Ivica Đikić: Strah od zakona bit će sve slabiji razlog siromašnima da se ne obračunaju s bogatima

Jedan je od misterija književnosti to što je osobna bit, kako je poimaju i pisac i čitatelj, smještena izvan tijela i jednoga i drugoga, na nekoj vrsti stranice, piše Jonathan Franzen u jednom svojem eseju. Ako se slažemo s tim da svaki uspješan prozni tekst nastaje pametnim slaganjem materijala slijedeći formu priče, te dijelimo s njim uvjerenje da naše identitete čine priče koje pripovijedamo o sebi, onda za nas, tvrdi dalje pisac, svakako ima smisla očekivati veliku dozu osobne biti koja proizlazi iz spisateljskog rada i užitka čitanja. Čitajući knjigu Ivice Đikića, “Štapići za pričanje”, više mi je puta pala na pamet Franzenova premisa o razvijanju osobne biti sinergijom čitateljskog iskustva i književnog mara posredstvom “neke vrste stranice”. Na jedva dvjestotinjak takvih stranica, Đikićeva zbirka pripovijetki i novela donosi niz, riječima autora, “različitih varijacija unutar istog književnog glasa” koje, miješajući – ili, bolje, supostavljajući, nižući, kombinirajući i izazivajući – stvarnost, fikciju i dokumentaristiku, u šest priča plus “dodatak” pripovijedaju o temama naizgled različitim, ali zapravo bliskim: u “Štapićima za pričanje” osobno i kolektivno na neki način postaju jedna te ista priča koja podjednako pripada i čitatelju i autoru, jedno te isto osviješteno svjedočenje, jedan skup subjektivnih i objektivnih mikronarativa iz pera pisca i novinara koji, što god pisao, uvijek piše o svima nama. Ivica Đikić (1977.) autor je pet romana, triju zbirki priča te tri publicističke knjige, prevedenih na nekoliko jezika. Redoviti je kolumnist tjednika Novosti te uspješan filmski i televizijski scenarist. Već u prvoj priči nove knjige, po kojoj je zbirka i dobila ime, Đikić nudi ključ za razumijevanje cijelog svojeg spisateljskog i intelektualnog univerzuma: propitivanje, promišljanje, odgovornost. “Je li sve u redu sa mnom? Što nije u redu sa mnom? Ili je naprosto sve u redu sa svima, samo se razlikujemo jedni u odnosu na druge, jedan u odnosu na drugog, nisu nam važne iste stvari, nismo petrificirani istim ritualima, nismo oštećeni na istim mjestima, ili jesmo na istim mjestima, ali ne u jednakoj mjeri?”, pita se pisac. S Đikićem smo porazgovarali o raznim temama, osobnim i kolektivnim, dio kojih zrcali se u pričama i junacima njegove zbirke.