’. Kako to objašnjavate? Zašto u hrvatskom društvu, kako se čini, opstaju tradicionalna vrijednosna mjerila 19. stoljeća? 

Pripovijetka ‘Sin’, odnosno njezine osnovne konture, zasniva se na nekolicini slučajeva u Hrvatskoj i susjedstvu u posljednjih dvadesetak godina u kojima je žena u samoobrani ubila svog muža, pri čemu je gotovo uvijek žena ta koja dolazi iz socijalno bespomoćnijeg ambijenta, iz deklasiranih slojeva. Dakle, nije u pitanju samo jedan – možda najpoznatiji – takav slučaj kod nas, nego više njih. Takva žena lako postane žrtva bijesa i osvete, jer to je valjda prvo što se velikoj većini roditelja javi u suočenju s tako strašnim i šokantnim događajem kao što je nasilna smrt vlastitog djeteta. Nas se prešutno odgaja da je osvetnička reakcija ispravna, da takva reakcija odražava odanost i snagu, da je opraštanje i racionalno nadilaženje bola i traume za slabiće i plašljivce, pa se onda tako ponašaju i tijela vlasti, na čelu sa sudovima, i lokalna sredina, i javnost. Ta vrsta osvete ovdje uvijek nailazi na razumijevanje i podršku sistema i narodnih masa. Žena koja je ubila nema gotovo nikakvih izgleda u tom srazu jer je sama protiv svih i sama protiv bijesa koji ne splašnjava. 

Stereotip hrvatske konzervativne malograđanske sredine, s čvrstim patrijarhatom koji podrazumijeva neupitno poštovanje prema ženi-matici ‘koja drži tri ugla kuće’, zastrašujuće je apsurdan i, nažalost, posve prepoznatljiv. Nismo li ipak kao društvo u proteklih 20 godina u nekim aspektima sazreli? 

U nekim aspektima jesmo sazreli, o tome nema spora. No to pohvalno sazrijevanje našeg društva uglavnom se tiče odnosa prema manjim skupinama građana i njihovim pravima i slobodama u pogledu izražavanja nekog od elemenata svog identiteta. Ne vidim nikakve pomake u nekim fundamentalnim pitanjima koja se tiču svih ljudi. Mislim, ponajprije, na odnos bogatih i siromašnih, preciznije - na odnos bogatih i moćnih prema svima ostalima i svemu ostalome. Moj dojam je da sebičnost i gramzivost nimalo ne posustaju pred lamentacijama i parolama o solidarnosti i empatiji. Upravo suprotno. Nisam nikakav revolucionar ni zanesenjak, nisam apriorno protiv toga da ljudi svojim poštenim radom dođu do velikog imutka, ali civilizacija će se dugoročno urušiti ako se ne postigne balans i ako se ne pronađe prava mjera. Strah od zakona i kazne u budućnosti će biti sve slabiji razlog siromašnima da se ne obračunaju s bogatima. 

 | Author: Sandra Šimunović/Pixsell Sandra Šimunović/Pixsell

Na tragu vašeg upozorenja da bi se civilizacija mogla urušiti ako se nešto ne poduzme referirat ću se na dramatičan poziv koji je 30 uglednih europskih intelektualaca uputilo javnosti, u kojem upozoravaju da se ‘Europa rastače pred našim očima’, najavljujući ‘sumrak inteligencije i kulture’. Posljednjih godina svjedočimo porastu populizma, suverenizma i raznih desničarskih političkih opcija koje daju novi legitimitet nacionalizmu kakav snažno podsjeća na Europu prije Drugog svjetskog rata. Je li doista vrijeme za novu ‘bitku za (europsku) civilizaciju’? 

Ne vjerujem da su realni tako dramatični i apokaliptični scenariji. Nemojmo zaboraviti da je Europska unija projekt koji je nastao iz ekonomskih interesa, a ekonomski interesi nisu nestali dodavanjem političkih slojeva tom projektu. Objektivno, na razaranju Europske unije kao asocijacije koja dijeli temeljne vrijednosti zapadne demokracije trenutačno rade vlasti u tri-četiri države koje bi suverenizam u pitanjima ključnih vrednota i vladavine prava, ali bi integraciju kad se radi o fondovima, slobodi kretanja i drugim konkretnim koristima od Unije. Ta pozicija je toliko neodrživa da ne može biti snaga koja će razbiti projekt takvih razmjera i takvog zamaha. Veća opasnost je u tome da EU zastane u daljnjem unutrašnjem integriranju, bez zadiranja u samosvojnost država, i da odustane od širenja, da odustane od najviših vrijednosti, da ostane neki birokratski čardak ni na nebu ni na zemlji. 

Trendovi jačanja neokonzervativizma, nacionalne isključivosti, strahovanja od drugih i drugačijih, prisutni su diljem svijeta, čak i u najliberalnijim zemljama, poput Švedske ili Nizozemske, a to je osobito vidljivo u srednjoj i istočnoj Europi. Kako se čini, Hrvatska čak nije ni najlošiji slučaj. Slažete li se s tim? 

Slažem se, ali nije neka utjeha to što je negdje drugdje lošije nego kod nas ili to što se negdje drugdje pogoršava. Mi se sa svijetom mjerimo samo kad želimo pokazati da nismo najlošiji ili da ni drugdje ne cvjetaju ruže, jer nam je jedino važno da nismo najlošiji, da imamo neku izliku. Ne pada nam na pamet da se uspoređujemo sa Švedskom ili Nizozemskom u pogledu vladavine prava, standarda građana, zaposlenosti, sadržajnosti života... Ljudsko postojanje ipak nije satkano samo od svjetonazora i sukoba ideoloških koncepata. Nema potrebe da se ijednu državu idealizira ili reklamira, ali nije sve isto i nije svugdje isto. 

Temom perpetuiranja trauma i obrazaca začaranoga kruga bavite se godinama, i kao novinar i kao pisac. U Hrvatskoj je ključna recentna društvena trauma rat, trauma kojom vladajući obilato manipuliraju – kao primjer navest ću samo da je punih četvrt stoljeća nakon što je rat završio odlučeno da se pad Vukovara obilježi kao državni praznik. Znači li to da Domovinski rat ipak još nije stvarno završio? Što je potrebno kako bi se to dogodilo? 

I u najpovoljnijim društvenim, političkim i ekonomskim okolnostima rat bi trajao još dugo poslije okončanja fizičkog ubijanja i razaranja, a kako neće u uvjetima ekonomske devastiranosti, popriličnog društvenog rastrojstva i političkog nastojanja da se manipulira ratom zarad današnjih uskih interesa?! Ne mislim da je rješenje u šutnji o ratu, u nekoj vrsti embarga na razgovor o toj tematici. Problem je aktivna zlouporaba rata, odnosno kad se argument rata iskorištava isključivo za to da bi se danas optuživalo i diskvalifciralo, da bi se danas zagorčavalo život onima koji su zbog etničke pripadnosti iz rata izišli kao poraženi i onima koji, prema sudu domoljubnih arbitara, nisu dali primjeren osobni doprinos pobjedi. Kod nas se događa upravo to. 

S druge strane, čini se da rat u Bosni i Hercegovini doista i nije završio – ta se zemlja već više od dva desetljeća nalazi u šah-mat poziciji neprekinute borbe za moć političkih elita triju konstitutivnih naroda. Očekuju li BiH ipak u budućnosti neka bolja vremena? 

Mislim da je, za početak, važno da se i u Bosni i Hercegovini, pa i u Hrvatskoj i u Srbiji, shvati da ni jedan od tri konstitutivna naroda neće dobiti u miru ono što nije uspio postići u ratu, osim u slučaju da sva tri naroda pristanu na takvo nešto. Niti će se Republika Srpska odcijepiti od BiH, niti će Hrvati napraviti svoju federalnu jedinicu unutar BiH, niti će Bošnjaci stvoriti građansku državu lišenu konstitutivnosti triju naroda, pri čemu nisam baš siguran da je bošnjačko vodstvo u ratu uopće imalo na umu pravljenje takve države. Rezultat rata bio je taj da je obranjena državnost i teritorijalna cjelovitost BiH i da su sva tri naroda sačuvala konstitutivni status: to se ne može promijeniti tako da se jedna strana dosjeti da bi bilo bolje nekako drukčije, što ne znači da ne treba razmišljati i razgovarati o različitim modelima države koja će biti funkcionalna. Svi se moraju odreći svojih fantazija da bi se zaustavili dezintegracijski procesi i da bi se moglo krenuti naprijed. Što se tiče nepostojanja opozicije HDZ-u BiH unutar hrvatskog biračkog tijela, to je, naravno, porazno i predstavlja rijetko viđenu autodestrukciju, ali je donekle rezultat i toga što se Hrvati osjećaju politički neravnopravnima jer su im Bošnjaci izabrali člana Predsjedništva BiH, pa se hvataju za jedan štap i zbijaju se oko najjače stranke. HDZ-u BiH nije se smjelo dati argumente za naricanje nad političkom obespravljenošću i ugroženošću Hrvata, a bošnjačka politika učinila je upravo to. Prije ili kasnije, Hrvati i Bošnjaci neće imati druge nego da nađu izlaz iz sadašnjeg ćorsokaka na način da se nitko ne osjeća poraženim. A kad je tako, bolje da to učine što prije. 

 | Author: Sandra Šimunović/Pixsell Sandra Šimunović/Pixsell

Vratimo se još malo na vašu novu knjigu. U ‘dodatku’ ‘Praljak’ bavite se fenomenom političko-ratne karijere Slobodana Praljka, na tragu dokumentarističkog pristupa Ljubiši Beari u knjizi “Beara”. Zašto baš Praljak, jeste li uspjeli proniknuti u njega; jeste li zadovoljni odgovorima koje ste našli? 

Pokušao sam proniknuti, jer je Slobodan Praljak bio nesvakidašnja pojava, pri čemu pod time ne podrazumijevam gotovo ništa pozitivno, ali ne mislim da je bio naročito kompleksna i delikatna ličnost. Njegova motivacija oduvijek, a posebno u ratu, bila je pogrešna: iz takve motivacije nisu mogla proizići dobra djela i mudri potezi. Praljak je bio obuzet time da se politički istakne i radikalno dokaže u smislu ratne hrabrosti i hrvatstva, da bi na neki način iskupio oznaško-udbaške grijehe svoga oca. To je pojednostavljeni prikaz ličnosti, ali ne odviše pojednostavljen. Bio je užasno nestrpljiv da poravna račune koje je mislio da ima spram hrvatstva, i pritom nije imao nikakvih obzira, bio je spreman na sve. Prepoznao sam u sebi tu njegovu nestrpljivost da se bude važan i istaknut, da se privuče pažnja i divljenje, da se ne vidi ništa osim sebe i svog malog cilja, neovisno kakve posljedice to ostavljalo za druge ljude. Prepoznao sam u sebi naznake zla koje se u Praljku bilo nezaustavljivo razbuktalo. On se nije bavio time da svoje zlo stavi pod kontrolu, a kao što je u jednom davnom intervjuu kazao Zuko Džumhur, život pametnog čovjeka u značajnoj mjeri sastoji se u držanju vlastitog zla pod kontrolom. Inače, odvojio sam tu priču u ‘dodatak’ da bih podvukao njezinu dokumentarnost u odnosu na druge pripovijetke, ali to i dalje nije dokument i fakt već književna istina ili pokušaj književne istine. 

Postoji li još netko koga tako ‘opsesivno pratite’, o kome također namjeravate pisati? Vaš književni i novinarski rad odražava snažnu društvenu odgovornost i angažman, što vjerojatno nije uvijek najugodnija pozicija. Osjećate li uvijek nepokolebljivu vjeru u to što radite ili vam se ipak ponekad čini kao da radite Sizifov posao? 

Pa, o nekim likovima čitam više i razmišljam češće nego što je uobičajeno, ali ne znam hoće li se iz toga ikad izroditi neko pisanje. Treba mi više od toga da je netko zanimljiv, kontroverzan i da je imao ili ima uzbudljiv život. Treba mi da prepoznam sebe u tom nekom da bi mi taj netko postao književni lik, da bih ga mogao pokušati razumjeti, da bih književnim sredstvima mogao preuzeti jedan dio njegovog ili njezinog tereta. Što se tiče vjere u ono što radim, malodušan sam i sumnjičav prema svom pisanju jer sam svjestan da moja književnost, nažalost, ne dolazi iz teorijskog znanja, erudicije i intelektualno-jezične kontemplacije nego iz intuicije, mašte i čiste pripovjedačke potrebe, a to je veoma sklizak teren, lako se gubi tlo pod nogama. Međutim, to me zasad ne navodi na pomisao da dignem ruke od pisanja. Tjera me samo da se više trudim i da tu igru sa samim sobom stalno podižem na višu razinu. 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.