Kultura
6610 prikaza

Iz šume je gledao vojnike i pitao se je li mu žena vjerna

Damir Karakaš
Davor Puklavec/PIXSELL
Lika i nekih drugih ratnih vremena i vrhunaca okrutnosti preživljavanja... Roman "Proslava" Damira Karakaša ušao je u širi izbor Nagrade Fric

Nakon velikog uspjeha romana "Sjećanje šume", svojim najnovijim romanom "Proslava" Damir Karakaš vraća se među sjene i magle, tišinu i zvukove, boje i mirise zavičajnog krajolika i njegovih ljudi te nas vodi na napeto putovanje kroz vrijeme, prirodu i običaje, putovanje na kojemu pak kao da sve stoji.

U širokom vremenskom luku romana, kraj jednoga rata nagoviješta iskustva novih stradanja, a surovost svakodnevice u kojoj preživljavanje ne ostavlja mnogo prostora za promjenu pokazuje svu kompleksnost ljudskog postojanja, zgusnutog u pjesničkoj slici onkraj prostora i vremena.

Recenziju ovog romana iz mjesečnog priloga za književnost BestBook tjednika Express možete pročitati na ovom linku.

Damir Karakaš | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Noć, crna šuma, skeletna ruka koja je iznenada pred njim izrasla; zgrabio je pušku i povikao: "Nikada me nećete uvatit!" Kad je povukao okidač, probudio se i polako podigao na laktove: jednim okom gleda, drugim osluškuje; onda se polako svali natrag, u mekano udubljenje između dviju zlatolisnih bukava.

Ležao je umotan u sivu vojničku deku pokušavajući kroz maglu ponovno protjerati pogled, ali i dalje nije ništa vidio; iz jedne magle valjala se druga, još gušća, tako da nije mogao vidjeti ni vlastitu pušku pored dugih i utrnulih udova. U tišini počeo je iznova osluškivati; stavio je dlan iza uha da bolje pohvata zvukove: duboko u ušima kucaju mu žile drveća. Malo poslije zapuhao je vjetar, bio je sve jači, hladniji; u jednom mu se trenu učini da to vjetar duboko u šumi svira kroz nečije šuplje kosti; on odmah pomisli na sve one ljudske kosti koje će godinama nakon rata raznositi zvijeri.

Damir Karakaš Tvrđi od života Kultura A ono: 'Komunizam je kad brat j*** sestru', to im ne smeta!?

Probudilo ga je sunce; toliko je jako pripeklo da je morao uzeti čuturicu, namočiti dlan i protrljati usijani potiljak; potom je sunce izdajnički bljesnulo u cijev puške pa ju je u trenu ugurao pod iskrzani rub deke; dublje se zbio u granje, namjestio ispred nosa nekoliko grana da bude što manje vidljiv, a njegova žućkastosmeđa odora — zbog koje su ih neki zvali žute mačke — savršeno se stapala sa sve debljim naslagama lišća; no to opadanje lišća počelo ga je svakim novim palim listom, koji bi mu nevidljivim nitima privukao pogled, pomalo zabrinjavati: kad šuma posve ogoli, a na granama ne bude više nijednog lista, sve će postati jasnije, uočljivije.

Srećom, pomisli, uskoro će — kako se detaljno dogovorio sa ženom, kad je neku večer pod okriljem mraka dopuzao do kuće i prvi put je nakon dugo vremena vidio — biti gotovo skrovište, u kojem ga nitko nikada neće moći pronaći; ponovno tjeran od te slike tajna skrovita mjesta, počeo je ispod oka motriti dolje: sad mu je selo, tih desetak kuća, izgrađenih od grubo tesanih jelovih dasaka i pokrivenih šindrom, ovako u treperavoj izmaglici izgledalo poput slike iz koje ljudi u odorama čas izlaze čas ulaze; vidio je, kao i prijašnjih dana, kako s isturenim puškama traže, bodu bajunetima stogove sijena: pogled mu taman zapne za jednog vojnika: stalno ga je držao na oku.

Damir Karakaš | Author: Sandra Šimunović/Pixsell Sandra Šimunović/Pixsell

Vojnik je neko vrijeme, kao da je sam sebi dovoljan, ukipljeno stajao na dvorištu, zatim je ušao u kuću; on se pokretom ruke bržim od misli trzne, tako da nije znao što zapravo hoće s tom svojom ispruženom rukom; zatim između dvaju izoštrenih pogleda na selo pomisli, je li mu ona — njegova Drenka — sve ovo vrijeme rata bila vjerna: odmah se sjeti da se zato njome i oženio jer je znao da ga ona nikada neće izdati, prevariti: uvijek je to vidio u njezinim očima, još odonda kad ju je prvi put ugledao, kad su jedno drugome plešući u kolu očima slali osmijehe; vojnik je brzo izišao iz kuće, zakoračio u staju, opet se pojavio i dvaput otresao čizme.

Za njim su na dvorište odnekud pristigla još dvojica, ali u tamnim šinjelima, ovijeni plaštevima: njihovi dugi i oštri bajuneti nasađeni na puške bliještali su kao da su pokupili svu svjetlost dana: hodali su, pojavljivali se između stogova, nestajali, ulazili i izlazili iz kuća: ležao je i motrio svaki njihov pokret. 

Zombi grize Predraga Ličinu Nagrada Fric Kultura Panker u Oluji 95.: Od Srba više mrzim samo hevimetalce!

Dok su se jake sunčeve zrake sve više rasprskavale po šumi, sjeti se kako bi sa sebe trebao skinuti sve što je metalno i može na suncu bljesnuti: najprije je, ležeći na boku i vrteći trup lijevo-desno, svukao sa sebe gornji dio odore, složio je u naprtnjaču, u kojoj je još bilo nešto puščana streljiva i džepna britva preklapača, pa je dlanom prešao preko jednotjedne brade i pomislio kako bi se uskoro trebao obrijati.

Olabavio je, skinuo i unutra polako ugurao kožnati opasač s pištoljem u futroli, koji je još na početku rata skinuo jednome mrtvom suborcu. Ispružio se, nastavio promatrati, očekujući da se s novim kutom gledanja promijeni i misao kako će ga zbog sve jačeg osipanja lišća ipak spaziti, zatim pred svima u selu — pred njegovom familijom, ženom, djecom — strijeljati!

Damir Karakaš | Author: Sandra Šimunović/Pixsell Sandra Šimunović/Pixsell

Oni vojnici dolje netragom su nestali, nije ih više mogao vidjeti, pa je, kao da tome nazdravlja, uzeo čuturicu, istovremeno gledajući prema selu i naginjući, otpio nekoliko dugih gutljaja vode, koja se na suncu poprilično smlačila.

Prebacio se polako na drugi lakat i pogled ponovno usredotočio na svoju kuću: kad su mu se u vidnom polju iznenada pojavila najprije dvojica dječaka, onda iza njih i žena u širokoj, crnoj suknji (brat joj je nedavno poginuo u proboju na Pasjem vrhu), nesvjesno se pomaknuo na mjestu; sve što je u tom trenutku vidio, kao i uvijek kad bi ih s ovog mjesta gledao, želio je zadržati u sebi; žena je s dugačke razapete žice u šljiviku iza kuće upravo skidala bijelo rublje, dječaci su, otprilike iste visine, trčali oko kuće i glasno se nadvikivali.

Bojan Žižović Nagrada Fric Kultura Stranku čine sociopati na koki i žene koje žive od pičke

Čim je žena do vrha rubljem napunila korito, stavila ga na rame, zazvala je dječake; oni su odmah dotrčali: njemu se na tren učini da to žena i dječaci u kuću unose pokojnika pa je brzim pokretom glave otresao crne misli. Jače se zagledao prema dječacima; žena ih je pratila i nešto nerazumljivo za njima vikala. Vjerojatno ih je, pomisli, upozoravala da se ne spotaknu o visoki kućni prag, o koji je i on kao dijete nekoliko puta zapeo, pao, razbio koljena, a jednom mu se od toga praga rascvao i nos.

Nakon što je dvorište opet opustjelo, na njemu su se jedino zadržale debele sjene kuće i lipe koja je rasla tik uz kuću, on u prsima osjeti bolnu samoću: u svemu oko sebe osjećao je prisutnost te samoće, u lišću, drveću, oblacima, muhi koja mu je ponovno zujala oko glave, praveći zamršene osmice kao da nekome daje tajne znakove, pa ju je naglim udarcem dlana zgnječio na ramenu.

Damir Karakaš | Author: Sandra Šimunović/Pixsell Sandra Šimunović/Pixsell

Ležao je na deki koja je zadnjih dana upila vonj trula lišća i vlažne zemlje: ispod gustih obrva najčešće je promatrao selo pa izmiješanu šumu iznad glave, primjećujući na njoj svaki put sve manje boja. Ponekad bi krajičkom oka zirnuo u blještavu kuglu sunca, računajući pogledom vrijeme

  • Penzić 15:53 30.Studeni 2019.

    Pa nije on Severinin muž !!!